Izričući kaznu Damiru Pahiću, tada još sanacijskom upravitelju sisačke Opće bolnice Dr. Ivo Pedišić (podnio je ostavku), zbog toga što je informatičkoj tvrtki svoga sina Alena omogućio dobit od 663.493 kune, sudac Ivan Turudić ponovno je doveo u pitanje “sporazumijevanje o kazni”. “Trgovina kaznom” ozbiljno je bila uzdrmana kad je bivši ministar Petar Čobanković za kaznu što je sudjelovao u precijenjenoj kupoprodaji nekretnine na štetu državnog proračuna kažnjen guljenjem krumpira, odnosno kad je Ivan Drmić (HDSSB) uvjetno osuđen premda je kao saborski zastupnik sudjelovao u pokušaju podmićivanja sudaca Vrhovnog suda radi pogodovanja počinitelju ratnog zločina. To što je sudac Turudić rekao Damiru Pahiću otprilike je artikulacija i stava javnosti o netom spomenutim slučajevima:
“Kazna je vrlo mala, dobro ste prošli. Sud nema velikih manevarskih mogućnosti pa vam je izrečena jako mala kazna u odnosu na ono što ste učinili. Ovo je ozbiljno kazneno djelo, no vi ste se nagodili s DORH-om iako se nadam da će i ova mala kazna biti bar nekakav moralni pokazatelj. Da ste suđeni na ovom sudu bez nagodbi, ne biste tako lako prošli”, rekao je Turudić u sudnici zagrebačkog Županijskog suda, prema pisanju Jutarnjeg lista.
Dva sata rada za 1105 kuna
Pahić je dobio 10 mjeseci zatvora koje može zamijeniti za rad za opće dobro po formuli “dan zatvora – dva sata rada”. Kad je na sučev upit državna odvjetnica rekla da se ne odriče prava na žalbu, Turudić je “pukao”: “Ne odričete se prava na žalbu? Pa što si vi mislite?! Vrijeđate dostojanstvo ovog suda. Zašto ste onda napravili taj sporazum i sad se sami žalite, pa ovo je nečuveno.”
Damir Pahić dobio je kaznu od 600 sati rada jer je tvrtki svoga sina omogućio dobit od 663.493 kune Foto:Nikola Čutuk/PIXSELL
Ravnatelj bolnice kazneno djelo činio je prilično uporno i perfidno, u rasponu od pet i pol godina pri čemu je rascjepkao konkretnu javnu nabavu na dijelove kako bi izbjegao javni natječaj. Inače, Damir Pahić bio je osnivač tvrtke DM-soft Sisak koja je poslovala s bolnicom i dok je on u njoj radio kao kirurg, a kada je 2005. godine izabran za ravnatelja bolnice, nastavio je poslovati, samo što je tvrtku prenio na sina. O kazni Pahiću, što se kaznene politike i struke tiče, sve je rekao sudac Turudić. Tome možemo dodati samo novinarsku pretpostavku da bi, s obzirom na ponudu i potražnju poslova u Hrvatskoj, mnogi očevi pristali odraditi “kaznu” od dva sata rada za svakih 1105 kuna zarade svoga djeteta.
Doduše, ne znamo čime se Državno odvjetništvo vodilo kad je odlučilo sklopiti nagodbu. DORH nije nikome dužan polagati račune, čak ni kad je riječ o slučajevima za koje je notorno pravo javnosti da zna i kad je osobito radi prevencije i zaštite javne funkcije i javnog dobra objava svih bitnih okolnosti nagodbe u općem interesu. DORH ni sudu ne polaže račune sve dok se drži zakonskih okvira. Prema Zakonu o kaznenom postupku sporazum s okrivljenikom sud neće prihvatiti ako “nije u skladu s odmjeravanjem kazne propisanim zakonom ili sporazum inače nije zakonit”. DORH ništa ne sprečava da nagodbu sklopi s bilo kim, pa i s visokopozicioniranim dužnosnikom bez obzira na vrstu kaznenog djela, pa i kad je riječ o korupciji, osim ako nije riječ o krvnom ili seksualnom deliktu kad se pita žrtvu ili žrtvinu obitelj. Državni odvjetnici jedino imaju naputak koji im je 2010. sačinio Mladen Bajić.
