Tog utorka, 29. travnja 2003. godine, 5 minuta do 12, u svom je zagrebačkom domu umro Janko Bobetko – čovjek koji je u 84 godine svog života prošao turbulentan, gotovo filmski, vojni put od jednog od posljednjih partizanskih generala, pa do stožernog generala Hrvatske vojske. Njegov osobni liječnik Mijo Bergovec, kao uzrok smrti, naveo je zatajenje srca i plućnih organa. Nakon vijesti o njegovoj smrti, u domu Bobetkovih ubrzo se okupio tadašnji politički vrh, izlazeći iz kuće preminulog generala Dražen Budiša i Ivo Sanader kratko su komentirali kako je žalosno što je Bobetko smrt dočekao s Haškom optužnicom.
Vijest o smrti hrvatskog generala prenijele su tada i velike svjetske novinske agencije navodeći kako su Bobetka mnogi u Hrvatskoj doživljavali kao ratnog heroja, zbog čega je objavljivanje optužnice protiv njega, u rujnu 2002. godine, izazvalo otpor, a tadašnja je Hrvatska vlada bila izložena velikom pritisku sa zapada, nakon što su poručili da Bobetka neće izručiti te su pokušali pravno osporiti optužnicu.
U ratu je izgubio oca i trojicu braće
Janko Bobetko rođen je 10. siječnja 1919. godine, u sisačkom, prigradskom naselju Crncu. Nakon završene gimnazije u Sisku započeo je studij veterine u Zagrebu, no s početkom Drugog svjetskog rata pridružio se antifašističkom pokretu. Ratne 1941. počeo je njegov vojni put od partizana do branitelja. Nakon što su mu ustaše ubile oca i tri brata, Bobetko je otišao u šumu Brezovicu, nadomak Siska, te se priključio partizanskom ustanku na Banovini. Tih je dana postao pripadnik Prvog sisačkog partizanskog odreda, koji je bio prva antifašistička postrojba na europskom tlu. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je na bojištima u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sloveniji.
Bio je ranjen tri puta, a najteže 1945., u borbama kod Virovitice. Rat u kom je dobio čin potpukovnika, promijenio je njegov životni smjer, pripadnost partizanskom pokretu usmjerila ga je u vojničku karijeru. Po završetku rata završio je Visoku vojnu akademiju JNA i tečaj operatike Ratne škole JNA te je 1956. stekao čin general majora JNA. Obnašao je različite dužnosti, od načelnika političke uprave ratne mornarice i šefa opskrbe, do načelnika stožera. Godine 1966., u činu general-potpukovnika, imenovan je načelnikom stožera i zamjenikom zapovjednika Pete vojne oblasti JNA, sa sjedištem u Zagrebu.
Izolacija nakon Hrvatskog proljeća
U vrijeme Hrvatskog proljeća Bobetko je bio član Centralnog komiteta SKH te je blisko surađivao sa Savkom Dapčević Kučar, Mikom Tripalom i drugim 'proljećarima'. Pripadao je dijelu hrvatske inteligencije koja komunistički sustav nije vezivala uz jugoslavensku ideju i državni okvir te se suprotstavljao pokušajima da jugoslavenstvo bude plašt za unitarizam i centralizam. Bobetko je bio za hrvatsku opciju, hrvatsku vojsku i decentralizaciju, no to ga je tada skupo stajalo. Sa slomom Hrvatskog proljeća bio je optužen za nacionalizam te je udaljen sa svih dužnosti i isključen iz partije, a 1972. godine, s još 19 hrvatskih generala, bio je prisilno umirovljen i od tada više nije mogao javno djelovati.
Vizionarska izjava
Uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj, Bobetko se, nakon punih 18 godina života u izolaciji, ponovo aktivirao. Nekadašnje ideje o hrvatskom suverenitetu, za koje se zalagao 1971., tijekom Hrvatskog proljeća, u jesen svog života prepoznao je u programu HDZ-a. U tu stranku, na čijem je čelu tada bio njegov partizanski suborac, Franjo Tuđman, uključio se 1991., a u osmom se desetljeću svog života stavio i na raspolaganje mladoj, hrvatskoj vojsci. Kao visoki vojni časnik, koji je iz prve ruke znao na koji način razmišlja vodstva Jugo-vojske, Bobetko je odmah upozorio da generalštab jugoslavenske vojske i krug ljudi oko Miloševića neće dopustiti odvajanje Hrvatske ili konfederaciju te je isticao kako se treba pripremiti za obranu. Iz tog je perioda, točnije iz veljače 1991. godine, ostala upamćena njegova vizionarska izjava da će Hrvati ponovno morati u rovove.
