Ponedjeljak, 14. srpnja
“U komunizmu smo svi mi imali puno manje, ali smo vjerojatno bili zdraviji jer su razlike među ljudima bile manje. Ne zbog komunizma nego zbog duha vremena”, kaže za naš list Ivan Jakovljević, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Rebro u Zagrebu. Iz inače izvrsnog razgovora “porezala” me ta rečenica, to prije što čovjek nije sklon veličanju ni bivše države ni njezina političkog sustava. I samom mi se nekad učini da je u komunizmu bilo neke jednakosti koja nas je činila manje zavidnima, pa tako i sretnijima. Većina je imala posao, redovnu plaćicu, stančić, autić, mogla se zasnovati i prehraniti obitelj, pa čak i otići ljeti na more, u radničko odmaralište ili u privatni smještaj. Ali svaka povlastica koju je imao zaposleni radnik ili službenik plaćena je nekom osobnom moralnom cijenom. Prvo, već prilikom zapošljavanja pred onima koji nisu bili članovi Partije imali su prednost oni koji su bili članovi. Pogotovu oni koji su pristali surađivati s Udbom, bili ili ne bili članovi Partije. Mnogi su se samo zato da bi se zaposlili upisali u Savez komunista, ako su ih uopće htjeli primiti. Prestali bi ići u crkvu, kupovati bor za Božić, a djecu su, pod pritiskom bogobojaznih roditelja, krstili kriomice u nekom udaljenom gradu. U nemilosrdnoj bitci za mjesto na stambenoj listi u poduzeću također se povijala kralježnica.
Kao i u bitci za veću plaću. Radnička idila ni izdaleka nije bila idila, svak je bio pod nadzorom, svak je imao osjećaj da ono što kao zaposlenik ima - ima po milosti države. Kako tržišta uglavnom nije bilo, nije bilo ni tržišta sposobnosti, znanja i umijeća, postojalo je samo političko tržište radne snage na kojem je presuđivala Partija. Radno mjesto nije bilo sigurno zato što je bilo sigurno, nego zato što su ga ljudi čuvali svojom ropskom šutnjom i pokoravanjem. Istina, razlike među ljudima jesu bile manje, ali zbog toga ljudi nisu bili zdraviji ili sretniji, dapače, svak se u tom komunističkom zvjerinjaku nastojao materijalno koliko-toliko uzdići kako bi pokazao svoju iznimnost. Kad se danas s nostalgijom oživljava to vrijeme, obično se zaboravlja njegova temeljna nehumanost, zaboravlja se činjenica da su milijuni radnika bili strogo kontrolirano sredstvo države, da su bili rasistički podijeljeni i plaćeni po ideologiji, da se sloboda, a često i vjera i obiteljska tradicija žrtvovala za sigurnost. Naravno, radilo se i na Božić i na Veliku Gospu, pa se država kao poslodavac i stoga i s drugih razloga doživljavala kao otuđena moć koja se s prezirom odnosila prema radništvu. Određena srođenost koja se s vremenom stvarala između radnika i poduzeća bila je spontana, jer od Partije, koja je svuda bila svemoćna, ništa ljudsko nije moglo poteći. Napokon, nije istina da smo “svi radili”, bilo je i mnogo nezaposlenih, ili zaposlenih po političkim zatvorima, a stotine tisuća bile su i na radu u inozemstvu. A potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je još mislio da će ostati na vlasti, Savez komunista Hrvatske je u svojim reformskim dokumentima predviđao ukidanje 300.000 “sigurnih” radnih mjesta.
Subota, 12. srpnja
Prijetnja pucnjem u glavu kako bi ispali poštenjačine
“Pucat ću si u glavu ako se dokaže da sam pogodovao Ukrajincima”, kaže ministar obrane Ante Kotromanović na sumnje iz Hrvatskog generalskog zbora da je možda bilo muteža u izboru zemlje u koju će hrvatski MiG-ovi na remont. Tom tipičnom seljačkom, kamenjarskom spremnosti na “samokažnjavanje” kadšto svoju nevinost dokazuje još jedan političar, Milan Bandić. Hoće zadiviti i šokirati ljude mogućom okrutnošću prema sebi kako bi ispali veliki poštenjačine. No tko zna, možda misle ozbiljno. Ali negdje u sebi zacijelo znaju koliko su za Hrvatsku dragocjeni, pa su sigurni da će cijela zemlja paziti da u kobnom trenutku sumnje u svoju čestitost ne dignu ruku na sebe.
Nedjelja, 13. srpnja
Hrabri SDP-ovac Melčić preslab za Milanovićev ego
Rijetki hrabri SDP-ovci kažu ono što većina misli. To je učinio jedan ugledni član stranke, Marko Melčić, na susretu što ga je s članovima zagrebačke organizacije SDP-a priredio sam Zoran Milanović. Rekao mu je - svojedobno si Bernardiću oduzeo kandidaturu za gradonačelnika zbog lošeg rejtinga, tvoj je sad puno lošiji, primijeni isti kriterij, idi, podnesi ostavku kao predsjednik i Vlade i SDP-a. Već sutradan poslije toga rejting stranke porast će 10 posto i s boljim izgledima moći ćemo se pripremiti za iduće izbore. Na sreću, partijski šef nije svemoćan kao nekad, ali zacijelo Milanovića je obuzela ista povrijeđenost, srditost i bijes na Melčića kakva bi obuzela negdašnje nedodirljive partijske moćnike. Njegov ego jači je od interesa i stranke i države, pa mu se uloga obrće - umjesto da i stranku i državu jača, on im siše krv.
