Franjin stol zauzima središnje mjesto u uredu novoustoličene predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, vojnici je pozdravljaju u živopisnim odorama koje je prvi predsjednik dizajnirao, gotovo svaki državotvorni političar upotrijebi poneku sentenciju koju je Tuđman volio ili, što je još lukrativnije, sam skovao. Ankica Tuđman ima počasno mjesto pokraj predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka na motivacijskim predizbornim skupovima stranke koju je utemeljio njezin suprug. Tuđmanizam je već dobro prekrio konzervativnu društvenu i političku scenu, a sada njegovi promotori, kojih je sve više nakon nedavnih izbornih uspjeha Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-a, ne kriju ambiciju da žele da te vrijednosti budu općeprihvaćene bez obzira na ideološku obojenost trenutačne vlasti. Ipak, takve namjere ne prolaze bez otpora. Dok je za konzervativnu scenu tuđmanizam neosporan i uglavnom budi asocijacije na državotvornost, domoljublje i živopisna državna obilježja, nemali broj osporavatelja Tuđmanove politike ima sasvim drugu optiku. Ali ni zagovaratelji Tuđmana još uvijek nisu definirali tuđmanizam. Što ćemo s Titom? Kako se prema njemu trebaju odnositi sljedbenici tuđmanizma?
Okrenuo leđa utemeljitelju
Književnik Ivan Aralica pratio je iz prve ruke Tuđmana kao njegov bliski suradnik. Književnik i publicist dobar dio toga zabilježio je u svojim knjigama. Prije dva dana ponosno je sjedio na jednom od počasnih mjesta na predstavljanju šestotomne knjige “Tuđmanov arhiv”. Aralica se osjeća kao pobjednik jer se sjeća vremena kada je kao usamljeni ratnik branio Tuđmana. U to je vrijeme službeni HDZ predvođen Ivom Sanaderom okrenuo leđa svom utemeljitelju. Tuđmanizam je morao braniti ne samo od, kako uvijek naglašava, Stipe Mesića i njegovih nego i od “guje u njedrima HDZ-a”. Kada sam zamolio Aralicu da u nekoliko rečenica opiše što je to “bezvremenski tuđmanizam”, koji bi i 15 godina nakon njegove smrti trebao biti prisutan u hrvatskom društvu, akademik mi je iskreno priznao da teško može jednostavno opisati Tuđmanovu ostavštinu. Previše se bavio time, previše o tome zna pa se svaki razgovor o tuđmanizmu pretvori u veliko predavanje. Aralica se s tuđmanizmom silom prilika sreo u obrnutom obliku jer je prvo moro braniti Tuđmana i njegovu političku ostavštinu od detuđmanizacije. I kada se to gleda u “izvrnutom ogledalu”, onda se vidi da je detuđmanizatorima smetao Tuđmanov oslonac na patriotizam. Aralica ne može sakriti radost zbog pobjede u kojoj je upravo on bio prvi “intelektualni general” koji je isukao sablju i hrabro ušao u neravnopravnu bitku s detuđmanizatorima kojih je bilo puno više, koji su donedavno bili raspoređeni na strateškim pozicijama. Aralica ističe da su detuđmanizatori doživjeli totalni krah onog trenutka kada su generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni na Haaškom sudu. Cijeli projekt detuđmanizacije bio je građen na tome da će generali biti osuđen na Haaškom sudu, da će biti osuđena Tuđmanova politika, da će se osuditi njegov patriotizam.
– Vidite, u prošlu nedjelju Večernjak je donio malu bilješku da je Dejan Jović, glavni strateg Josipovićeve politike, rekao da Josipović nije očekivao oslobađajuću presudu generalima, da je to za njega bila poražavajuća činjenica – kaže Aralica. Inzistiram da mi taksativno nabroji osnovne “sastavnice” tuđmanizma.
– Hrvatska država, hrvatski patriotizam, oslonac na Europu, kršćanstvo kao supstrat te hrvatske države – kaže Aralica. Iznosi sasvim jedan novu tvrdnju prema kojoj je Tuđmana zapravo realizator Krležine ideje o samostalnoj Hrvatskoj. Ono o čemu se Krleža brinuo, ono što je projektirao, a riječ je o hrvatskoj državi, Tuđman je to ostvario.
– Sada se u Beogradu pojavljuju članci u kojima piše da je Jugoslaviju zapravo razbio krug okupljen oko Krleže. U tom krugu bio je i Tuđman – kaže Aralica. Morali smo se dotaknuti i Tita. Što je Tuđman zaista mislio o Titu? Spada li Titova bista na Pantovčaku u pozitivno naslijeđe tuđmanizma? Aralica je proveo sate i sate razgovarajući s Tuđmanom. Nisu to bili samo razgovori poglavara države i njegova omiljenog književnika, čije je knjige imao na noćnom ormariću, nego i razgovori dvojice prijatelja.
