Tužna crta razdvajanja između slobodne i okupirane Slavonije bili su sedam godina. Kada su se počeli vraćati 1999., po dvorištima su hodali sa strahom i doslovce kao po jajima. Mine su prekrivale gotovo 70 posto Antunovca i Ivanovca, koji čine općinu Antunovac, tek sedam kilometara udaljenu od središta Osijeka. U ratu su im poginula ili nestala 42 sumještanina.
Dok su obilazili ruševine, teško su mogli zamisliti da će samo desetak godina poslije postati poželjno mjesto za život. Šezdesetak se obitelji doselilo u njihova dva sela u posljednjih pet-šest godina. Mlađi su to, mahom zaposleni ljudi s djecom. Upisana su tri razreda prvašića u jesen 2013., prvi put nakon rata. Priznaju, iseljavaju se i iz njihova kraja otkako je Hrvatska postala članica Europske unije. Odlaze im najčešće samci u 20-im godinama.
Katarina (29) i Saša (30) Mandić kuću su u naselju Antunovac kupili prije dvije godine. Njome trčkara 20-mjesečni David, a prije četiri mjeseca rodila mu se i seka Iris. Roditelji su im zaposleni u vojsci – Katarina do posla u Požegi putuje dva sata, a Saši do vojnog poligona u Gašincima treba 50-ak minuta vožnje. Nije im to bila prepreka da se skrase upravo u Antunovcu.
– Rodom sam iz Ivanovca pa znam kako se živi u ovom kraju, a Saša je studirao u Osijeku, inače je iz Velikih Zdenaca kod Daruvara. Kuće nisu jeftine, baš naprotiv, no imamo sve što nam treba – kazala je Katarina. Blizu su im vrtić i škola, djeca se igraju na ulici bez straha.
– Svi znamo sve o svima. Ako nismo doma, ne brinemo se, susjedi će nam poslije kazati tko nas je tražio. Ne zatekne li poštar moje roditelje kod kuće u Ivanovcu, njihovu poštu donese nama. Volimo tu bliskost i toplinu – kažu mladi supružnici.
Više projekata nego gradovi
Primjerice, kad su za Božić pekle kolače, Antunovčanke su ih zamijesile malo više pa podijelile 110 paketića slastica starijim i nemoćnim suseljanima.
– Nedostaje nam jedino vojarna – šali se Saša.
– I pedijatar, mjesni je liječnik opće prakse. Još kad bismo imali bibliobus... – dodaje Katarina ozbiljnije.
Općina je brojila 3559 stanovnika na popisu stanovništva 2001. godine. Deset godina poslije, popisano su 3703, što je 144 više. Rađa im se 40 do 50 novih stanara na godinu, a toliko ih otprilike i umire. Za svako novorođenče općinske vlasti roditeljima isplate 2000 kuna što je, usporedbe radi, 400 kuna više nego u Osijeku. Tek nekoliko kilometara dijeli najveće osječko te antunovačko groblje, no na ovom drugom mnogo je jeftinije otići na vječni počinak. Pokopi u Antunovcu stoje 800 kuna, a grobno mjesto 450 kuna. Čak i za najjeftiniji pokop i grobnicu u Osijeku dobro bi došao kredit, i to od 10.000 do 15.000 kuna.
Da se maknemo od crnih tema, u dvama vrtićima u dva općinska naselja trčakara ukupno 57-ero djece. Sagradili su novi vrtić u Antunovcu za 2,6 milijuna kuna, a 80 posto tog iznosa izvukli su iz europskih fondova. Da im mališane u njima tete čuvaju, roditelji mjesečno izdvajaju 450 kuna. Božićne paketiće dobilo je svih 340 mališana u dobi od dvije do deset godina. Srednjoškolci se u grad na nastavu voze s mjesečnom kartom od 90-ak kuna, a redovita stoji 450 kuna. A dok sjede u autobusu osječkog Gradskog prijevoza putnika, mogu besplatno „surfati“ internetom. Proračun im je, pak, samo 4,5 milijuna kuna.
– Izgubili smo 1,5 do 2 milijuna kuna jer nam je država već tri puta rezala izvorne prihode iz poreza na dohodak, jednom je to učinila Jadranka Kosor, a dvaput Zoran Milanović – kaže načelnik Ivan Anušić. Nemaju ni kune kredita, općinski račun nije u minusu. Štoviše, šalju 5000 kuna na godinu u osječki ZOO, za hranu tigru kojega su „posvojili“. Realizirali su lani projekte vrijedne približno 13 milijuna kuna. „Magična“ riječ su, objašnjavaju, fondovi. Ostvarili su, primjerice, 15 programa u posljednje dvije godine koje je financirao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, teških 5,4 milijuna kuna. Mještane obaju naselja noću, tako, obasjava LED rasvjeta. Samo na antunovačkim ulicama, procjenjuje se, uštedjet će se 70 posto energije i 200.000 kuna godišnje.
