U prvoj polovici godine Hrvatska bilježi 50 milijuna noćenja turista. Do kraja godine bit će ih i sto milijuna, a zarada od turizma mogla bi dosegnuti deset milijardi eura. Ali to osunčano lice ima i svoje naličje: duboku promjenu strukture ekonomije, koja ne određuje samo veličinu dodane vrijednosti koju zemlja stvara danas, nego je određuje i za dogledno buduće vrijeme.
A promjena je takva da bi morala zabrinuti svakoga tko u Hrvatskoj gleda malo dalje od nosa. Pokazuje to i izvanredna analiza koju je prije dva tjedna u publikaciji Economic brief objavila Opća uprava za gospodarstvo i financije Europske komisije, a priredio ju je Kristian Orsini, analitičar za Hrvatsku i Španjolsku. U publikaciji “kojoj je svrha osigurati podlogu za raspravu o ekonomskoj politici i potaknuti debatu”, pod naslovom “Što potiče hrvatsku veliku ovisnost o uvozu?” Orsini otkriva drastične promjene u vanjskotrgovinskoj razmjeni kroz koje je Hrvatska prošla do izbijanja velike recesije 2009. godine, zatim u recesiji i na kraju od ulaska u EU 2013. godine do danas. Komisijin analitičar pokazuje kako se Hrvatska velikoj krizi prilagođavala najprije naglim smanjivanjem uvoza, a kasnije povećanjem izvoza pa je iz velikog deficita na tekućem računu plaćanja došla u “komotni suficit”. No Kristian Orsini otkriva pritom i kako se u tri jasno razlučiva razdoblja drastično promijenila i kompozicija hrvatskog uvoza, a upravo bi to moglo Hrvatsku na dugi rok učiniti zemljom slaboga industrijskog rasta i još slabijeg rasta zarada. Uoči nailaska velike recesije investicije su tvorile 25 posto hrvatskog BDP-a, a danas čine samo 19 posto. U odnosu na 2005. godine udjel uvoza dobara u BDP-u do danas nije se značajnije promijenio, s 38 na 39 posto BDP-a, ali kompozicija uvoza dobara (robe, proizvoda...) doživjela je tektonsku promjenu: dok su početkom 2000-ih kapitalna dobra činila 20 posto uvoza, danas imaju mizerni udjel od samo 13 posto.
Dok je početkom milenija uvoz strojeva i transportne opreme činio 34 posto ukupnog uvoza dobara, danas je njihov udjel tek 24 posto. U isto vrijeme uvoz potrošačkih proizvoda porastao je s 23 na 30 posto ukupnog robnog uvoza. Uvoz proizvoda za potrošnju ne mora biti loša stvar. On stvara fond proizvoda koje gradovi mogu nadomjestiti vlastitom proizvodnjom, za vlastitu potrošnju i razmjenu s drugim gradovima, samo ako u sebi probude volju za inovacije, eksperimentiranje i razvoj. Ali, da bi se ta mogućnost iskoristila, potrebne su investicije i sredstva, nužni su strojevi i oprema. A njih se Hrvatska posljednjih godina odriče! Hrvati se zadovoljavaju s prihodom od izvoza usluga, odnosno turizma, nesvjesni da je ta zarada po osobi od svih najmanja i da ih zapravo drži u siromaštvu. Unatoč velikom rastu ukupnog izvoza i “komotnom suficitu” na tekućem računu, Hrvatska se ne miče s Unijina začelja. Prema Eurostatu, kupovna moć prosječnog Hrvata u zadnjoj pretkriznoj 2008. godini iznosila je 63 posto kupovne moći prosječnog Europljanina. Lani je bila 59 posto.
Bez ozbiljnih i hitno potrebnih reformi, smanjenja ogromnog državnog aparata, kontroliranog trošenja buđeta, anagažiranja stručnih i sposobnih ljudi bez obzira na stranke te uvođenja odgovornosti za sve političare nećemo se pomaknuti sa dna.