Predsjednički izbori u SAD-u, ali i velikom dijelu demokratskog svijeta postali su nezamislivi bez televizijskih sučeljavanja predsjedničkih kandidata, tijekom kojih najčešće dva vodeća pretendenta na funkciju predsjednika države informiraju milijune televizijskih gledatelja o svojim stajalištima i vizijama te ih, u međusobnoj raspravi, pokušavaju uvjeriti da su kvalitetniji izbor od svoga protukandidata. Tada se kandidati nalaze pod posebnim povećalom javnosti i tako omogućuju biračima da ih kvalitetnije procijene i lakše donesu svoju izbornu odluku. Istodobno je riječ o jednom od najzahtjevnijih, ali i najizazovnijih oblika javnih nastupa političara, kada do izražaja dolazi njihova umješnost i znanje, kad mogu smanjiti svoje izborne šanse zbog samo jedne pogreške pred televizijskim kamerama.
Budući da se prenose izravno i bez naknadne montaže, pogreške i neznanje je mnogo teže prikriti, a i iskrenost u odgovorima je lakše procijeniti. McNair u svojoj knjizi “Uvod u političku komunikaciju” tako navodi primjer rasprave između Geralda Forda i njegova protivnika Jimmyja Cartera 1976., kada je Ford nenamjerno učvrstio sve prošireniju predodžbu o sebi kao glupom i ispodprosječnom političaru time što je ostavio dojam da misli kako Poljska nije dio sovjetskog bloka. Ford je vjerojatno znao što želi reći, kao što je nesumnjivo znala i većina publike, no verbalni ga je faux pas progonio do kraja kampanje te znatno pridonio porazu. Isti autor u prilog moći sučeljavanja u promjeni naklonosti javnosti navodi i primjer sučeljavanja Ala Gorea i Georgea W. Busha 2000.
Iako je Bush dotad bio na glasu kao priglup i razmetljiv kauboj, stekao je imidž atraktivnog kandidata vrijednog predsjedničke dužnosti jer je Gore iz rasprava izišao kao plašljiv i pedantan dosadnjaković, iako je prije sučeljavanja imao puno poželjniji imidž. Dakle, golema eksponiranost pred milijunima TV gledatelja i ujedno birača može osigurati pobjedu na izborima, što se po općem uvjerenju i dogodilo pri tijesnoj pobjedi Johna F. Kennedyja nad Richardom Nixonom 1960. (samo 117.000 glasova prevage), no kandidata može gurnuti i u poraz zbog trivijalnog lapsusa – zaključuje McNair.
Povijest je promijenjena
Iako je predizborno sučeljavanje produkt demokratskog razvoja i gotovo američka demokratska institucija, riječ je i o prvorazrednom televizijskom spektaklu. Gledanje kandidata kako napadaju jedan drugog postalo je ritual svoje vrste – pišu znanstvenici Nimmo i Combs – i to ritual koji pruža još jedan dodatni način kreiranja fantazija. Birači imaju osjećaj sudaca ili barem porote te uživaju u svojoj ulozi. Iako se predizborna sučeljavanja predsjedničkih kandidata u moderno doba vezuju isključivo uz televiziju, koja je uvelike promijenila odnos politike i javnosti, predizborna sučeljavanja između kandidata za visoke političke funkcije javila su se u Sjedinjenim Američkim Državama daleke 1858. Tada su se, navodno, za senatora države Illinois natjecali republikanac Abraham Lincoln i demokrat Stephen Douglas. Održali su ukupno sedan sučeljavanja u svih sedam distrikta te države, a svako sučeljavanje trajalo je tri sata.
U svibnju 1948. zabilježeno je profesionalno organizirano sučeljavanje na radiju KEX-ABC u Portlandu, između kandidata Republikanske stranke za predsjednika SAD-a. Sučeljavanje je trajalo sat vremena, od kojih su 20 minuta trajala uvodna obraćanja. To je bilo prvo i posljednje sučeljavanje u kojem se raspravljalo o samo jednom pitanju – djelovanju Komunističke partije u Sjedinjenim Američkim Državama. Procjenjuje se da je sučeljavanje slušalo između 40 i 80 milijuna slušatelja. Već 1956. u Miamiju je organizirano televizijsko sučeljavanje na mreži ABC između dvojice kandidata za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke. Tijekom jednosatnog sučeljavanja, Adlai Stevenson, bivši guverner države Illinois, i Estes Kefauver, bivši senator, raspravljali su o vanjskoj i domaćoj politici SAD-a. Emisija je imala trominutna uvodna obraćanja kandidata, zatim pitanja voditelja Quincyja Howea i potom petominutno završno obraćanje.
