Kada idete u prirodu, a osobito u planinu, prvi je savjet obvezno ponijeti mobitel, s dobro napunjenom baterijom. Zatim, obvezno se držati putova i ne skretati s njih. Prije no što krenete u planine najvažnije je dobro se informirati kamo idete i po mogućnosti nikad nemojte ići sami. Treba ponijeti dovoljnu količinu vode, uvijek više nego što mislite da će vam trebati, nešto hrane i rezervnu odjeću. Usred ljeta na Bikovu ili Velebitu može vas iznenaditi niska temperatura i možete se pothladiti i smrznuti. Zato je važno ponijeti neku zaštitu i zimi i ljeti – kaže to Stipe Božić, naš proslavljeni alpinist, pustolov i putopisac, a iznad svega humanist, jedan od najaktivnijih članova HGSS-a.
Dobra pokrivenost signalom
Iza sebe ima tisuće akcija i spašenih ljudskih života. Posljednja velika u kojoj je sudjelovao bila je prošlog vikenda na Velebitu koja, na žalost, nije urodila plodom iako je riječ o jednoj od najvećih akcija HGSS-a dosad. Tražili su Josipa Cindrića (81), koji je prije 11 dana autom dovezao sina paraglidera i otad ga više nitko nije vidio. Sina je, nakon što je poletio, trebao sina dočekati na plaži, a kad se nije pojavio, sin se vratio na Velebit. Auto je bio na istom mjestu, a oca nije bilo nigdje.
– Vratio se gore, tražio ga, a kada je vidio auto, a oca nije bilo, obavijestio je 112. To se dogodilo popodne, odmah uvečer su ga išli tražiti HGSS-ovci iz Zadra. Tražili su ga svaki dan, koliko se moglo, a u nedjelju je organizirana velika potraga. Sudjelovalo je 206 spasilaca, 50-ak mještana, 12 pasa tragača, tri zapovjedna vozila, dronovi; jedna je to od najvećih potraga koju smo mi organizirali. On nije bio daleko od auta kada mu se sin udaljio. Ne znamo točno što se dogodilo. Čovjek ima 81 godinu, ne mora biti dementan, ali možda se u jednom trenutku izgubio u prostoru, krenuo nekim putem i mi ne znamo gdje je. Ali, po statistici isto tako znamo da se na takvom terenu nije mogao daleko udaljiti, najviše kilometar, kilometar i pol, a mi smo sve to pretražili. Mogao je i negdje pasti, sve smo to uzeli u obzir. Možda se negdje uvukao pa smo pretražili i sve jame u blizini. Idemo na najgori scenarij, a nadamo se najboljem – opisuje Božić i dodaje kako je na predjelu na kojem se izgubio Josip Cindrić izvrsna pokrivenost signalom i velika je šteta što nije imao mobitel.
I inače je, kaže na našim planinama pokrivenost dobra.
Pitamo ga kako se trebamo ponašati ako se izgubimo u divljini. Treba li hodati i lutati nadajući se da ćemo pronaći put ili se zavući u neki zaklon i čekati da nas pronađu?
– Najbolje bi bilo odmah nazvati mobitelom i reći da ti treba pomoć. Naravno, za to treba uza se imati mobitel s dobro napunjenom baterijom – vraća se Stipe na već rečeno, nikad u planinu bez mobitela.
Životinje nisu opasne
A što ako nam ispadne, razbije se ili ga zaboravimo?
– Prvi je savjet – ne paničarite. Stanite i razmislite što se može napraviti. Ako je oko vas šikara, ne vidite put, ne probijajte se, već se pobrinite za sebe. Nađite sklonište i utoplite se jer i ljeti temperature na planinama znaju biti opasno niske.
Mjesto gdje se nalazite, obvezno morate označiti, na bilo koji način. Morate znati da vas sigurno traže i pomozite da vas nađu. Bilo kako. Ako ste se izgubili, ostavljajte tragove. Ostavite komad odjeće, otkinite neku granu, skupite kamenje i napravite gomilicu ili, još bolje strelicu koja pokazuje na koju ste stranu krenuli ili u kojem je smjeru vaše skrovište. Ostavljajte za sobom znakove, nešto neobično da oni koji vas traže vide da ste tu bili. Najbolje je ako imate neke dijelove odjeće, idealno bi bilo jarkih boja, koje može ostaviti. Ako ima mogućnosti, skupite suho granje i zapalite vatru, da se vidi dim, ali naravno vrlo oprezno – savjetuje jedan od najiskusnijih poznavatelja planina na svijetu. Napominje kako nije dobro lutati i pokušavati sam pronaći put do civilizacije. Na našim planinama uvijek se vidi more i to može biti prednost, ali i velika klopka.
– Vidiš more, ideš prema jugu i to je dobro, ali ti nikad ne znaš što je ispred tebe, odnosno što je između tebe i mora koje vidiš. Možeš naletjeti na stijenu od nekoliko stotina metara koju ne vidiš. To su zamke u koje izletnici često upadaju, pogotovo na Biokovu. On ide, nađe neku jarugu, ide kroz nju, misli da može još, iako je strmije, pa još malo dalje i tako se izgubi, a i nađe u pogibeljnoj poziciji. Najbolje bi bilo utvrditi gdje je najbliža utvrđena staza i čekati – poručuje Stipe Božić.
Kaže kako i na predjelu na kojem je nestao Josip Cindrić postoji mreža makadamskih, šumskih putova i živo je čudo kako on nije naišao na put i slijedio ga, ako je išao prema jugu, a logično bi bilo da jest.
