Poslije gotovo mjesec dana štrajk radnika županjske tvornice kombajna Same Deutz Fahre Žetelice je prekinut i oni su u petak 8. veljače ponovno započeli s poslom. Razlog tome je presuda Vrhovnog suda RH koji je njihov štrajk, na žalbu uprave tvrtke, proglasio nelegalnim.
– Razočarani smo, ali nije nam bilo druge nego donijeti odluku o prekidu štrajka. U obrazloženju Vrhovnog suda stoji kako je Kolektivni ugovor u tvrtki i dalje na snazi i da poslodavac ispunjava sve njegove odredbe. Međutim, nisu uzeli u obzir da je 31. kolovoza prošle godine istekao aneks toga ugovora – kaže sindikalni povjerenik u tvornici Marko Ivkošić koji je i predsjednik Štrajkaškog odbora. Najavio je kako će sindikat odmah raskinuti kolektivni ugovor, a da će o svim daljim koracima odluke donositi u hodu.
Ne isključuje niti mogućnost da se obrate i Ustavnom sudu s obzirom da smatraju kako su u pravu.
– Logika je bila da Vrhovni sud donese presudu u našu korist kao što je to napravio i Županijski sud. Međutim, nisu i mi ovo na neki način smatramo podilaženjem poslodavcu. Kako god bilo mi nećemo odustati od naših zahtjeva – rekao je Ivkošić. A sve do 9. siječnja ove godine tvrtka Same Deutz-Fahr Žetelice iz Županje, koja proizvodi kombajne, bila je primjer uspješno privatizirane tvrtke. U prilog tome govorili su i rezultati tvrtke koja je iz godine u godinu povećavala broj proizvedenih kombajna koji su se prodavali širom Europe i svijeta. Tvrtka je dobivala mnoga priznanja, a kao primjer uspješne tvornice često su je posjećivali i državni dužnosnici. Uprava se hvalila novim strojevima, brojnim sezoncima koje mora angažirati, novim tipovima kombajna…
Morate biti sretni...
Vrijedilo je uobičajeno mišljenje da su radnici tvornice i adekvatno plaćeni za svoj rad, ali se o tome nikada nije govorilo. Kako to uvijek bude, sve to vrijeme radnici županjske tvornice imali su prilike vidjeti i brojne ministre i druge državne dužnosnike kako radoznalo hodaju kroz tvorničku halu razgovarajući s čelnicima tvrtke o procesu proizvodnje kombajna. Zadnji u nizu bio je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, koji se poslije obilaska tvornice malo i provezao jednim od novih kombajna. A onda je došao 9. siječnja i šok za mnoge. Naime, taj je dan Marko Ivkošić izvijestio javnost da je u Same Deutz-Fahru započeo štrajk radnika radi malih plaća.
Pogledajte video: Evo kolike su zapravo plaće po zanimanjima u Njemačkoj
– Prosječna plaća kod nas iznosi oko 3500 kuna. Smatramo da smo premalo plaćeni za posao koji obavljamo. S takvom plaćom danas se ne može preživjeti. Radnici metalske struke u našem okruženju imaju 1500 kuna veće plaće – rekao je Ivkošić. Inače, priča o toj županjskoj tvornici počinje još 1982. godine kada je kao pogon Đure Đakovića počela proizvoditi kombajne po licenciji Same Deutz-Fahra. Tada proizvedeni kombajni bili su namijenjeni prije svega tržištu bivše SFRJ. Kako su proizvodili stotinjak kombajna godišnje, a pri tome imali 750 zaposlenih, poslije nekoliko godina došlo je do financijskih problema. Kulminirali su 1989. godine kada je tvornica otišla u stečaj.
Potom je počeo Domovinski rat, no poslije rata proizvodnja je ponovno pokrenuta. I dalje su bili dio Đure Đakovića, a proizvodili su manje tipove kombajna za Same Deutz-Fahr koji im je bio partner otprije. Proizvodili su i rezervne dijelove, a manji dio kombajna počeli su izvoziti i u Rusiju. U međuvremenu dolazi do propadanja Županjske banke i tvornica ponovno ima problema s financiranjem a time i s poslovanjem. Tada njezin partner Same Deutz-Fahr, koji je proizvodio traktore, odlučuje kupiti županjsku tvornicu. Bio je to trenutak koji su radnici očekivali s velikim nestrpljenjem nadajući se da će njihovim nevoljama napokon doći kraj i da će riješiti pitanje radnoga mjesta i početi redovito dobivati pristojne plaće. Radnici se i danas sjećaju riječi jednoga od vlasnika tvrtke koji je tada rekao kako je sretan što su kupili tvornicu i time dobili tako kvalitetnu radnu snagu koja će im omogućiti otvaranje vrata brojnih tržišta.