Smeće bacaju u kante s čipovima. Koliko kanti napune, toliki će račun za smeće i platiti. Što više budu reciklirali, više će im novca ostati u džepu. Rekorderi su u Hrvatskoj po broju energetski obnovljenih kuća.
Bude li nova vlada smanjivala broj općina, oni će biti, strahuju, itekako zakinuti.
– Nije problem ni u veličini općina ni u broju stanovnika, već u tome tko ih vodi. Odradili smo više projekata iz fondova nego neki veći gradovi – ističe Anušić. Načelnik je već 11 godina, nosio je najprije boje HSP-a pa postao nezavisni te na koncu potpisao pristupnicu HDZ-u. Postao je lani čelnikom županijskog HDZ-a.
Za Gospodarsku zonu Antunovac uporno nisu prolazili državne natječaje pa su je ponudili privatnom investitoru. Ovaj je uložio 15 milijuna kuna u infrastrukturu na 140.000 kvadrata i nakon gradnje prenio je u općinsko vlasništvo.
– Poreznim obveznicima nije uzeta ni kuna – kaže načelnik.
Za razliku od Bože Petrova u Metkoviću, Anušić nije pobornik rezanja plaća na minimalac u svojoj upravi. Prosječna je plaća u općinskoj upravi 4500 kuna. Zaposleno ih je 12, a pomaže im i četvero vježbenika.
Sve ovo, pak, mještanima nije dovoljno za sreću ako i sami nemaju posao i redovitu plaću. Priželjkuju, stoga, manji broj nezaposlenih.
Klaudija Fehervari (42) dugo je bila bez posla, suprug Tibor (47) radi u vojsci, a imaju dvoje djece. Počeli su proizvoditi med.
– Ne može se samo od meda živjeti. Lani smo proizveli 1500 kilograma, a sad ga polako rasprodajemo – zadovoljni su. Zimi pčele miruju, no Klaudija si odmor ne može priuštiti – ulijeva med u staklenke i nosi ih na osječku tržnicu.
Kuće su skupe
Da u Slavoniji uspijeva i lavanda, dokazuje obitelj Hržica. Raste im u vrtu iza kuće, na 3500 kvadrata, a od nje izrađuju suvenire, mirisne vrećice, ulje. Usto, proizvode i tuljce za uši.
– Tuljce pravimo od voska i pamučnog platna pa bolne uši liječe toplinom, tako su radile i naše bake – kazuju nam.
Davor je u invalidskoj mirovini, Marina je profesorica u srednjoj školi u Osijeku, no svoje selo nikada ne bi mijenjali za grad.
– Nedostaju nam, primjerice, gimnastika ili ples za djecu. Nisu svi za nogomet, netko bi pjevao, crtao... – navodi Marina.
No, doseliti se u Antunovac i nije baš jeftino. Za prosječnu obiteljsku kuća treba „iskeširati“ 60.000 eura, a u susjednim mjestima mogu se naći i za 25.000 eura. Građevinski placevi stoje od 11.000 do 13.000 eura.
– Cijene nekretnina kod nas ni u krizi nisu toliko pale kao drugdje. Imamo sve što bi urbana sredina trebala imati, automobilom smo u Osijeku za deset, a biciklom za 20 minuta. Biciklistička staza vodi od Ivanovca, preko Antunovca i Osijeka sve do Pečuha – objašnjava načelnik.
Ponosni su, nadalje, na Rehabilitacijsko-edukativni senzorički park u kojem će djeca s posebnim potrebama uskoro svojim ručicama saditi cvijeće, voće i povrće, a potom ga i prodavati.
I na kraju, poznati su i po još jednom „doseljeniku“, rodom iz Ukrajine ili Mongolije, ugroženom stepskom sokolu. Gdje mu je gnijezdo, tajna je. Stepskog sokola na crnom tržištu u Saudijskoj Arabiji, naime, prodaju za 15.000 eura, no kazna je za to – 40.000 eura.
>> Osječani besplatno “surfaju” u gradskim autobusima
>> Bez nove politike uvozit ćemo radnike iz Azije, Afrike i regije
