\"U neimaštini čovjek otkrije da ima stotinu talenata,\" kaže Zadranka Mirjana Nadinić Basioli, a najveći je među njima, dodaje, preživljavanje od prvog do prvog u mjesecu. Kad se to još spoji s gubitkom posla, bolešću i teškom obiteljskom situacijom, onda čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da sam sebi pruži ruku i okrene novu stranicu u životu.
Voljela sam arhitekturu
– U posljednje dvije godine prošla sam i pakao i čistilište, a sada sam u raju i tu želim ostati – ističe dok nam pokazuje staru vitrinu u svom malom dućanu \"U Varoši\" kojoj je nedavno udahnula novi život, baš kao što je to učinila i sebi. Dosad se u životu okušala u mnogim poslovima, od održavanja elektroinstalacija u Sojari, rada u trgovini zdrave hrane, do uređenja interijera, starog namještaja i izrade dekorativnih predmeta za kućanstvo.
– Uvijek su me zanimali tehnika, svi oblici likovnosti, voljela sam arhitekturu. Dio talenta vjerojatno sam naslijedila od oca koji je bio zidar i inovator, iako me baš on nikad nije shvaćao ozbiljno niti mi bio podrška. Alat u rukama – to je moje prirodno stanje, govori kroza smijeh i priču vraća godinu dana unatrag kada je odlučila svoju veliku ljubav pretvoriti u posao. Najprije je u partnerstvu s prijateljicom imala darovni dućan, a onda se sama upustila u poduzetničke vode. Ključan je bio susret sa zadarskom gospodarstvenicom Hanom Medin kojoj je uređivala kućicu u Briševu.
– Bez pretjerivanja mogu reći da je Hana bila moj anđeo čuvar, darovala mi je povjerenje i priliku da pokažem sve što znam, da svoje ideje izbacim iz sebe. Bio je to prvi veći posao u kojemu sam ja vodila glavnu riječ, dogovarala i pregovarala s majstorima, upoznala stolara Mirka s kojim i danas odlično surađujem i nadopunjujem se. Kućicu sam uredila u starinskom stilu jer on potpuno odgovara mom načinu razmišljanja i življenja, topao je. Nedavno sam preuređivala i interijer Haninih poslovnih prostorija, kaže. Na naš upit boji li se kritika struke, spremno odgovara da nikome ne oduzima posao, a puno stvari koje je zna naučila je upravo razgovarajući s ljudima koji su se školovali, ljudima od boja i zanata. Uostalom, ističe, upravo su mnogi \"s diplomom\" pohvalili njezin rad.
Ušteda u salonima
– Nekad na ulici, kad vidim piture kako uređuju nečiju kuću, zastanem i razgovaram s njima, tražim savjet, razmjenjujem mišljenje. Oni su moja \"otvorena knjiga\" iz koje stalno učim. A kada kažem da najviše volim starinski, retrostil, odnosno shabby chic i dekupaž, to ne znači da svoje ideje namećem mušteriji. Ako osjetim da netko nije za to, ni ne upuštam se u posao. Važno mi je da osjetim unutarnju dimenziju svakog čovjeka.
Ne želim biti u kalupu, a ne želim ni da je moj rad takav, objašnjava. Pitamo je može li živjeti od toga što danas radi, jer kriza je zahvatila cijelo društvo, nema se za kruh, ljudi se teško odlučuju za uređenje doma.
– Sretna sam i zadovoljna jer pokrivam troškove, dakle više ne živim s minusom, a nadam se da ću početi i zarađivati. Da, istina je da se u ovoj besparici ljudi odriču luksuza, a uređenje doma moglo bi se svrstati u tu kategoriju, ali ja često savjetujem svojim strankama da obiđu salone namještaja, kupe oštećene predmete koji se prodaju po znatno nižim cijenama i na tome uštede. Kada ja preuredim takav komad namještaja i naplatim svoju uslugu, opet su na dobitku. Oni su uštedjeli, a ja zaradila, zaključuje kroza smijeh i oprašta se s nama jer juri gospođi koja želi preurediti stare stolce, a ona, kaže, ne može dočekati da vidi o čemu je riječ.