Ministar pravosuđa Orsat Miljenić početkom godine na Vijeću za korupciju rekao je kako se razmišlja o onemogućavanju kažnjavanja koruptivnih kaznenih djela radom za opće dobro, za što se tada založio i predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Peđa Grbin (SDP) kazavši da je to nužno kako se ne bi ponovio slučaj Čobanković. Tko prizna da je državni proračun oštetio za desetke milijuna kuna, ne može biti kažnjen radom za opće dobro, ustvrdio je Grbin. Iako su u proceduri izmjene Zakona o kaznenom postupku, u prijedlogu nema odredbe koja bi slijedila razmišljanja Miljenića i Grbina.
Što je viša funkcija, treba manje nagrađivati sporazumom s okrivljenikom, općeniti je stav suca Turudića koji smatra i da za gospodarski kriminal, koruptivna kaznena djela i organizirani kriminal mora postojati mogućnost sporazumijevanja o sankciji jer je to nerijetko jedini način da takva kaznena djela budu otkrivena, a i zahtjev ekonomičnosti kod gospodarskog kriminaliteta osobito je izražen s obzirom na teškoće u dokazivanju.
Dojam pogrešan zbog ekscesa
– Međutim, velika je pogreška što zakon ne razlikuje procesne probitke i ekonomičnost postupka s obzirom na mogućnost sporazumijevanja o sankciji – ističe sudac Turudić.
Dostupne statistike DORH-a ne otkrivaju nam motive DORH-a kod sporazuma o sankciji, ali nam otkrivaju da eventualni pojedinačni ekscesi kreiraju pogrešan dojam o sporazumijevanju kao učinkovitom sredstvu otkrivanja kriminala i ostvarenja ušteda. Državno odvjetništvo u svome izvješću o radu u 2013., koji je upravo u saborskoj proceduri, jednako kao i 2012. istaknulo je kako je zbog negativnih komentara o “trgovini” te stvaranja dojma da se kroz sporazum nekome pogoduje, posebno pratilo rad državnih odvjetništava na tu temu.
Tako je lani doneseno 425 presuda po sporazumu, što je 2,8 posto od ukupno 14.936 osuđujućih presuda, dok je 2012. doneseno 567 presuda po sporazumu (2,9 posto od 19.850 osuđujućih presuda). I DORH u izvješću napominje: “U nekim slučajevima, posebno u nadležnosti USKOK-a, bez postizanja sporazuma i priznanja krivnje nekih od optuženika ti postupci ne bi se mogli uspješno završiti”. Osvrćući se na broj sklopljenih sporazuma o sankciji, DORH je u izvješću za 2012., kad ih je bilo više nego lani, istaknuo kako je “udio presuda po sporazumu simboličan i cijenimo kako ima više mjesta njihovoj primjeni”. A što se učinkovitosti takvog provođenja pravde tiče, napomenuto je da je tako oduzeta imovinska korist stečena kaznenim djelom veća od devet milijuna kuna. Podaci DORH-a otkrivaju nam da su “privilegiraniji” okrivljenici u USKOK-ovim predmetima, koji češće dolaze u priliku da sklope nagodbu, od “običnih” kriminalaca.
Teza da sporazumijevanje o kazni nema veze s pravdom, odnosno kako se ono u praksi nudi u pravilu u gospodarskim i poreznim predmetima nametnula je sintagmu o “pravdi dviju klasa” u raspravama koje su se i u Njemačkoj vodile pod geslom “Pravdom se ne trguje”. Sitni kriminalci u usporedbi s gospodarskima ne mogu si priuštiti vješte odvjetnike. U Njemačkoj je sudska praksa kroz dulje razdoblje nametnula potrebu za normiranjem sporazuma stranaka pa je tek 2009. donesen tzv. zakon o sporazumu stranaka. U početku su sudovi odbijali sporazumijevanje te je taj stav Savezni vrhovni sud “probio” tek 1997. O tomu je našim teoretičarima i praktičarima kaznenog prava u predavanju koje je na poziv akademika Davorina Krapca, suca Ustavnog suda, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti održala dr. Sibylle Kessal Wulf, članica njemačkog Saveznog ustavnog suda. Za razliku od našeg zakonskog rješenja u kojem se sporazum o kazni sklapa kod državnog odvjetnika, a sud kontrolira njegovu zakonitost, u Njemačkoj se pregovori vode između suda, državnog odvjetništva i obrane te okrivljenika, pri čemu u slučaju priznanja sud određuje visinu ili okvir kazne, a osobito gornju granicu kazne.