Utorak, 15. srpnja
Pohlepna zvijezdo, Hrvati te neće cijeniti zbog Barce
Prošao je Brazil... Ponavljajući za navijače dozlaboga uvredljivu frazu kako je uspjeh već naš dolazak na SP, nogometnog izbornika brani i Ivan Rakitić. Ali će pljusnuti po Hrvatima: “Španjolci me cijene više nego moji Hrvati, što je čak malo bolno za mene”. Koliko znam, vidim, čujem i čitam, sunarodnjaci ga cijene na sve strane, mnogo više nego što zaslužuje kao Barcelonin plaćenik, Kovačev dodvorica i jedan od mnogih reprezentativaca koji su utakmice na SP-u odrađivali preko one stvari dok su im najvažniji bili milijuni eura koji ih čekaju poslije novih transfera. Kad god bi se Marković, Šuker, Jozić, Barić, Kranjčar, Štimac, Kovač i njihovi igrači neuspjesima po Hrvatima popiškili, tražili su da budu cijenjeni. Samo je jedan gospodin radio obratno: kad mu je cijena u Hrvata bila na najnižoj mogućoj razini, postigao je uspjeh u Francuskoj s kojim mu je skočila do nebeskih visina gdje i danas stoji. Ćiro Blažević! Rakitić očito misli da bi ga zbog uspjeha sa Sevillom, dolaska u Barcelonu i milijuna koje će zarađivati Hrvati trebali iznimno cijeniti, ali to je, draga, pohlepna zvijezdo, jedno veliko ništa prema uspjehu koji je reprezentacija mogla postići u Brazilu.
Srijeda, 16. srpnja
Milanovićev je ZOR - ‘Ručak kod Tedeschija’
U Hrvatskom saboru izglasovan je novi Zakon o radu, protiv kojeg su bili svi osim Kukuriku koalicije. Predstavnice Ženske fronte Hrvatske izbačene su iz sabornice jer su prosvjedovale pjevajući Internacionalu, a laburist Dragutin Lesar je rekao: “Vi ste tu praksu, zloporabu, manipulaciju tih hijena na tržištu koje vi zovete poslodavci, a zapravo su pljačkaši, sada ozakonili”. Demokršćani i domoljubi Ivo Sanader i Jadranka Kosor pokopali su kršćanstvo i domoljublje u hrvatskoj politici, socijaldemokrat Zoran Milanović pokopao je socijaldemokraciju i radničku prava. Tako su strani i domaći pljačkaši, kako ih Lesar zove, ostali bez ikakva nacionalnog otpora i zakonskih prepreka. A kad su već žene u Saboru pjevale Internacionalu, Milanović im je mogao uzvratiti literarnom inačicom ZOR-a s naslovom - “Ručak kod Tedeschija”.
Četvrtak, 17. srpnja
Hrvatska je prema Njemačkoj podanička
Reče Angela Merkel u Dubrovniku da su odnosi Njemačke i Hrvatske izvanredni. Ja mislim da su i izvanredni i nikakvi, kakvi jedino i mogu biti odnosi između iznimno moćne i bogate i iznimno slabe i siromašne zemlje. Njemačka jest puno učinila na priznanju hrvatske države, no uvijek pazeći da previše ne odstupi od zajedničke europske politike. I zato, a i prije i poslije toga Hrvatska je prema Njemačkoj poslušnička, podanička, ponizna, obožavajuća... Njemačka je pak prema Hrvatskoj bahata, grabežljiva, ucjenjivačka, preziruća... Njemačka će radije u Hrvatskoj budzašto kupovati nacionalna bogatstva (telekomunikacije i sl.) nego ulagati da bi je obogatila. Hrvatska iz Njemačke neusporedivo više uvozi nego što tamo izvozi. Njemačka je stotinama tisuća Hrvata omogućila rad i dobre zarade, no bio je to jedan od najtežih “pomora” stanovništva: mnoga područja u Hrvatskoj su opustošena, a potomci gastarbajtera su odnarođeni. Danke, Deutschland!
Petak, 18. srpnja
Milanovićeva prijateljica Sandra Artuković Kunšt
Milanovićev prijatelj na čelu Hrvatske narodne banke, Milanovićev prijatelj na čelu Croatia Airlinesa, Milanovićev bratić jedan od direktora u Nacionalnom parku Krka, jedan Milanovićev kum ovdje, jedan ondje... Dovoljno za uvod u idući događaj. Saboru je predložen ovršni zakon, pa su podneseni amandmani, o kojima se u ime Ministarstva pravosuđa i ministra Orsata Miljenića trebala izjasniti zamjenica ministra Sandra Artuković Kunšt. No ona je došla nepripremljena, iznervirala je predsjednika Sabora Josipa Leku i izbio je skandal. Neki su portali malo kopali po životu ministrove zamjenice, pa se otkrilo da je Sandra Artuković Kunšt prijateljica Zorana Milanovića iz srednje škole. Premijer svaki dan, uspoređujući je s nepoštenim HDZ-om, govori o poštenju svoje vlasti. I svaki se dan pojavi novi dokaz.
>>Prisilnu upravu EU u RH davno je najavio sporazum žrtve i krvnika, Budiše i Račana
>>'Dalmatinka, Srbijanka' Severina i posprdni Davor Šuker – koja motivacija za hrvatske nogometaše!
Sada je mnogo bolje. Imamo prave ljude u vladi, imamo demokratske izbore pa mozemo birati razne programe, bolje se druzimo u Caritasovim i drugim javnim kuhinjama, disciplinirano rovimo po kontejnerima, imamo bogate koji su to zaradili svojim sposobnostima, manje ras radi pa se mnogo vise odmaramo, imamo pravo inteligentne novinare, ma bolje u svemu.