– Njihova je strategija bila da uz svoj traktor koji su već proizvodili plasiraju na tržište i svoj kombajn i tako zaokruže ponudu. Odmah se počelo s proizvodnjom, a kombajni su se na poljima pokazali izvrsnima. To je otvorilo vrata prodaji naših kombajna širom Europe i svijeta – prisjeća se Ivkošić. Međutim, problemi nisu prestali. Poslije šest godina, tvrtka bilježi minus u poslovanju i započinje se s dokapitalizacijom. Jedna od mjera štednje koju je uvela uprava bila je i ušteda na plaćama, koje su ionako već bile male. Sindikat nije odmah pristao na ponuđene nove uvjete, ali je na kraju ipak morao pristati na to da se radnici odreknu dva posto plaće na posebne uvjete rada u protekle dvije godine te dva dana godišnjeg.
Ivkošić kaže da ni to nije bilo dosta pa im je godinu dana kasnije ukinut i topli obrok te su i danas jedina tvrtka u grupaciji koja nema plaćen topli obrok. Tijekom 2013. uprava se ponovno odlučuje na uštede. Pregovori su trajali šest mjeseci kada su napokon dogovorili povećanje plaće od tri posto te su im vratili dva posto na posebne uvjete rada. Radnici se prisjećaju kako su im tada čelnici tvrtke rekli da zapravo moraju biti sretni što su ih baš oni kupili jer nitko drugi nije htio. Ponovno su 2016. pregovorima uspjeli povećati plaće, i to tri posto u tri godine. Danas, tri godine kasnije, radnici kažu da su morali pristati na ponuđeno da bi spasili radna mjesta. U deset godina plaća im je porasla deset posto. U isto vrijeme, strojni je park moderniziran pa se i sve više dijelova proizvodilo u Županji i odmah su ondje i ugrađivani u kombajne.
Sramotna ponuda
– Sve to vrijeme proizvodnja kombajna je iz godine u godinu rasla. Došli smo do 400-tinjak kombajna koje proizvedemo godišnje. Prema našim podacima, prošle godine tvrtka je imala prihode od oko 450 milijuna kuna. Zaposlenih ima 400 pa ispada da svaki radnik godišnje tvrtki donese oko milijun kuna, za što smo mjesečno plaćeni u prosjeku 3500 kuna – kaže Ivkošić i dodaje da su radnici maksimalno opterećeni poslom s obzirom na to da su pokazali da znaju i žele raditi ali i zbog toga što je u Hrvatskoj jeftina radna snaga. Tako se vrlo brzo došlo do ideje da se u Županji kombajni ne samo sklapaju nego da se u tom pogonu i proizvode mnogi dijelovi koji se potom ugrađuju u kombajne. Nakon tri godine od posljednjih pregovora, radnici županjske tvornice Same Deutz-Fahre ponovno su na početku. Od uprave traže povećanje plaće od 750 kuna bruto plus osam posto na posebne uvjete rada zaposlenima u proizvodnji. Uprava je na tu ponudu odgovorila svojom te predložila povećanje bruto plaće za 85 kuna, 400 kuna u neoporezivu dijelu, s time da sljedeće tri godine radnici ne bi mogli tražiti povećanje.
– Tu ponudu smatramo sramotnom. I ona pokazuje kako se i na koji način uprava odnosi prema radnicima. Zar je normalno poslije svega podnijeti tužbu na Županijski sud u Vukovaru i tražiti da se štrajk proglasi nezakonitim? Sud je stao na našu stranu, pa se tvrtka žalila na Vrhovni sud, a on je, eto, rekao svoje – objašnjava Ivkošić. Radnici ne kriju da su zbog svega razočarani i da ih boli takav odnos uprave prema njima. Smeta im što su malo plaćeni za posao koji obavljaju, ali i cjelokupan odnos tvrtke prema njima, odnosno, tužbe koje je uprava pokrenula kako bi osporila štrajk. Zabrinuti su te kažu da im je svima cilj da se cijela situacija riješi što prije na zadovoljstvo svih. Jedan od njih je i Branko Šijaković koji je radio i u prijeratnom pogonu u Županji te ima 35 godina radnoga staža. Glodač je po struci te po radnom iskustvu i znanju pripada skupini radnika koja je u najvišem platnom razredu. Slijedom toga, Šijaković mjesečno zaradi oko 4500 kuna.
– Problema je bilo i prije rata, a ima ih i sada. Kada sve to usporedim, danas nije ništa posebno bolje. Imamo puno novih strojeva i opreme, ali su radnici nezadovoljni zbog vrlo niskih plaća, a to je ono najgore. Nije mi jasno kako u upravi ne vide da štrajk nikomu ne ide u korist. Naši zahtjevi nisu preveliki ni nerealni, tražimo samo malo više plaće jer znamo da nam ih uprava i treba i može povisiti. Udio plaća u poslovanju tvrtke čini samo osam posto, a s povećanjem koje smo tražili taj postotak ne bi dosegnuo ni 10 posto. U isto vrijeme u većini drugih tvrtki u Hrvatskoj udio plaća doseže i do 20 posto – kaže Šijaković. Ističe da su se na štrajk odlučili prije svega zbog mladih radnika kako bi barem oni mogli od svoga rada malo bolje živjeti i koliko-toliko nešto planirati u budućnosti. Tvrdi i da je krajnje vrijeme da čelnici tvrtke napokon shvate da radnici jednostavno više ne žele raditi za tako mali novac. Svjesni su i da bi u inozemstvu radnike njihova znanja i iskustva platili puno više i ponudili im višestruko bolje uvjete. Zato su već neki radnici započeli razgovore s nekim drugim poslodavcima koji im u Njemačkoj nude plaću od 2000 eura.
