Unatoč novogodišnjim praznicima ne stišava se bura u Crnoj Gori nakon potpisivanja novog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Nakon niza incidenata u različitim dijelovima susjedne nam države i prilično suzdržane reakcije, sada je svoj dolazak, doduše u svojstvu privatne osobe, najavio i Aleksandar Vučić. O trenutačnoj situaciji u Crnoj Gori, ali i općem položaju i perspektivama hrvatske zajednice u toj državi razgovaramo s Adrijanom Vuksanovićem, predsjednikom Hrvatske građanske inicijative, koji je od parlamentarnih izbora 2016. zastupnik Hrvata u Skupštini Crne Gore. Inače, bio je novinar i spiker na Radio Duxu, jedinom radiju hrvatske manjine u Crnoj Gori, piše i pjesme koje su mu objavljivane u Hrvatskom slovu, Hrvatskoj književnoj reviji Marulić, Kodu i drugdje.
Novi zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori odnosi se kako na objekte koje koristi Srpska pravoslavna crkva tako i na objekte koje koristi Katolička crkva. Ipak, lideri hrvatske zajednice odobravaju zakon. Zašto ste tako procijenili?
U javnom diskursu nametnula se misao kao da se zakon o slobodi vjeroispovijesti tiče samo Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, pri tome se zanemarivala činjenica da na ovom prostoru egzistiraju Katolička crkva, Islamska zajednica, Židovska zajednica i niz vjerskih sljedbi. Sve vjerske zajednice imale su neke primjedbe, ali nijedna nije iskazala otvoreno protivljenje kao Srpska pravoslavna crkva. Nema idealnoga zakonskog rješenja, a pogotovo ne onoga koji će zadovoljiti sve subjekte ili, terminologijom vjerskih istina rečeno, nema savršenstva na Zemlji pa onda ni u zemaljskim zakonima. Zato imamo stalnu misiju unapređivati zakone i voditi kontinuiran dijalog, a to se posebno odnosi na one društvene teme koje dijele crnogorsko društvo. Katolička crkva u Crnoj Gori prepoznata je kao društveno odgovorna i posvećena vrednotama zajedništva, mira i uvažavanja. To je dokazala i u mnogo težim vremenima, ratnih 90–ih, kad su upravo te vrednote bile ugrožene. Nažalost, to nije nailazilo na adekvatnu ili približnu reakciju nekih drugih subjekata koji su također pozvani na svjedočenje tih principa.
Predstavnici Crkve kojoj pripadam, percipirajući tenziju koja je u zraku, smatrali su da zakon treba odgoditi i nastaviti raspravu nakon blagdana. Oni su se izjasnili da je zakonska materija uvelike unaprijeđena u odnosu na sam nacrt zakona, a da i ne govorimo u odnosu na dosadašnji zakonski modalitet još iz doba komunizma, star 42 godine. Dakle, Katolička crkva nije bila protiv zakona, nego je imala određene ograde, kao i druge vjerske zajednice. Ne smijemo izgubiti iz vida ekumenska nastojanja Svete Stolice, što među ostalim znači približavanje Rusiji. To podrazumijeva i određena prolongiranja u nekim važnim procesima, što dobro znate i vi u Republici Hrvatskoj, a tiče se određenih vjerskih tema i ličnosti. Moram i ovdje napomenuti neugodnu činjenicu, a to je da su se Barskoj nadbiskupiji i Kotorskoj biskupiji crkve pripisivale na “nekoga” drugog. Također, taj “netko” nedavno je uzeo sebi za pravo da 100.000 kvadrata zemljišta Kotorske biskupije pripiše na sebe. Kako se zove ova pojava koju sam naveo!? Otimačina, jasno je. Mogao bih još dugo nabrajati slična ponašanja od onoga od koga se očekuje sve samo ne ovo što govorim. Imamo i to da su pojedini autoriteti više u Vatikanu nego bilo koji katolički biskup u Crnoj Gori.
