Klimatske promjene identificirane su kao jedna od najvećih ugroza za čovječanstvo. Čak 99 posto znanstvenika potvrdilo je da su one doista rezultat ljudske aktivnosti, a politički lideri to su, recimo, shvatili nekako ozbiljno pa je pokrenut proces koji je u prosincu prošle godine rezultirao klimatskim sporazumom u Parizu. Iako su mnoga zvučna imena svjetske politike na sva usta hvalila taj sporazum, oni koji o klimatskim promjenama doista znaju ponešto više poručili su da je on pozitivan, ali nedovoljno ambiciozan i da upravo zato neće na vrijeme zaustaviti negativne trendove. Kada bismo u ovome trenutku počeli radikalno primjenjivati mjere za redukciju stakleničkih plinova, prve bismo konkretne rezultate mogli očekivati tek za 15-ak godina. Upravo to pokazuje kako je to tegoban i dugotrajan proces i da na njemu moramo ustrajati kako bismo osigurali neku vrstu relativno ugodne budućnosti generacijama koje tek dolaze. To je zapravo proces osvješćivanja koji bi trebalo potaknuti na svim razinama. Doista komplicirano, ali nužno ako želimo osigurati budućnost.
U posljednjih godinu-dvije terorizam se iskristalizirao kao prijetnja koja u puno aspekata nalikuje upravo – klimatskim promjenama. Svijet, a osobito Europa, moraju se suočiti s činjenicom da će za iskorjenjivanje terorizma trebati jako puno vremena, korjenitih promjena i izuzetno velikih napora u koje će morati biti uključeni svi – od državne vrhuške, represivnog aparata, intelektualne elite, vjerskih zajednica do svakog pojedinca.
Kao i u borbi protiv klimatskih promjena, tako i u borbi protiv terorizma ishod može biti krajnje neizvjestan i pomaknut u budućnost. No tu postoji i jedna velika razlika – kod klimatskih promjena došli smo do spoznaje da ih je prouzročila naša aktivnost, a prošli smo i barem dva desetljeća dugačak put koji nas je doveo do te spoznaje i naveo nas da doista stavimo glave na kup i donesemo barem nekakvu zajedničku odluku. A što se terorizma tiče, mislim da još zapravo i nismo došli ni do poštenog zaključka da je on doista globalna prijetnja vrlo velikih razmjera. Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama prvi je dokument koji je 1992. progovorio o tom problemu. Svijetu su trebale 23 godine da se stigne do pariškog sporazuma. Što se terorizma tiče, nismo došli ni do te “klimatske 1992.”. Još se djeluje kampanjski i partikularno, u trenucima kada grunu neke bombe, bez svijesti da je i terorizam prouzročila naša aktivnost.
Istodobno, ISIL je bio svjestan da će se svjetske sile potruditi da njihov kalifat ne bude duga vijeka. No znali su i da im je on poslužio kako bi stvorili nevjerojatnu terorističku mrežu koja će imati vrlo veliku sposobnost sijanja kaosa, straha i smrti gdje god to bude potrebno, a osobito u Europi. Plan za to vodstvo ISIL-a razradilo je lanjskog studenog postavivši Francusku, Belgiju, Njemačku, Italiju i Španjolsku kao primarne ciljeve. Za početak. Svjedoci smo da im izvršenje tih planova dobro ide. Za uništavanje mreže koju su instalirali u Europi nama će trebati puno vremena, truda, odlučnosti i zajedništva. A oko toga se ne bi trebalo natezati dvadeset godina kao s klimatskim promjenama.
>> Evo zašto islamski teroristi više napadaju Europu od SAD-a
>> Belgijska policija hvata teroriste: Podignute optužnice protiv trojice muškaraca, četvrti pušten
