Dok se na Krimu grupiraju vojne postrojbe, u Kijevu tisuće ljudi obilježava 200 godina od rođenja nacionalnog heroja što pojačava emocije u podijeljenoj zemlji.
Mala djeca s ukrajinskim plavo-žutim zastavama, njihovi roditelji s crvenim ružama, te stariji s nacionalnim obilježjima slijevaju se prema Parku Tarasa Ševčenka, oca ukrajinskog patriotizma i jezika. Na ulazu u park zaštitari u maskirnim vojnim odorama čuvaju prilaz Ševčenkovom spomeniku. Riječ je o neslužbenim, autoorganiziranim skupinama građana.
„Ševčenko je simbol ukrajinskog otpora“, kaže Ljudmila (52) koja je na skup došla sa suprugom. U ruci drži zastavicu s likom ukrajinskog pjesnika, slikara i mislioca rođenog 1814. godine.
(Foto: Reuters/Pixsell)
Ševčenko, provevši 10 godina u progonstvu, u svojim je djelima prikazao borbu ukrajinskog naroda protiv ugnjetavanja. Pjesnik i preporoditelj ukrajinske književnosti pisao je o ukrajinskoj prošlosti i teškom životu seljaka, osuđivao izrabljivanje kmetova i osvajačku politiku ruskog cara Nikolaja I.
Rođen u kmetskoj obitelji u selu Morinci s 11 godina ostaje sam nakon smrti roditelja. Još kao dječak pisao je pjesme. Kada je napunio 14 godina postao je sluga na dvoru svog gospodara. Prateći ga na putovanjima mali Ševčenko je učio osnove slikarstva, a ubrzo je primljen na umjetničku akademiju.
Tijekom putovanja po Ukrajini susreo se s teškim uvjetima u kojima žive njegovi sunarodnjaci. Upoznaje članove Ćirilometodskog bratstva, tajne političke organizacije koja je tražila reformu Ruske carevine. Nakon razotkrivanja svi članovi, uključujući Ševčenka, uhićeni su i poslani u zatvor u Rusiju, u Sankt Peterburg. Odande je poslan u vojsku u unutrašnjost Rusije, gdje se nastavio baviti umjetnošću. Oprost je dobio s 43 godine, ali pod uvjetom da se više nikada ne vrati u Ukrajinu. U Sankt Peterburgu je živio posljednje dane pišući poeziju. Umro je u 47. godini, samo sedam dana prije ukidanja kmetstva.
Kako bi mu ispunili želju da bude pokopan u Ukrajini, što je izrazio u pjesmi „Oporuka“, prijatelji su dogovorili prijevoz tijela. Pokopan je uz obalu Dnjepra, pored gradića Kaniva, u središnjoj Ukrajini.
„Ponosni smo na njega, njegovu ljubav prema domovini“, govori starica s ukrajinskom zastavom i likom pjesnika obješenim oko vrata. Dok ona nepomično stoji, vijore deseci zastava. U ispunjenom parku nalaze se pripadnici svih patriotskih organizacija. Najradikalniji članovi prate događaj lica prekrivenih fantomkama.
Nakon nekoliko mjeseci sunce je osvanulo u Kijevu pa roditelji s djecom šeću ulicama, s istaknutim nacionalnim obilježjima. Ponedjeljak je ali neradni dan, posvećen Ševčenku i Danu žena. Od parka do Trga Nezavisnosti, odnosno srca revolucije, vode dvije ulice. Na kraju Bulevara Tarasa Ševčenka donedavno se nalazio golemi spomenik Lenjina, danas tek simbol nacionalnog otpora. To je mjesto na kojem se mnogi fotografiraju. Lenjina su uklonili, a na željeznom postolju netko je grafitom napisao „Slava Ukrajini“.
Poklič, usporedan s hrvatskim „Za dom spremni“, s vremena na vrijeme odjekne iz jurećih automobila. Na prilazu prema Majdanu i dalje stoje barikade. Između šatora, nabacanih vreća pijeska i cigli prolaze građani odajući počast poginulima. Tišina pojačava jezivu sliku. Još uvijek se osjeća vonj zapaljenih guma.
>> Tatari: Ukrajinski smo građani, nikada nećemo postati Putinovi podanici
Tre