Pri tome, kad su u službenom ili neslužbenom posjetu Svetoj Stolici, uvjeravaju da su nebrojeno puta demantirali neistinu koja kaže da je sv. papa Ivan Pavao II. osobno tražio bombardiranje Savezne Republike Jugoslavije tijekom NATO-ove intervencije 1999., a nitko ih nikada nije čuo da su to stvarno i učinili. Dapače, hrane svoj korpus raznim klevetama i neistinama vezanim za Katoličku crkvu. Hoću napomenuti i to da je politička artikulacija stavova koji su protiv zakona izuzetno loša i opasna. Naime, oporba je otvoreno prijetila građanskim ratom, pozivala na oružje, pozivala se s ponosom na ratna događanja iz ‘91., čak smo imali i to da se evocira uspomena na sramotno ubojstvo Stjepana Radića. Na djelu je opasan primitivizam gubitničke ideologije koji se nameće kao vrijednost i ne miri se s realnošću. Ipak, kao takav pomogao je ne samo Hrvatskoj građanskoj inicijativi nego i političkim predstavnicima drugih manjina, Bošnjaka i Albanaca, da podrže zakon. Sve drugo svrstalo bi nas u skupinu koja se otvoreno hvali ratnom agresijom iz 90-ih, veliča lik i djelo Karadžića i Mladića, ne priznaje ono što se dogodilo u Srebrenici, kao i u Vukovaru, i mnogo toga još što nas civilizacijski dijeli.
U Ukrajini smo vidjeli scenarij prema kojem je proglašena autokefalna Pravoslavna crkva koju je priznala aleksandrijska patrijaršija što je izazvalo reakciju Rusije i ozbiljan raskol. Mislite li da je takav scenarij moguć u Crnoj Gori, da i ondje nastane autokefalna Pravoslavna crkva?
Podjela u pravoslavnom biću nije crnogorska specifičnost, nego je to tenzija koja je zastupljena i u drugim zemljama s pravoslavnom većinom. To je ekleziološki problem sveukupnog pravoslavlja koji se ogleda i u činjenici da od 787. Pravoslavna crkva nije održala sabor, a znamo kako je taj pokušaj završio 2016. Imate Estonsku pravoslavnu crkvu koju priznaje Carigrad, a Moskva ne, zatim Američku pravoslavnu crkvu priznatu od Rusije, ali ne i od carigradskog patrijarha. Donedavno ste imali dvije pravoslavne crkve u Bugarskoj koje su bile po istom principu antagonizirane. Danas imate situaciju u kojoj ruski i carigradski patrijarsi na sv. liturgiji ne spominju jedan drugoga, što govori o nejedinstvu pravoslavlja. Sve to osjeća se i u Crnoj Gori koja teži da ponovno uspostavi svoju crkvu. Teško je predvidjeti daljnji proces u tom pogledu, ali sigurno je da će on biti jako dug. Ne doživljavam pravoslavlje kao rivalsku duhovnost.
Naprotiv, visoko cijenim taj duhovni sadržaj i smatram ga bogatstvom sveukupnog kršćanstva. Potrebni smo jedni drugima ili da parafraziram velikog ruskog bogoslova Georgija Florovskog, Istok ne može bez Zapada, kao ni Zapad bez Istoka. Ta je misao komplementarna onoj sv. pape Ivana Pavla II. koji je kazao da Europa treba disati na oba plućna krila, i katoličko i pravoslavno. Kao što vidite, spomenuti zakon donio je burne i intenzivne rasprave, međutim nisam čuo one koji su sada najglasniji, da su bili tako predani i zainteresirani kada je Skupština donosila brojne druge zakone iz sfere ekonomije, ili one koji su utjecali na socijalni status građana Crne Gore. Volio bih da je bilo suprotno, jer crkva je, ondje gdje je ukorijenjena, potrebna u važnoj ulozi savjesti jednog društva.
Zašto je zakon donesen baš sada ako se moglo pretpostaviti kakva će biti reakcija srpske zajednice?