Nisu ni čitali što je pisao
– Tuđmanov odnos prema Titu bio je uvijek negativan. Samo neupućen čovjek može misliti da je pozitivno mislio o Titu – tvrdi Aralica. Tuđmanov stav prema Titu najbolje se vidi u njegovim dnevničkim zapisima. Aralica ističe da mnogi Tuđmanovi “tumači” uopće nisu pročitali ono što je napisao. Tamo bi našli da je Tuđman najviše zamjerao Titu što je vodeći narodnooslobodilačku borbu (u kojoj je sudjelovao i Aralica) iznevjerio težnje Hrvata. Tuđman je smatrao da je morao izvući veću samostalnost za Hrvatske nego što je bila jugoslavenska federacija. Da bi sačuvao svoj položaj na razini Jugoslavije, Tito je izdao vitalne interese hrvatskog naroda. Zato je po Aralici danas smiješno govoriti da je Tuđman imao pozitivno mišljenje o Titu. Nema nikakve dvojbe da bi i Tuđman uklonio Tita s Pantovčaka.
– Ma apsolutno. On ni o čemu nije govorio nego o tome kada će ga izbaciti van – tvrdi Aralica.
Ivo Banac nije poput Aralice imao tako jednosmjeran odnos s Tuđmanom. Kao kolege povjesničari komunicirali su još za vrijeme komunizma. Nisu bili prisni prijatelji, ali su se uvažavali i poštovali. Međutim, nakon što je Tuđman došao na vlast njihovi su se odnosi prvo zahladili pa onda i jako zaoštrili. Sve je kulminiralo Tuđmanovom politikom prema BiH koju je Banac smatrao katastrofalnom. Stoga je s grupom hrvatskih intelektualca potpisao zahtjev za ostavku predsjednika Tuđmana, što je u to vrijeme bio veliki politički skandal koji se mjesecima razvlačio po medijima. Banac zasigurno nije Tuđmanov apologet i sada s ove male povijesne distancije racionalno sagledava njegovu ostavštinu. Smatra da uopće nije potrebno upotrebljavati termin tuđmanizam. Naime, pozitivno tumačenje tuđmanizma bio bi zbroj svega onoga što je doprinijelo hrvatskoj neovisnosti. Ali to je, smatra Banac, projekt jedne generacije koja je imala dosta negativnih iskustava s Jugoslavijom i koja je došla do jednog logičnog zaključka da treba stvoriti samostalnu Hrvatsku.
Ne treba praviti ideologije
– U tom kontekstu Tuđman je imao vodeću ulogu, to mu nitko ne može oduzeti. Ali mislim da od toga nije pametno praviti ideologije – kaže Banac. Kada već ne voli da se Tuđmanova ostavština naziva tuđmanizmom, ipak ga pitam koje su to dobre stvari njegove vladavine. Spada li u pozitivnu ostavštinu i pomirba o kojoj se danas toliko govori? Banac kaže da se danas pokazuje da pitanje pomirbe nije bilo najpametnije rješenje. Zbog rata i otpora agresoru komunistički sustav i njegove perjanice nisu stavljeni na pravo mjesto.
– Mislim da bi bilo bolje govoriti o tomu da treba koliko god je moguće smanjiti tenzije oko nekih povijesnih pitanja. Mi ne možemo utjecati na ono što se događalo prije 60 godina, to jednostavno nije u našoj moći. Nešto što je sigurno bilo potrebno u ratnim godinama, kada se nije moglo računati na lojalnost jednog dijela državnog aparata, danas jednostavno nije aktualno – tvrdi Banac.
Što se tiče domoljublja, Banac smatra da je to neupitna vrijednost, ali da se ne može vezati uz jednu osobu. Napisao je knjigu o hrvatskom znakovlju pa je svakako zanimljivo čuti njegovo mišljenje o tome zašto je Tuđman toliko vodio računa o ikonografiji koju neki također svrstavaju u tuđmanizam. Otkriva nam da je Tuđman inzistirao da grb demokratske Hrvatske ne počinje bijelim poljem, što se pokazalo jako dobrim. Bijelo polje za mnoge je asocijacija na NDH iako se ono i prije koristilo.
– Ali drugi su to ideologizirali. Mislim da je bilo pametno smanjiti prigovore s te strane.Ispričao je i anegdotu koja zorno prikazuje koliko je Tuđman pazio da se demokratska Hrvatska ne povezuje s NDH. Banac je na naslovnicu svoje knjige stavio neki hrvatski grb iz 17. stoljeća koji je imao početno bijelo polje. Prvo Tuđmanovo pitanje bilo je zašto je stavio prvu bijelu kocku.
