Koliko je raširena pojava da nevini ljudi priznaju krivnju? Kriminolozi koji su do sada istraživali taj fenomen procjenjuju da je od ukupnog broja osuđenih osoba takvih od dva do osam posto. S 2,2 milijuna ljudi u američkim zatvorima to je zastrašujuća količina nepravde.
Tim je riječima američki sudac Jed S. Rakoff opisao posljedice američkog “plea bargaininga” koji je bio temelj za uvođenje sporazuma stranaka u kaznenom postupku u europsko kontinentalno pravo, pa i u hrvatski kaznenopravni sustav.
Suci Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić i Tanja Pavelin Borzić te sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Ivana Bujas u znanstvenom radu pod nazivom “Sporazum stranaka u kaznenom postupku – trgovina pravdom ili?”, komparativnom analizom našeg sporazuma s onim u SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Sloveniji, upozoravaju na slabosti našeg sustava.
Ispada da smo najliberalniji, a bez nadzora javnosti i s najskromnijom sudskom kontrolom. Uz temeljni doktrinarni prigovor da je riječ o ionako dvije suštinski oprečne koncepcije pravde i prava jer kontinentalna “stremi traženju materijalne istine, dok anglosaksonska polazi od ‘stranačke’ istine”.
U kontinentalnom pravu stoga se proširilo mišljenje da pregovori s osumnjičenicima “predstavljaju povredu pravnog poretka te se nametnulo pitanje ne očituje li država krhkost svojih zakona ako se u svrhu provođenja pravosuđa oslanja na one koji ih krše?”, kako je primijetio naš i američki ekspert, profesor sa Sveučilišta Yale dr. sc. Mirjan Damaška, kako ga citiraju autori.
Brzina, ekonomičnost i izvjesnost postupka argumenti su u prilog sporazuma o kazni.
Inače, sudac Turudić jedini je od 2008. kod nas odbio predloženi sporazum USKOK-a i okrivljenog, i to u slučaju Željka Žužića. Uvjetnu osudu smatrao je preblagom za priznanje mita od 100.000 eura danog bivšoj SDP-ovoj županici Marini Lovrić Merzel pa je u prosincu 2015. odbio nagodbu.
Budući da je potom predložena samo stroža uvjetna osuda, sudac je “tvrdoglavo” u svibnju i to odbio. USKOK je stoga tražio izuzeće Turudića jer je “psihološki opterećen”, ali to je odbijeno.
Sada se čeka odluka Vrhovnog suda o žalbi USKOK-a na izdvajanje Žužićeva priznanja iz sudskog spisa. Inače, i sudac Vrhovnog suda Damir Kos smatra da se suci ne trebaju baviti visinom kazne postignute nagodbom dok je u zakonskim okvirima pa troje autora analiziraju do kakvih nelogičnosti to može dovesti.
To što suci nisu odbili nijedan sporazum može značiti da oni uopće ne ocjenjuju je li “dogovorena” kazna u skladu sa svrhom kažnjavanja, a ni okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne. S tim treba povezati pritisak okvirnih mjerila za rad sudaca, temeljem kojih suci pod prijetnjom stegovne odgovornosti moraju zadovoljiti zadane rezultate rada.
Ili, kažu autori, to znači da se “stranke pokazuju mnogo uspješnijima od samog suda kada on odmjerava kaznu pri donošenju osuđujuće presude”, jer sudski utvrđene kazne Vrhovni sud ipak i preinačuje. Koji god se zaključak prihvati, autori se zalažu za sudsku provjeru sporazuma na javnom ročištu.
Na Županijskom sudu u Zagrebu, ističu, sporazum stranaka u predmetima korupcije i organiziranog kriminala postao je glavni “alat” za dovršetak kaznenog postupka. S obzirom na broj sporazuma u tri godine (14, 24 i 37 predmeta), to je od 30 do 60 posto svih uskočkih presuda.
Unatoč preporuci Vijeća Europe i praksi drugih zemalja, jedino se u Hrvatskoj o sporazumu tužitelja i okrivljenika odlučuju ne nejavnoj sjednici suda
I na Kaznenom odjelu je trend porasta (3, 5 i 25) od 1,4 do 19 posto. Dakle, više je sporazuma u uskočkim predmetima, iako Naputak glavnog državnog odvjetnika zabranjuje sporazume kod velikih zloporaba i korupcije na najvišoj razini, primjećuju suci.
U SAD-u, čiji je Vrhovni sud više puta odbacio tvrdnje da je “plea bargaining” neustavan, razlikuju se dvije vrste sporazuma, o optužnici i o kazni, ali budući da dogovor o kazni ne obvezuje sud, u praksi se dogovor svodi na to da državni odvjetnik u zamjenu za okrivljenikovo priznanje odustaje od nekih točaka optužnice ili ublažava pravnu kvalifikaciju (charge bargaining).