Dugo se radilo na tom zakonu i bilo je burno od početka. Bilo je pokušaja da se on donese prije pet godina, dakle 2015. Tada je bilo incidenata u javnim raspravama, što je odmah dovelo do tenzija u društvenom prostoru. Država mora u svoj pravni sustav unijeti crkve i vjerske zajednice. To je njezino legitimno pravo. Sve što je izvan zakonskih okvira šteti i državi, ali i onome koji nije u njemu. Crna Gora obnovila je svoju državnost prije 14 godina, pri tome je bila među najnerazvijenijim republikama bivše SFRJ. U procesima uspostavljanja svih državotvornih elemenata vodi se računa o vremenskim i društvenim okolnostima, kako ne bi sam proces doživio neuspjeh. Oni koji nose taj proces dokazali su već da znaju i umiju anticipirati i konkretizirati daljnji tijek događaja u cilju afirmiranja ideje kojoj su posvećeni.
Kakvo je razmišljanje hrvatske zajednice u Crnoj Gori o novom zakonu, postoje li podjele u tom smislu? Vidim iz vašeg nedavnog intervjua da ima čak i onih koji simpatiziraju ljude poput Vojislava Šešelja.
Riječ je o maloj skupini identitetski neudomljenih Hrvata koji svoju socijalnu angažiranost usmjeravaju protiv Hrvatske građanske inicijative kako bi našli svoje utočište kod službeno proglašenog četničkog vojvode u Crnoj Gori. Neki od njih postali su dopisnici medija upravo tog “vojvodstva”. Njima ne smeta to što se ponovno na ulicama njihova i mojeg Tivta orilo – “ustaše, ustaše!” Šute kao zaliveni, a inače se redovito oglašavaju kad netko istovari kamion pijeska na plaži. Jako su glasni kad vide naftnu mrlju u moru, ali ne progovaraju kad se na ulicama čuju glasovi kojima se Hrvatima crta meta na glavi, kao što je to bilo tijekom rata 90-ih godina. Što reći o Hrvatima koji se raduju kad Vojislav Šešelj pali hrvatsku zastavu!? Eto, sada znate, ima i takvih Hrvata među nama. I stidim se toga jer je to poraz svih Hrvata. Oni zamjeraju jedinoj hrvatskoj stranci što je, s ostalim nacionalnim manjinama, u koaliciji s Đukanovićevim DPS-om. Oni bi bili zadovoljni da smo s onima koji nas permanentno negiraju, koji ovih dana pozivaju na balvanizaciju i saoizaciju Crne Gore i kojima smeta što je država u kojoj živimo neovisna i članica NATO-a. Lani je pretučen Igor Tomkić, Hrvat iz Berana. Zapaljena mu je i trgovina koja mu je bila izvor egzistencije. Taj događaj izazvao je opće zgražanje građana Crne Gore. Možete li vjerovati da su se oni otvoreno na društvenim mrežama rugali svemu tome!?
Izašao je i apel za smirivanje stanja u Crnoj Gori koji su potpisali brojni intelektualci s prostora bivše Jugoslavije. Među njima je velik broj lijevih intelektualaca. Što kažete o tome? I stiže li hrvatskoj zajednici neka potpora intelektualnih slojeva hrvatskog društva?
Ne čudi apel, kao ni njegovi potpisnici. Mnogi od njih isto su iskustvo imali u svojim državama. Razumijem njihov izraz brige i hvala im na potpori. Nekima od njih nije lako i iskazali su hrabrost jer se suočavaju u svojem dvorištu s retrogradnim ideologijama. Osobno sam dobio mnogo poruka ohrabrenja iz Republike Hrvatske, i od onih koji su pozicionirani lijevo i od onih desno u političkom polju. Važno je da hrvatska intelektualna elita razumije situaciju u Crnoj Gori. Inače, organizacije Hrvata u Crnoj Gori imaju izvanredne relacije s brojnim intelektualcima, ali i institucijama u Hrvatskoj. Hrvatska građanska inicijativa profilirala se kao stranka koja njeguje i jača dobre odnose službenog Zagreba i službene Podgorice, uz očuvanje hrvatskog identiteta u crnogorskom društvu i jačanje državnosti zemlje u kojoj živimo. Središnji ured za Hrvate izvan RH, na čelu s predstojnikom Milasom, radi sjajne stvari, ali tu je još mnogo važnih institucija koje pridonose opstojnosti Hrvata u Crnoj Gori, kao što su sveučilišta, Matica iseljenika, Matica hrvatska i brojne druge. S mnogim intelektualcima imamo i dugogodišnje prijateljske relacije koje smo dokazali i utvrdili u teškim vremenima.
