Mogućnost da hrvatski branitelji nakon Oluje postanu prosvjednici čak ni nitko od hrvatskih razvikanih vidovnjaka nije svojedobno javno priopćio, ako je zato i bilo nekakve naznake. No ni 20 godina poslije Oluje dogodilo se da hrvatski branitelji ipak prosvjeduju, a da se njihov prosvjed naziva „terorom“ i da se njih posprdno zove „šatorašima“! U društveno, politički i vrijednosno sve rastočenijoj i podjeljenijoj Hrvatskoj, u zagrebačkoj Savskoj ulici proteklih se dana dogodio (ne)planirani društveno-politički konflikt. Sukob onih koji u postolujnoj Hrvatskoj realno imaju sve manje i branitelja o kojima je stvoren (ne)realni javni dojam da imaju gotovo sve. Da su se oskudni i uskraćeni vodili po nekom kriteriju imanja, onda su s istim razlozima mogli ići protestirati i pred Dinamo, jer i nogometaši dobro zarađuju. Ipak, ljutiti i deprivilegirani, odlučili su se za demonstracije pred braniteljskim šatorom. I bez javnoga prokazivanja mirovine Đure Glogoškog, gotovo je sigurno da bi braniteljski protivnici i mimo toga bezobzirnoga čina ministra Predraga Matića otišli u Savsku. Da se u nekoj politički sređenijoj državi održavaju slični protesti, država bi ih već sigurno riješila. Hrvatska vlast u čak četiri mjeseca nije uspjela riješiti ništa! Da se nekoć jugoslavenska vlast nekim čudom pokušala tako ponašati prema svojim borcima, oni bi valjda digli takvu graju koja bi se čula sve do Titova dvora na Dedinju.
Ako su hrvatski ratnici u nečemu bitno drugačiji od partizana, onda je to prvenstveno neposjedovanje ideološkog monopola na opće tumačenje stvarnosti. Nekadašnji je Savez boraca bio ne samo „čuvar revolucije“ nego i mjerilo svih stvari. To je bila njihova partijska zadaća i ostvarivanje njihove biti. Partizanski su borci bili u neprestanoj „potrazi za izgubljenim vremenom“: hrvatski su pak branitelji, u ustrajnom traženju javnoga i sustavnoga priznavanja smisla njihove borbe te činjenice da su upravo oni stvorili samostalnu Hrvatsku. Već se dugo godina taj smisao umanjuje, pa zbog toga očito i njihov prosvjed. U pozadini njihova bunta moglo bi biti i već dugo potiskivanje njihova dostojanstva i umanjivanje domoljubnih vrijednosti zbog kojih su i krenuli u rat za obranu Hrvatske. Braniteljski prosvjedi upravo dotiču pitanje smisla njihova patriotizma. Kakve, naime, bitne svrhe imaju požrtvovnost, domoljublje i trpljenja hrvatskoga ratnika kada on danas na ekranu nominalno nacionalne televizije može gledati Veljka Džakulu?!? Kao da u Hrvatskoj nema nijednoga časnijega Srbina od njega! Bez imalo poštovanja i obzira prema Hrvatima stradalima u Pakracu i njegovoj okolici, u Otvoreno se pozove baš Džakulu, a on besramno na Prisavlje i dođe! Uz takve apsurde i slične paradokse, nije se ni čuditi upornosti braniteljskoga prosvjeda.
Bilo je prilike, ali očito ne i političke volje da se braniteljske zamjerke i njihovi problemi riješe na sustavan i zakonski način. Sustavno rješavanje problematičnoga ujedno bi suzilo i politički prostor za moguće braniteljsko uplitanje koje bi nešto starijima moglo sličiti na ponašanje nekadašnjih partizanskih boraca. Partizanska je tradicija imala i prave groteskne egzemplare takvoga pačanja. Priča se da je jedan partizanski glavešina javno predlagao da se na padinama Biokova posade orasi, a da se podnožje izbetonira kako bi se zreli orasi kotrljali u dolinu gdje bi ih dalmatinski radni narod radosno sakupljao! Drugi je pak borački genijalac sasvim ozbiljno na partijskim sastancima razglabao kako bi u Slavoniji trebalo graditi „dvodomnu poljoprivredu“. Po njegovoj zamisli, na ribnjacima bi trebalo sagraditi kokošinjce, odnosno peradarske farme gdje bi se kokošjim izmetom hranile ribe, a korist bi imala cijela Slavonija! Nekadašnji su borci ideološki bdjeli nad svim područjima života, od književnosti i filma do debljine kanalizacijskih cijevi. Najapsurdnije je pak bilo njihovo uplitanje u logotip zagrebačke Univerzijade, održane 1987. Dizajneri su toliko morali izmijeniti slovo U da su ga na koncu pretvorili u Y. Tada su se svi „drugarski složili“ da je taj „radni zadatak uspješno proveden“. Danas hrvatske branitelje zapravo nitko ništa i ne pita. U Hrvatskoj se više pita vidovnjake nego hrvatske branitelje. Ali u Hrvatskoj, sudeći po primjeru hrvatskih branitelja, valjda ni Nostradamus ne bi mogao biti uspješan prorok.
Ostavite se Vi branitelja. Oni su svoj posao i više nego odlično odradili, a neki su zbog toga platili i vrlo visoku cijenu. Nisu branitelji krivi što je situacija u društvu danas ovakva kakva je, nego razni likovi koje nazivamo zajedničkim imenom - političari, odnosno oni koji su nevidljivi i stoje iza njih, a tu ne treba izostavi ni hrvatske ulizivačke medije. Ljude koji su ginuli i bili ranjavani za ovu zemlju i njihove suborce koji su imali više sreće pa su ostali čitavi treba poštivati i dati im ono što traže - jer mnogi koji imaju ''ovu državu u rukama'' za nju nisu ništa dali (čak je nisu niti željeli), nego su se čak dok su ovi ginuli izvukli iz Hrvatske i uživali u svim blagodetima dokoličarstva po raznim Anconama, Briselima, Londonima...... Kad je sve prošlo, vratili su se tatini sinovi (i kćeri) i stare su im strukture omogućile da zauzmu položaje i drmaju državom. Nesposobni kakvi već jesu neće valjda to moći raditi do vijeka....Za nadati se da će i njihovo vrijeme proći..... Nekako mi se već čini da ih hvata blaga panika...... A mediji krešte kao ''crne vrane''.....