Malo tko će, od onih koji su vidjeli uznemirujuću fotografiju dviju pacijentica u sisačkoj Općoj bolnici kako leže u istom krevetu, tu scenu ikad zaboraviti. Nemila situacija razriješena je u nekoliko sati, postoji i objašnjenje kako se i zašto dogodila, a nema nikakve sumnje ni da sve bolnice povremeno pod pritiskom bolesnika i hitnih slučajeva upadaju u izvanredno stanje te da su zdravstveni radnici primorani povremeno posegnuti i za svakojakim improvizacijama.
To nam je što nam je. Općepoznato je da naše zdravstvo ne spada u bogata, da bolnice vape za ulaganjima i da nas često (iz)liječe premoreni, potplaćeni liječnici, sestre koje od posla padaju s nogu i da mnogo toga ovisi o njihovoj osobnoj požrtvovnosti i predanosti poslu. O suprotnim primjerima nećemo ovom prilikom. No scena iz Siska neugodno podcrtava činjenicu da u bolnicu dolazimo kad smo najslabiji i najranjiviji i kad, za početak, ponajviše trebamo i očekujemo ljudskost. Te stavke nema na ničijoj plaći, bolesnici je uvijek honoriraju bezgraničnom zahvalnošću, a ponekad se u općoj ludnici od posla zagubi na bolničkim hodnicima. Za nju ne treba povećavati zdravstvene doprinose, a slikovito rečeno, spašava živote. Koliko samo stresa bolesnik i njegova obitelj prolaze kad treba "uhvatiti" liječnika da čuju dodatne detalje o dijagnozi i prognozu, koliko sreće imati da od bezbroj poziva s druge strane prava osoba digne telefon i kaže kako je protekla operacija ili slično. Govorimo, naravno, o ozbiljnim bolestima i složenim zdravstvenim slučajevima.
Nije u tom svakodnevnom stresu jednostavno ni liječnicima izboriti se s povlačenjem za rukav i gungulom telefonskih poziva. Međutim, nije nemoguće u svaki radni dan ugraditi i tu vrstu odgovornosti i brige za najteže pacijente. Po mnogo čemu to možda nije za usporedbu, ali po ljudskosti prema bolesniku, makar se ne radi o čovjeku, na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu svakodnevno demonstriraju kako izgledaju bolest i liječenje uz vrlo human pristup.
Konkretno, jedan psić stigao je prije nekoliko dana liječnicima s problemima kralježnice koji, brzo se ustanovilo, zahtijevaju hitnu operaciju. Konačna potvrda je li ili nije nužan operativni zahvat bit će istog dana, kad iz Italije tijekom poslijepodnevnih sati stigne očitanje nalaza CT-a. Mali četveronožni pacijent ostaje u međuvremenu u stacionaru, a vlasnik doznaje da će ga liječnik s vijestima nazvati čim očitanje nalaza stigne. Tako i bude. Operacija je sutradan, a prije nego što počne može se doći razgovarati s kirurgom o izgledima i svemu što zabrinutog vlasnika muči. Neposredno nakon operacije zove anesteziolog i javlja kako je sve prošlo i u kakvom je mali pacijent trenutačno stanju. Svaki idući dan, dok psić ostaju na liječenju, netko od liječnika zove da kaže ima li komplikacija i kako teče oporavak.
Može li bolje od toga? Reći će netko, da, ali to se sigurno masno plaća. Istina, operacija kralježnice četveronožnog kućnog ljubimca nije jeftina, ali izdvajanjem kroz zdravstvene doprinose plaćene su i usluge koje ljudi dobivaju u bolnicama. A tko ne bi poželio čuti informacije od liječnika na tih minutu-dvije kad mu je netko najbliži, iz obitelji, na bolničkom liječenju? Ne bi li se ta vrsta ljudskosti, uz samo malo bolju bolničku organizaciju, mogla priuštiti i ljudima?
VIDEO: Koliko zarađuju hrvatski liječnici u Njemačkoj? Ovisno o iskustvu i do 11 tisuća eura
Danas nije vazna Hipokratova zakletva vazan je novac