– Bio je osjetljiv na te stvari i mislim da to nije bilo loše – kaže Banac. Ali Banac nije tako blagonaklon kada govori o Tuđmanovu odnosu prema Titu.Kada je riječ o raspravi treba li maknuti Titovu bistu s Pantovčaka, Banac smatra da je slab argument kada zagovaratelji maršalova ostanka kažu da je to “Tuđmanova želja”. Nigdje ne postoji takav testament. Banac nije do kraja ustanovio Tuđmanov stav o Titu, ali smatra da zna otprilike. Sjeća se da mu je Tuđman još negdje 1989. godine rekao da Tita treba zadržati. To je doživio vrlo čudnim i oko toga se s njim sporio. Ne treba zaboraviti ni Tuđmanovu pragmatičnost. On je u tom benevolentnom odnosu prema Titu pokušao opravdati djelovanje cijele jedne generacije kojoj je i sam pripadao.
Naravno da nije imao potreban kritički odmak jer mu je Tito bio vrhovni zapovjednik koji ga je kasnije unaprijedio u generala.Pitam Banca je li primijetio svojevrsni dogmatizam oko nekih povijesnih prijepora, pa čak i Tuđmanove uloge. Pokušava se suzbiti rasprava s neuvjerljivom argumentacijom da je “Tuđman tako rekao”. Banac je uvjeren da nije riječ o dogmatizmu koji će trajati “vječno”, nego više o pretjeranoj revnosti koja je u službi predizborne kampanje. Nakon parlamentarnih izbora sve će se olabaviti pa će se i o Tuđmanu moći raspravljati slobodnije i racionalnije.
Miroslav Tuđman je sugovornik koji ima trostruku poveznicu s Franjom Tuđmanom. On je sin prvog predsjednika, bio je bliski Tuđmanov suradnik, ali je i kao znanstvenik zainteresiran za proučavanje nedavne hrvatske povijesti. Miroslav Tuđman tuđmanizam definira kao politički program predsjednika Franje Tuđmana i HDZ-a koji je na referendumu o neovisnosti iz 1991. godine verificirao hrvatski narod. Prva je i osnovna točka tog programa stvaranje samostalne države. To opet izlazi iz filozofije Franje Tuđmana prema kojoj se svijet integrira i nacionalno individualizira. To se ne bi moglo, ili bi bilo kudikamo teže, ostvariti bez pomirbe i jedinstva. Miroslav Tuđman naglašava da je jedna od sastavnica tuđmanizma i demokratski razvoj države koja onda mora imati i prepoznatljivu ikonografiju.
Uvijek staloženi i smireni Tuđman malo je povisio ton kad sam ga upitao spada li i odnos prema Titu u “glavne Tuđmanove zapovijedi”.
– To su simplifikacije. Povjesničar Franjo Tuđman smatrao je da starčevićanstvo, radićevština i lijevi pokret trebaju biti u temeljima demokratske Hrvatske. Taj lijevi pokret imao je i tu nacionalnu komponentu – objašnjava Tuđman.
S druge strane, Franjo Tuđman je kao povjesničar cijenio Titov doprinos, što je Hrvatska bila na strani pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Ne treba zaboraviti da su Istra, Zadar i jadranski otoci pod Titom došli u sastav Hrvatske. Ali sada dolazimo do ključne stvari. Tuđman je cijenio doprinos antifašističkog pokreta nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju, kojem je na čelu bio partizanski zapovjednik Tito, ali je bio za osudu komunističkog sustava koji je opet personificirao diktator Tito.
Ocjena Tita kao komunističkog lidera naprosto je negativna. Tuđman naglašava da prvi predsjednik nije imao crno-bijelu sliku o Titu. Za njega je ključno bilo nacionalno pitanje u bivšoj Jugoslaviji. Jako je cijenio pomake prema konfederalizmu koji su se mogli vidjeti nakon donošenja Ustava Jugoslavije 1974. godine.Zanimljivo je da su glavni akteri Hrvatskog proljeća bili drakonski kažnjeni, ali da su se neke njihove ideje o većoj samostalnosti Hrvatske ugradile u novi Ustav
.– To je u ustavotvornom smislu bila podloga za stvaranje države – ističe Miroslav Tuđman. Rasprave o Titovoj bisti u uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović smatra sporednim. Objašnjava i poziciju predsjednika Franje Tuđmana.
– Predsjednik Tuđman zbog raznih okolnosti bio je protiv lustracije, ali nije bio protiv osude komunističkog režima. Zbog protivljenja komunističkom režimu bio je dva puta u zatvoru. Ono što nama nedostaje jest osuda komunističkih zločina i komunističkog režima – naglašava Tuđman.
Pa je li onda Titu mjesto na Pantovčaku?
– Ako osudimo komunistički režim, onda je Titovo mjesto u muzeju, a ne gore. Mi imamo samo formalnu osudu totalitarnih režima, a vidimo da je ljevica ukinula pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu čim je došla na vlast – zaključuje Tuđman.
Tudjmanizam je put koji je prevaljen od "stranke opasnih namjera" pa do Hrvatske koja je clanica EU i NATO.