Vijest o dva masovna zločina u Srbiji gotovo u realnom vremenu potresla je cijelu regiju i obišla svijet. Čak 18 nedužnih žrtava i 20 ranjenih, među kojima neki i iznimno teško, tragična je bilanca mahnitog pohoda dječaka i mladića. Prvi je Kosta K.,13-godišnji učenik iz elitne beogradske škole, koji je unaprijed razradio plan, formirao listu "prioritetnih meta", ponio molotovljeve koktele i dva očeva pištolja te krenuo u ubilački pohod. Nepuna dva dana poslije 21-godišnji Uroš B. iza sebe je ostavio krvav trag u selima u okolici Mladenovca.
Suprotni učinak
No sumanuti događaji koji su potom uslijedili zapanjili su cjelokupnu javnost. Već u danu prvog pokolja Srbiju je zapljusnuo val nasilja u više izoliranih slučajeva čiji su protagonisti djeca i mladi ljudi pa je samo toga dana tamošnja policija zaprimila čak 25 dojava o pokušajima imitiranja ponašanja dječaka ubojice iz Beograda.
Nažalost, nije trebalo puno proći da fenomen "copycata", odnosno imitiranja ili oponašanja zločina prijeđe granicu pa je slična prijetnja završila uhićenjem 18-godišnjaka nakon najave da će počiniti zločin u Srednjoj školi u Bihaću, po uzoru na onaj koji je učinio dječak s Vračara. Proteklih dana i u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi došlo je do incidenta, kada je roditelj jednog učenika prijetio nastavnici da će se ponoviti beogradski scenarij – jer je učenik dobio ukor.
Umjesto da potresne, snažne slike odaslane iz dvaju pokolja iz Srbije pošalju poruku o nužnosti tolerancije, jačeg povezivanja s djecom ili pak razoružavanja na cijelom teritoriju bivše države, dogodio se – na sreću, u dijelu pučanstva – ničim željeni suprotni učinak. Na mnogo načina, riječ je o iznimno zabrinjavajućoj fascinaciji masovnim ubojicama i njihovu neshvatljivom činu. Premda rijedak i sporadičan, taj fenomen ni u Hrvatskoj nije nepoznanica.
Najokrutniji hrvatski ubojica Srđan Mlađan u zatvoru se 2019. oženio djevojkom, tada 20-godišnjom Zagrepčankom Elijom Molnar, s kojom se dopisivao. Filipu Zavadlavu, optuženom da je 11. siječnja 2020. ubio trojicu muškaraca u splitskom Varošu, gotovo svakodnevno pristiže podrška koju uživa osobito među ženskom populacijom. U prvoj godini zatočeništva primao je na desetke pisama tjedno u kojima mu djevojke iskazuju ljubav, nude čak i brak, govore mu da će ga čekati, nazivaju ga herojem. Poklona i pisama u ćeliji bilo je toliko da ih je bilo nemoguće skladištiti.
Nesporno živimo u doba svakodnevnog i sveprisutnog nasilja, no gdje zapravo leže uzroci fascinacije ubojicama i može li se ona suzbiti ili barem obuzdati, pitali smo psihijatra dr. Gorana Arbanasa iz Zavoda za forenzičku psihijatriju Vrapče. Otkriva kako na slučajeve "kopiranja", osim kod ubojstava, struka prepoznaje i nakon medijski popraćenih samoubojstava, kada se događa trend ljudi koji će se ozlijediti ili pokušati suicid. Zašto netko reagira destrukcijom ili autodestrukcijom?
– U adolescenciji je prirodno i normalno da djeca traže autoritete idole, nekoga s kim će se identificirati izvan uže obiteljske sredine i to su često vršnjaci ili osobe iz medija. Dječak koji je učinio zločin u Beogradu, kao i adolescent u Mladenovca, došli su u središte pozornosti i oni će za neke ljude biti osobe s kojima će se identificirati. Oni su zaokupili cjelokupnu medijsku pažnju i nije onda neobično da će ih dio adolescenata glorificirati. To je u nekom dijelu očekivano u adolescenciji, dok kod starijih osoba to neće biti slučaj, osim ljudi koji su nezrele strukture ličnosti pa će biti povodljiviji na slične događaje – objašnjava dr. Arbanas, kojeg pitamo leže li uzroci takvih ponašanja u tome što živimo u društvu koje destrukciju i agresiju ne osuđuje, nego je favorizira.
Tolerancija na agresiju
– Nažalost, postoji visoka tolerancija na agresiju. Imali smo primjere i u Hrvatskoj gdje su neka ubojstva građani pokušavali opravdati, odnosno nalaziti obrazloženja zašto bi to netko učinio. Sjetimo se samo pristaša bivšeg američkog predsjednika Trumpa koji su upali u Kongres: Jake Angeli, poznat kao čovjek s rogovima na glavi, tijekom boravka u zatvoru prikupio je puno sljedbenika. Kada je riječ o fascinaciji Srđanom Mlađanom i Filipom Zavadlavom, riječ je o idealizaciji likova koje osobno ne poznajemo, ali iz ove javne percepcije posebice mladi ljudi mogu ih idealizirati – kaže. Ključno je pitanje kako se boriti protiv ove opasne fascinacije.
– Da, realističnijim izvještavanjem, treba pružiti neku realniju, jasniju i ljudskiju sliku tih ljudi jer je onda manja opasnost poistovjećivanja, osobito kod adolescenata. Ako mi kao društvo proglasimo nekoga ubojicom, onda će dio mladih koji po prirodi stvari, po svojoj dobi, treba biti u nekoj opoziciji odraslima. U javnosti trebamo težiti dobrim primjerima za identifikaciju mladih – zaključio je dr. Goran Arbanas. •
No i kolk bude još cajtih tema srpska pucnjava ?