Nakon smrti don Branka Sbutege o hrvatskoj se zajednici u Crnoj Gori u matičnoj državi govori i piše jako malo. Kakva je danas situacija Hrvatima u Crnoj Gori, očekujete li više od matične države?
Don Branko je bio posebna osobnost, oduševljavao je svojom elokvencijom. Kao takav prirodno da je dobivao pozornost, ne samo medijsku nego i svaku drugu. Ostaje žal što je otišao rano i što nije doživio ostvarenje crnogorske neovisnosti, za koju se toliko zalagao. Hrvati u Crnoj Gori imaju neusporedivo bolji status nego prije 30 godina. Svakako da su manjinska prava materija koja treba stalno unapređivanje, ali danas Hrvati imaju ministarsko mjesto u vladi, zastupnika u Skupštini Crne Gore, dopredsjednika općine Tivat, direktoricu u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i još niz važnih funkcija. To svjedoči da je hrvatska nacionalna manjina, iako najmalobrojnija (svega 0,97%), vitalna u očuvanju svojeg identiteta, ali govori i da se država Crna Gora brine o svojim manjinama i poštuje njihova prava.
Hrvatska s druge strane ulaže nemali trud u opstojnost Hrvata u Crnoj Gori. To je za nas bitno ne samo s političkog ili socijalnog aspekta nego i s emocionalnog. Nedavno je Radio Dux, jedini radio hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori, dobio suvremenu studijsku opremu, novi odašiljač i kameru, zahvaljujući Družbi Braća hrvatskoga zmaja, kao i Odašiljačima i vezama na čelu s ravnateljem Matom Boticom. Imamo izvanredne odnose i s Inom Crna Gora te njezinim prvim čovjekom Vjekoslavom Ivandijom, kao i s Ledom Crna Gora, s ravnateljem Mijodragom Markovićem. Moram istaknuti i veleposlanika Republike Hrvatske u Crnoj Gori, Nj. E. Veselka Grubišića koji na dostojanstven način reprezentira domovinu Hrvatsku. Na nama samima je da čuvamo hrvatski identitet i opstojnost Hrvata u Crnoj Gori.
Crna Gora danas je zapravo jedna velika zajednica manjina, brojni su i utjecajni, primjerice, Albanci. Prijeti li izbijanje kriza u odnosima u nekoj drugoj međunacionalnoj sferi?
Manjine su konstruktivan čimbenik u crnogorskom društvu i uvijek su u važnim trenucima imale i hrabrosti i odlučnosti, ali prije svega ljubavi prema zemlji u kojoj žive, da budu oni ti koji će usmjeriti Crnu Goru u pravom smjeru. Manjine jačaju subjektivitet Crne Gore. Ponosan sam što smo znatno i bez zadrške pridonijeli neovisnosti i ulasku Crne Gore u NATO. Tako smo pozicionirali Crnu Goru ondje gdje je njezina državnost i počela, a to je zapadni civilizacijski krug. Dokazali smo da je manjina zapravo većina, kada slijedi viziju superiorne ideje.
Čitamo o žalosnoj činjenici da je Hrvata u Crnoj Gori sve manje, prema službenoj procjeni samo šest tisuća, prema procjeni Katoličke crkve deset tisuća. Kako bi se moglo ojačati tu staru i tradicionalnu zajednicu da bi uspostavila utjecaj i održala se?