U tom je slučaju moguće točno predvidjeti kaznu prema kriterijima iz Smjernica za izricanje kazne, ovisno o razini kaznenog djela od 1 do 43, te o šest kategorija ranije osuđivanosti, sve do počinitelja s više od 13 osuda. Do čega takvo mehaničko odmjeravanje kazne dovodi ilustrira slučaj Billa Wintersa (54) koji je zato što je ušao u nezaključani ured onkologa i iz ladice njegova stola ukrao kutiju slatkiša, osuđen na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti pomilovanja jer je recidivist (dva posjedovanja droge i četiri obične krađe).
U analiziranim zemljama EU jedino Slovenija omogućuje odustanak od progona za neka kaznena djela, ali uz pristanak oštećenika, i to za kaznena djela za koja se može izreći kazna do tri godine zatvora, iznimno i do pet.
Kod nas ne postoji jasna i ustaljena kaznenopravna politika pa okrivljenik i ne zna koja bi to bila blaža kazna koja bi ga motivirala za sporazum. Dok je kod nas sporazum moguć i za najteža i nevažno kakva kaznena djela, u Francuskoj je od 2004. bio moguć samo za djela s predviđenom kaznom do pet godina zatvora, pa je 2011. granica povećana na 10 godina zatvora uz neka ograničenja (napad na fizički integritet, za delikte maloljetnika, ubojstvo iz nehaja...).
Sada se radi na izmjenama koje bi tu granicu spustile na kaznena djela do tri godine zatvora. Naime, američke studije pokazale su da se postotak nevino osuđenih penje i do 11 posto jer se ponuđena kazna prihvaća zbog straha od puno veće zaprijećene kazne.
Svođenjem sporazuma na blaža kaznena djela – imovinski i prometni delikti – žele više vremena posvetiti težim predmetima. I državni odvjetnici ograničeni su u predlaganju visine kazne, a uza sve to suci imaju široke ovlasti odbiti predloženu kaznu ako nije u skladu s okolnostima djela ili osobnosti okrivljenika s gledišta interesa žrtve i društva.
Predlaganje i izricanje bezuvjetnih kazni zatvora je rijetko. Sud o tomu kao i u drugim zemljama odlučuje na javnom ročištu (tajnost je proglašena neustavnom!). Iako je javnost preporuka i Vijeća Europe, jedino u Hrvatskoj odlučuje se u nejavnoj sjednici.
U prvoj godini primjene sporazuma u Francuskoj, 2004./2005. sudovi su zaprimili 14.600 sporazuma, a prihvaćeno ih je 12.000 (85 posto). Danas je riječ o 90.000 predmeta.
U Njemačkoj sud određuje donju i gornju granicu kazne u okviru koje se dvije strane sporazumijevaju. Inače, nema ograničenja u odnosu na vrstu kaznenog djela i osobu počinitelja, a ni u odnosu na stadij kaznenog postupka.
Kako se sudska praksa u znatnoj mjeri suprotstavlja zakonskoj regulaciji, Savezni ustavni sud upozorio je zakonodavca da prati razvoj situacije jer ako se to nastavi, morat će intervenirati pa i potpuno zabraniti sporazumijevanje jer bi u suprotnom nastalo stanje protivno Ustavu.
Savezni ustavni sud inzistira da sporazumna kazna bude “pravedna ravnoteža krivnji”, što onemogućuje neprimjereno visoke ili niske kazne.
I u Italiji je sporazum ograničen na kaznena djela za koja kazna zatvora umanjena za jednu trećinu ne prelazi pet godina, osim za određena kaznena djela (pornografija) ili okrivljenike (npr. višestruki povratnik) ako kazna prelazi dvije godine zatvora. Sud je dužan utvrditi ispravnost pravne kvalifikacije i prikladnost predložene kazne s obzirom na otegotne i olakotne okolnosti jer je Ustavni sud proglasio neustavnim vezivanje suda dogovorom stranaka o kazni budući da je sud podložan jedino zakonu.
I u Sloveniji sud mora provesti dokazni postupak i ispitati okrivljenika na okolnosti bitne za odmjeravanje kazne (čega kod nas nema) s tim da je vezan gornjom granicom koju predloži državni odvjetnik, te utvrđuje je li priznanje sukladno drugim dokazima.
Kod nas se pregovaranje o uvjetima priznanja krivnje i sporazumijevanje odvija izvan sudske kontrole. Bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić naputkom je regulirao postupak pregovaranja odredivši ograničenja iako ih sam zakon ne propisuje, ističu autori.
Uz to što državni odvjetnik ima funkciju istražitelja, pa na sudskoj raspravi i tužitelja, sada ima i treću funkciju, tvorca politike kažnjavanja, i to na način da je naputkom upućen potpuno zanemariti okolnosti djela i počinitelja vodeći se isključivo “primjerenošću kazne za državno odvjetništvo”.
Opravdava li ekonomičnost postupka izigravanje pravde i utvrđivanja istine jer pravda nije savitljiva, a sporazumijevanjem se daje u ruke onima koji ju krše, autori citiraju Damašku navodeći kako postupno jenjava prvotna euforija zbog uvođenja sporazuma u kontinentalno pravo, te se taj institut izmjenama zakona sve više ograničava i prilagođava europskom procesnom okruženju.
>> Ivan Turudić: Perković je bio na čelu Povjerenstva za uništavanje dokumenata