– Ako se nešto hitno ne promijeni, bojim se da će u tvrtki vrlo brzo doći do toga da se neće moći organizirati proizvodnja jer će radnici početi masovno odlaziti. I sada odlaze, a činjenica je da te poslove ne može baš svatko raditi. Samo pošteno plaćen radnik je i zadovoljan radnik – ističe Šijaković koji smatra da plaća u takvoj tvornici nikako ne bi smjela biti manja od 5000 kuna. Pri tome oni iskusniji i kvalitetniji radnici ne bi smjeli, kako kaže, zarađivati manje od 6000 kuna.
– Kada bi bilo tako, uprava ne bi imala problema s radnicima, a siguran sam i da bi se dobar dio onih koji su dali otkaz i otišli u tom slučaju vratili i radili ovdje. Radili bismo tada još motiviranije i bolje pa i još više jer bismo znali da smo za taj posao, u našim uvjetima, i dobro plaćeni – rekao je Šijaković.
U županjskom pogonu Same Deutz-Fahra imali su i praksu da se sezonskim radnicima ugovori produljuju mjesečno, i tako godinama. Pri tome su prve godine rada dobivali 95 posto minimalne plaće. Jedan od sezonaca u tvrtki je i Srđan Trogrlić koji je kao sezonac počeo raditi još u prosincu 2008. godine. Tijekom tih deset godina rada napredovao je kao zavarivač za jednu stubu i dobio stalni posao. Mjesečno za svoj posao na ruke dobije oko 3400 kuna. Oženjen je i ima dvoje djece, ali mu supruga ne radi.
– Kako živjeti i preživjeti od takve plaće. Radim, imam posao, obitelj, a prisiljen sam gotovo svaki mjesec tražiti pomoć od roditelja. Iskreno, ako se nešto uskoro ne promijeni, ne vidim ovdje više svoju budućnost. Ne mislim više raditi negdje gdje od svoga rada ne mogu živjeti ni napredovati. A svjestan sam da kao zavarivač vrlo brzo mogu naći posao negdje drugdje u Hrvatskoj ili u inozemstvu i biti za to puno bolje plaćen – kaže nam Trogrlić.
Radnici s kojima smo razgovarali smatraju da bi uprava i sindikat morali iz godine u godinu razgovarati s radnicima i poboljšavati radne uvjete te raditi na korekciji plaća.
– Pa vidite samo kolike su cijene bile prije deset godina, kada sam ja počeo raditi, a kolike su danas. Cijene su znatno narasle, a moja je plaća, kao i plaće ostalih zaposlenih, ostala gotovo ista. Pri tome svi znamo koliko i kako radimo te da tvrtka posluje pozitivno. Dakle, prostora za povećanje plaća ima, samo treba malo dobre volje – ističe Trogrlić. Među radnicima s kojima smo razgovarali bio je i sezonac Vladimir Paunić koji radi kao skladištar. Kaže da je očekivao puno bolje uvjete i da, premda je Županjac, nije znao toliko o problemima tvrtke.
Šutnja uprave
– Ne znam koliko ću se ovdje zadržati ako se nešto ne poboljša. Više ne vidim razloga za to jer s ovakvom plaćom čovjek jednostavno ne može ništa dugoročnije planirati. Ne bude li bolje, i ja ću, kao i mnogi drugi, spakirati kovčege i na autobus, pa ću se ili zaustaviti negdje u Hrvatskoj ili otići u inozemstvo – kaže Paunić. S obzirom na niske plaće, odlasci iz tvrtke postali su uobičajeni. Potvrđuje nam to i sindikalac Ivkošić navodeći da su u dvije godine 84 člana sindikata napustili tvrtku i najvećim dijelom otišli u inozemstvo. Neki pritom nisu podignuli čak ni svoje iskaznice. Zbog toga često stari radnici moraju raditi svoj posao i obučavati novog radnika te pri tome paziti i na njegovu sigurnost.
– Zbog niskih plaća kakve imamo 75 posto radnika je na rubu siromaštva. Radnici jednostavno više to ne žele trpjeti i tako živjeti jer su svjesni da svojim obiteljima ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije. Pri tome smo svi svjesni da sada vrlo lako možemo pronaći isti ili sličan posao i u inozemstvu i za to biti puno bolje plaćeni – zaključio je Ivkošić. O situaciji u tvrtki i štrajku radnika pokušali smo kontaktirati i s generalnim direktorom Same Deutz-Fahra u Županji Damirom Kobašem koji se nije javljao na telefon. Nije odgovorio ni na SMS koji smo mu poslali. Inače, Kobaš se od prvoga dana štrajka nije oglašavao u medijima unatoč brojnim pozivima.
Pogledajte video: Neobična i zanimljiva hrvatska prezimena
Čitam da je u DM-u krajem prošle godine prosječna plaća radnika bila preko 9.300 kuna. Svaka čast firmi što cijeni rad, to je plaća.