Nažalost, Hrvata nije sve manje samo u Crnoj Gori nego i u Hrvatskoj. Nije to slučaj samo s Hrvatima nego i s drugim narodima na ovom prostoru. Da bi Hrvati u Crnoj Gori opstali, moraju se homogenizirati na političkom, društvenom, kulturnom i ništa manje crkvenom polju. Sve ono što su Hrvati u Boki stvorili, a što zaslužuje divljenje, stvorili su kao izraz vjere i u krilu Katoličke crkve. Ostale su nam divne pučke tradicije kao vanjski izričaj te vjere koja se živjela. Danas o nama svjedoči Bokeljska mornarica, katedrala sv. Tripuna, Gospa od Škrpjela, oko 150 crkava u Boki kotorskoj, Fašinada i još dosta toga. Znaju mi ljudi reći da poslije nekih manifestacija koje su dio našega kulturnog dobra osjećaju prazninu, a neki i tugu. Razlog tome je što moramo svim tim tradicijskim formama unijeti vjerski sadržaj, jer bez njega one su nepotpune i samo su simulacija onog duha koji ih je i stvorio. No mi se nadahnjujemo prošlošću, ali nismo zarobljeni njome.
Bogata povijest naš je temelj na kojem moramo graditi dalje. Imali smo do 1945. više od 50, a neki znanstvenici kažu čak i oko 70 kulturnih društava s hrvatskim predznakom. Danas ih imamo na desetke i oni marljivo rade na očuvanju našeg identiteta. Dugo smo slušali razne negatore našeg postojanja koji su koristili mutna vremena i za agresivnost, gledajući u Hrvatima etnički materijal za popunjavanje svojih kulturoloških praznina. Sada to više ne mogu jer postoji Hrvatska građanska inicijativa da da svakome jasan i odlučan odgovor – Hrvati su svoji na svome i ovdje su autohtoni. Glasni smo i bez kompleksa na bilo kojem mjestu kada treba braniti i obraniti ono što je sveto za Hrvate. Vodimo razgovore s nekim gospodarstvenicima iz Hrvatske, kao i s institucijama naobrazbe u cilju jačanja hrvatskog korpusa u Crnoj Gori. Zadovoljan sam tijekom razgovora i idejama koje imamo.
Kakav je odnos s Milom Đukanovićem i njegovom političkom strukturom? Jeste li zadovoljni, što mislite da su nedostaci, što bi država Crna Gora mogla učiniti za crnogorske Hrvate?
Crna Gora danas je prozapadno orijentirana zemlja, članica NATO-a, najuspješniji aspirant u procesu europskih integracija. Hrvatska na svojim južnim granicama ima partnera i saveznika. Sve te činjenice kao politički predstavnik Hrvata u crnogorskom parlamentu neizmjerno cijenim. One su mi važne ne samo s političkog gledišta nego i svakog drugog. Međutim, tu pozicioniranost mlada crnogorska država nije stekla bez muke, nego velikim rizičnim naporima. S radošću smo pozdravili jasno distanciranje Crne Gore 1997. od retrogradne politike Slobodana Miloševića, a za to je trebalo i pameti i državničke mudrosti, ali ništa manje i hrabrosti. Civilizacijski je važno što smo 2006. obnovili crnogorsku neovisnost bez ispaljenog metka. Znamo s kakvom ste žrtvom vi, u Hrvatskoj, to ostvarili.
Na kraju, Crna Gora otrgnula se iz jednoga velikodržavnog projekta, gdje joj je bilo rezervirano mjesto kao 27. izbornoj jedinici i koji je gušio njezinu posebnost, kulturu i identitet. Lider cjelokupnog tog procesa jest Milo Đukanović i najzaslužniji je za ostvarenja koja sam pobrojio. Izgradio je partnerski odnos s nacionalnim manjinama kojim se uvažavaju naše specifičnosti. Na nama je da dalje gradimo budućnost kako nacionalnog korpusa tako i same države Crne Gore. Optimist sam. Dobili smo sve prethodne bitke, dobit ćemo i one koje su pred nama.
Kako je moguće da hrvatski mediji ništa ne govore o predsjedniku Srbije koji je opet izvrijeđao Hrvate, a on je samo jedan od mnogih koji ovih dana vrijeđaju i pokušavaju Hrvate umješati u događaje u Crnoj Gori. Kako je moguće da mediji uopće ne informiraju javnost, umjesto informiranja oni nas siluju nekakvim srpskim cajkama, prostitutkama, reality emisijama. Pa dobro kakvi su to mediji i kakva je ovo država ?!