Nije ostao samo na teoriji, djelovao je i u praksi te je od prvog dana počeo organizirati obranu na području Siska i Banovine. U travnju 1992. Tuđman mu je dodijelio čin generala zbora HV-a i imenovao ga zapovjednikom južnog bojišta. Tijekom Domovinskog rata Bobetko je prošao sva ratišta na dubrovačkom području. Zapovijedao je snagama koje su izvodile vojne operacije u području Dubrovnika, Ploča i u dolini Neretve te su razbile opsadu Dubrovnika i oslobodile njegovo zaleđe. Nakon što je zaustavio prodor agresora te vratio dijelove teritorija, u studenom iste te 1992. imenovan je načelnikom glavnog stožera oružanih snaga. Kao iskusan visoki vojni dužnosnik, planirao je vojne akcije oslobađanja zaposjednutih područja Hrvatske, od Medačkog džepa, Maslenice do Bljeska i Oluje.
Tuđmanu jednu stvar nikada nije oprostio
Neposredno uoči pokretanja Oluje, 15. srpnja 1995., general Bobetko je iznenadno umirovljen. To naprasno umirovljenje, zbog kojeg nije mogao voditi i tu završnu vojno-redarstvenu akciju, iako je bio jedan od glavnih njenih planera, Bobetko Franji Tuđmanu nikada nije oprostio. Ostao je vjeran HDZ-u, no odnose s Tuđmanom je zahladio te je nakon toga na neki način i radikalizirao svoje stavove. Godine 1996. odlučio je otvoreno progovoriti o svom vojnom putu, te je, suprotno preporuci tadašnjeg državnog vrha, objavio memoarsku knjigu 'Sve moje bitke'. Zbog objavljivanja vojnih ratnih dokumenata, vojnih zemljovida i planova raznih vojnih operacija, uključujući i neke u BiH, ta je knjiga u političkim krugovima i javnosti podigla veliku prašinu. Na komentare kako su u knjizi objavljene i neke vojne tajne, Bobetko je mirno odgovorio - „Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag o svemu što sam radio i dovršio kroz svoj, više od pet desetljeća dugi, vojni i politički život“.
„Živ im u ruke ne idem!“
No, za njegovu se knjigu ubrzo zainteresiralo i Haško se tužiteljstvo. Po mnogima, upravo su dokumenti objavljeni u njegovoj knjizi bili dokazni materijal za Haag te je Bobetko, na posredan način dokazujući prisutnost hrvatskih postrojbi u susjednoj državi, zapravo tiskao vlastitu optužnicu.
POVEZANI ČLANCI:
Pokazalo se, naime, da Haški tribunal nije toliko zanimala BIH, koliko zločini HV-a, tijekom operacije Medački džep, za koju je već bio optužen i general Ademi. Budući da mu je Bobetko bio hijerarhiji nadređen, 2002. godine i njegovo se ime našlo na haškoj optužnici kojom ga se, po zapovjednoj i individualnoj odgovornosti, teretilo za zločine počinjene u akciji Medački džep. S tom se optužnicom general nije mogao pomiriti te su ju i on i njegovi odvjetnici odbili primiti.
„Ja sam odlučio, dođu li po mene, živ im u ruke ne idem! Iz moje me kuće mogu iznijeti samo mrtvog, ne ranjenog, mrtvog!“, rekao je, u rujnu 2002. godine, tada 83-godišnji Janko Bobetko.
Iako bolestan, odbijao je čak i odlazak u bolnicu, no na nagovor svoje obitelji i suboraca, te uz jamstvo Vlade da mu optužnica neće biti uručena, ipak je pristao na bolničko liječenje. Narušenog zdravlja, nešto više od pola godine nakon objavljivanja optužnice, general Janko Bobetkom umro je u svom zagrebačkom domu. Želio je skroman pogreb, u krugu obitelji, najbližih prijatelja i suradnika. Izričit zahtjev generala bio je da na njegovu pokopu ne smije govoriti niti jedan političar, nego samo prijatelji iz rodnog mjesta, Ante Živković, te generali Ivan Basarac i Ivan Korade. Posljednja želja Janka Bobetka bila je da na njegov pogreb i misu zadušnici dođe general i alkarski vojvoda Mirko Norac. U obiteljsku je grobnicu, na Gradskom groblju u Sisku, pokopan u generalskoj uniformi, ispraćen je uz najviše vojne počasti te poznatu zagorsku popevku ''Fala''.
Heroji