Ipak povijest političke komunikacije promijenila su televizijska sučeljavanja američkih predsjedničkih kandidata 1960. godine. Senator John F. Kennedy i potpredsjednik Richard M. Nixon te godine su se sučelili ukupno četiri puta pred televizijskim gledateljima u izravnom prijenosu tada najmoćnijih američkih TV mreža – ABC, CBS i NBC. Sučeljavanja između Nixona i Kennedyja postala su revolucija u organiziranju predizbornih kampanja za američke predsjedničke izbore. Tim više jer su politički analitičari usku pobjedu Johna Kennedyja pripisali televizičnijem i uvjerljivijem nastupu. Uostalom, od 1948., kada je televizija prvi put pratila političke konvencije, pa do danas, TV je prepoznat kao iznimno značajan medij kad je u pitanju utjecaj na život i djelovanje političara. Iako je uloga televizije u politici tijekom 1950-ih bila ponešto manje aktivna, predsjednička utrka 1960. definitivno je potvrdila televiziju kao kreatora imidža. Tako se tek mali broj ljudi sjeća o kojim se temama raspravljalo tijekom televizijskih debata između Nixona i Kennedyja, no ljudi dobro pamte da je bivši predsjednik John F. Kennedy najbolje izgledao. Dojam je bio od presudnog značaja.
Od tada do danas znanstvenici televiziju nazivaju kreatorom imidža te joj pripisuju činjenicu što su ključni faktori za izbornu pobjedu postali sposobnost privlačenja pozornosti javnosti i kvalitetan imidž te da je u raspravama počeo prevladavati imidž nad ključnim temama. Organiziranje televizijskih predizbornih sučeljavanja između američkih predsjedničkih kandidata ponovno je dobilo na zamahu 1976. kada su se ukupno tri puta sučelili predsjednik Gerald Ford nakon svog prvog mandata i njegov izazivač Jimmy Carter, bivši guverner Georgie.
Sučeljavanja su održana – u organizaciji Lige glasačica, koja je ostala glavni sponzor sučeljavanja sve do 1988. Tijekom predizborne kampanje za američkog predsjednika 1980. međusobno su se sučelili u tri odvojene televizijske emisije (po načelu svi sa svima) trojica vodećih kandidata – tadašnji predsjednik Jimmy Carter, bivši guverner Kalifornije Ronald Reagan i bivši američki kongresnik John Anderson. Sučeljavanja su bila nešto dinamičnija od prethodnih zbog načina postavljanja pitanja, a raspravljalo se o unutarnjoj politici, gospodarstvu, vanjskoj politici i nacionalnoj sigurnosti.
Gledanost sučeljavanja dostigla je rekordnih 80 milijuna TV gledatelja. Znanstvenici Berquist i Golden tvrde da su baš uoči tih izbora ljudi iz medija predvodili hajku tražeći da se održe televizijska sučeljavanja u kojima će nastupati predsjednički kandidati. Potom, nakon što su ona održana, izvješćivanje medija o njima odredilo je način na koji su ih gledatelji percipirali. Zaključuju kako su ključna pitanja bila manje važna od načina na koji su ona iznesena te pojave i stila samih kandidata. Rezultati ankete provedene 1988. u SAD-u pokazali su da 84 posto Amerikanaca smatra da će na njihov izbor kandidata za predsjednika utjecati nastup kandidata u televizijskim sučeljavanjima. Jasno, teško je provjeriti je li doista i bilo tako. Ali sigurno je to da gledatelji najprije gledaju, potom slušaju kandidate, a najmanje pozornosti pridaju konkretnom sadržaju koji izgovore.
Jedan od prvih istraživača na tom području Ray Birdwhistle u svom klasičnom djelu “Kinesics and Communication” iz 1970. iznio je rezultat istraživanja po kojemu se pojedinca na televiziji percipira prema sljedećim parametrima: 7% na temelju riječi koje je izgovorio, 38% na temelju načina na koji je to izgovorio (jačina i boja glasa, intonacija i sl.) a čak 55% na temelju neverbalne komunikacije (izgleda, držanja tijela, odjeće i sl.). U organizaciji američkih sučeljavanja, ključnu ulogu ima Komisija za predsjednička sučeljavanja (CPD) utemeljena 1987. s namjerom da omogući što bolju informiranost birača. S tim u svezi, njezina temeljna zadaća je sponzoriranje i proizvodnja sučeljavanja kandidata za američkog predsjednika i potpredsjednika te provedba popratnih istraživanja koja bi unaprijedila taj proces i edukaciju birača. Komisija djeluje kao neprofitna organizacija, koju vode ugledni stručnjaci iz područja političkih znanosti, medija i odnosa s javnošću te uglednici iz američkog javnog života, a u vodstvu Komisije su i svi živući bivši američki predsjednici, kao počasni članovi.