– Bilo bi nelogično da je otišao prema sjeveru jer bi morao ići uzbrdo, preko planine, na ličku stranu – objašnjava jer zaista je misteriozno kako je čovjek mogao nestati i kako ga do sada nisu uspjeli naći. Bilo je puno spasilaca i koristili su se najsuvremenijom tehnologijom. Obavljeno je sustavno pretraživanje terena po posebnim parametrima.
– Napravljene su tzv. potražne zone. Svaki tragač u timu imao je GPS i svatko je, kada bi pretražio zonu, donosio podatke u zapovjedna vozila. Tamo se sve slagalo na računalu i na virtualne karte. Odmah se vidjelo ako je nešto ostalo nepretraženo i slali su se ljudi da pretraže i te prostore. Nakon cijelog dana potrage, nismo ništa našli ni iz zraka i ni sa zemlje. Teren je vrlo nepristupačan, osobito ovaj južni dio od vrha s kojega je sin poletio, ali ipak, pretraga je bila vrlo temeljita – ne može Božić prestati razmišljati o nedavnoj akciji koja nije dala rezultat.
Na pitanje treba li se u našim planinama plašiti divljih zvijeri, odgovara negativno.
– Naše beštije, iako ih ima, nisu napadale ljude. Najopasnije su zmije, ali ne znamo da je ikada itko od planinara stradao zbog ugriza zmije. Znamo za lovce, oni se šuljaju po grmovima, imali smo slučaj da je jednog lovca poskok ugrizao za vrat, ali smo ga spasili. Došli smo helikopterom i na vrijeme ga prevezli u bolnicu. Divlje životinje ne smatramo opasnima. Najveća je opasnost da ne padnete i jako se ozlijedite – poručio je Stipe Božić i prepričao nam akciju otprije dvije godine kada su spašavali dvije Poljakinje, majku i kćer, koje su se izgubile na Biokovu.
Infuzija na stijeni
– Odozgo su vidjele more, Promajnu i mislile su da će lako sići. Pokušale su ići ravno prema moru, međutim, ispod njih je bila 400 metara visoka stijena, vrlo strma. Pokušavale su silaziti i majka se okliznula i pala niz stijenu. Na sreću, ostala je na polici 10-ak metara niže, ali bila je u vrlo teškom stanju. Težak potres mozga, izgubila je svijest. Kći je imala mobitel i zvala 112. Nismo znali gdje je, a bližila se noć. Nadlijetali smo područje helikopterom i ja sam je nazvao i rekao neka uključi bljeskalicu te okida fotoaparatom. Po tom smo je blicu našli – prisjeća se Stipe Božić jedne od težih akcija, ali sa sretnim krajem.
– Majku smo niz stijenu spuštali cijelu noć. Ujutro smo je uz pomoć helikoptera podignuli. Preživjela je. Uz nju je bila naša liječnica Ivana Buklijaš, članica HGSS-a. Ona joj je na užetu dok smo je spuštali, davala kisik, infuziju, imala je defibrilator za oživljavanje, sve kao na jedinici intenzivnog liječenja. Ozljede su bile jako teške, baš da ne preživiš, ali bila je u bolnici pola godine i oporavila se – ispričao nam je Stipe Božić, koji je prije četiri godine bio u suprotnoj ulozi, njega je trebalo spašavati. Bio je u planinarskom domu u Austriji kada je doživio infarkt.
– Bio sam u planini, nema ceste, moraš na skijama sići. Shvatio sam što mi se događa i s obzirom na iskustvo, ispravno procijenio što treba činiti. Tražio sam pomoć i pozvali su helikopter koji me prevezao u bolnicu – kaže.
Na pitanje kako se osjećao u toj ulozi, na prvu kaže kako se nemaš što osjećati, prepustiš se ljudima koji su te došli spasiti i to je to. Ipak, priznaje, kada bolje razmisli, i nije baš tako jednostavno.
– Kada si bespomoćan, nešto te boli, normalno da se ne osjećaš ugodno – dodaje Stipe Božić, koji nije želio da ga operiraju u Austriji, jednoj od najboljih europskih klinika, već je tražio da ga prebace u splitsku bolnicu.
– Nisam imao razloga vjerovati da splitski liječnici nisu dovoljno dobri poput austrijskih. Dapače, znao sam da su izvrsni i nisam se prevario – ističe Stipe, koji je vozilom Hitne medicinske pomoći prebačen u splitski KBC-a. Stavljena mu je četverostruka premosnica, ali on je i dalje aktivan.
– Usporio jesam, što se tiče onih najviših, himalajskih vrhova, ali inače sam aktivan u gorskoj službi. Od tada sam bio dva puta na Himalaji, ne previsoko, ali bio sam. Dogodine također planiram – najavljuje zadovoljno. S njim ide i Vedran Mlikota i još nekoliko članova Planinarskog društva Sveti Jure iz Zagvozda. U šali su ekspediciju nazvali “Vlaji na Himalaji”.
– To je dobra ideja, da sa sobom povedemo neke mlađe ljude. Idemo na 6490 metara visok vrh Mera Peak, nećemo dalje – kaže Stipe Božić, kojemu će to će biti 25. ili 26. put na Himalaji, ni sam ne zna točno.
Cijeli je svijet obišao, u svaki kutak zavirio i morali smo ga pitati je li ikada poželio da se rodio na nekom drugom mjestu.
– Ne! Pogotovo ne sada kada sam vidio puno toga. Možda sam subjektivan i možda mi se čini da je u podneblju na koje sam navikao, gdje su moji prijatelji i dragi ljudi, najljepše. Ali i kad racionalno razmislim, ostajem pri tome kako je ovo najbolji prostor na svijetu na kojem bih htio živjeti. Da sam mogao birao, izabrao bih ovo – tvrdi Stipe Božić.
>> HGSS poručuje turistima: 'Nemojte loviti Pokemone po Velebitu i Biokovu'