– Sud je, dakle, aktivan cijelo vrijeme postupka postizanja sporazuma stranaka te za nj snosi (konačnu) odgovornost – rekla je dr. Kessal Wolf. Dok se naš sud javlja kao ograničeni kontrolor na kraju kad je sporazum sklopljen.
Lani se i njemački Savezni ustavni sud zbog brojnih ustavnih tužbi bavio praksom sporazumijevanja stranaka u kaznenom postupku. U njemačkoj praksi kaznenog sudovanja problem je što se kod sporazumijevanja ne poštuju izričite zakonske odredbe zbog njihove “manjkave praktične primjenjivosti” odnosno “nepotrebnog formaliziranja”. Istraživanje je pokazalo da je u 2011. godini 17,9 posto kaznenih postupaka završeno dogovorom na prvostupanjskim sudovima, a 23 posto na drugostupanjskim. Na pitanje u koliko slučajeva dolazi do povrede zakonskih odredbi, više od polovice ukupnog broja sudaca odgovorilo je da se to dogodilo najvjerojatnije u više od 50 posto slučajeva te je više od trećine sudaca reklo da ne preispituju, ili barem ne uvijek, vjerodostojnost priznanja.
Njemački je Savezni ustavni sud odredbu o sporazumijevanju stranaka ocijenio ustavnom, ali je uputio zakonodavca da vodi računa o sudskoj praksi jer, nastavi li se ona zamjetno suprotstavljati zakonskim propisima, moralo bi se intervenirati jer bi u protivnom to moglo dovesti i do potpune zabrane sporazuma stranaka. “U pravnoj državi pravo određuje praksu, a ne praksa pravo”, citirala je Kessal-Wulf izvjestitelja prof. Landaua u tom ustavnosudskom predmetu. Ustavni sud bavio se tipičnim problemima vezanim za sporazumijevanje o kazni, kao što je (djelomično) lažno priznanje, što je izraženije što je veća razlika između kazne predviđene uz priznanje i kazne bez priznanja te, ako postoji mogućnost, uvjetne kazne. To je obuhvaćeno znakovitim terminom “sankcijskih škara”. Stoga njemački sudovi prema izričitoj zakonskoj odredbi imaju obvezu istraživanja i utvrđivanja činjeničnog stanja.
– To znači da se presuda u kaznenom postupku nikad ne smije temeljiti samo na sporazumu nego na osvjedočenosti suca, odnosno suda, o nedužnosti ili krivnji. Već stoga nužno treba preispitati istinitost priznanja nastalog kao rezultat sporazuma; prema tomu ne smije se preuzeti nikakvo “neprovjereno formalno priznanje”, a ne smije se to činiti ni pukim čitanjem spisa – rekla je Kessal-Wulf u HAZU-u ustvrdivši kako se ne smije dogoditi da financijski jaki okrivljenici za sebe osiguraju najbolju obranu “koja se zapravo sastoji u tomu da blokira postupak zlorabeći prava obrane ne bi li iz takve pozicije priskrbio znatno smanjenje ili oprost kazne”. Zaključno je rekla da će budućnost pokazati može li sporazum stranaka “der Deal” u smislu njemačkog zakona iz 2009. pridonijeti zahtjevu pravne države da se počinitelja u skladu sa zakonima sudi, osudi i kazni pravednom kaznom.
U usporedbi s Njemačkom naš sporazum o priznanju krivnje očito traži veću afirmaciju, ali i zakonsku doradu jer je kod nas svedeno na dogovor između okrivljenika i državnog tužitelja u koji, kad je u zakonskim okvirima, nitko nema mogućnosti intervencije.
Dr. Pahic - jos jedan "ugledni' SDP-ovac.