Osim u SAD-u, komisija je posljednjih godina savjetodavno i tehnički pomagala pripremanje sučeljavanja i u drugim zemljama. A nakon održavanja predizbornih sučeljavanja, Komisija organizira i postdebatne simpozije i istraživanja koja se koriste u znanstvene svrhe i radi unapređenja izbornog procesa. Komisija određuje tko može nastupiti u sučeljavanju na temelju šansi koje pojedini kandidat ima u izbornom procesu, a šanse pak procjenjuje na temelju istraživanja naklonosti javnog mišljenja, odnosno birača. U praksi su to obično službeni kandidati najmoćnijih američkih stranaka – Demokratske i Republikanske, te rjeđe neovisni kandidati. Komisija određuje pravila sučeljavanja, bira voditelja sučeljavanja i novinare koji sudjeluju u diskusiji, zatim mjesto održavanja te sastavlja pitanja za sudionike i sl.
Komisija posreduje između stožera kandidata koji sudjeluju u sučeljavanju te dogovara potankosti sudjelovanja i vodi cjelokupnu organizaciju. Iako se pravila svake godine usavršavaju i prilagođavaju, ona su uglavnom prilično slična onima kojima su se ravnali Kennedy i Nixon daleke 1960.
Sučeljavanja se organiziraju u standardiziranom jednokratnom studiju u sveučilišnim prostorima u nazočnosti publike, koja nema utjecaja na pitanja i tijek sučeljavanja. Pitanja sastavljaju stručnjaci, novinari i birači. Pravila su razrađena do najmanjih pojedinosti – od izgleda pozornice, protokola dolaska kandidata u prostor sučeljavanja, načina njihove pripreme i smještaja članova njihova stožera do načina sučeljavanja ili kutova snimanja kamera. Dakle, teško je predsjednička sučeljavanja okarakterizirati kao prirodne, spontane, neuvježbane konfrontacije, što bi trebalo biti svojstveno sučeljavanjima. Ona su u stvari pseudodogađaji, kako ih naziva Daniel J. Boorstin. Sučeljavanja se u tom smislu zapravo savršeno uklapaju u druge aktivnosti i šarenilo kampanje. Pseudodogađaj je nešto što se planira s neposrednom svrhom da pridobije pozornost i publicitet u javnosti. Zato se ništa ne prepušta slučaju, pa čak ni boja kravate kandidata.
Ismijavanje forme
Savjetnici temeljito brifiraju kandidate o pitanjima koja će im vjerojatno biti postavljena, oblikuju odgovore, pa čak i oboružaju kandidate kratkim vicevima i duhovitim primjedbama. Ti savjetnici “upravljaju” kandidatima na sličan način kao što menadžeri upravljaju boksačima. Nimmo i Combs blago ismijavajući američku formu predsjedničkih sučeljavanja, uspoređuju je s izborom za miss. Cinično nalaze brojne sličnosti – od popularnih voditelja, stručnog žirija sastavljenog od slavnih osoba, često utjecajnih novinara koji priredbi daju karakter serioznosti...
– Natjecateljice izbora za miss posvećuju sate i sate birajući pravu šminku, vježbajući poze i držanje; predsjednički kandidati se također pomno pripremaju za debate – zaključuju. Zanimljivo je da su ideju o sučeljavanjima u Hrvatskoj inicirale isključivo televizijske postaje. Možda je vrijeme da se u njihovu organizaciju uključe sveučilišta, pa da, recimo, sve tri nacionalne TV kuće istodobno prenose događaj, koji bi bio organiziran na „neutralnom terenu“. Pritom bi različita sučeljavanja mogla biti posvećena različitim područjima, poput vanjske politike, nacionalne sigurnosti i sl. kako se sadržaji ne bi ponavljali. Zamislite kakav bi utjecaj imale!
A što kad imaš 11 kandidata a samo jedan zna pitanja i tv voditelji mu podilaze?