Ja zaplovih prema civilizaciji u SAD, Mirko u službi civilizacije i
ljudskog napretka u nepoznate prašume. 'Zbogom i ne boj se, brate’,
reče mi Mirko kada se stala lađa odmicati, 'mi smo već drugo i gore
prošli, to je za me igračka’. Lađa se odmiče, Mirko mi domahuje rupcem
s obale, meni se stisnulo srce.
Nešto mi je šapnulo, nikad ga više vidjeti nećeš”, prisjećam se, dok
kroz kišnu izmaglicu i gusto raslinje naziremo krovove Pachize, pisma
što ga je Stjepan Seljan poslao u Karlovac. Posljednja misao na brata
Mirka i njegov odlazak u smrt. Prođu me trnci. Nije to strah, više
trema zbog činjenice da simbolično zatvaram svoj istraživački krug u
naselju koje pamti moga slavnog sugrađanina. Ulazimo u Pachizu potpuno
spremni na avanturu – tako je prvi posjet malom mjestu usred peruanske
prašume opisao Mladen Kuka, predsjednik karlovačkog CEIK-a “Braća
Seljan”.
Posljednji susret
Kuka će, s još dva člana male ekspedicije, ovih dana ponovno na put.
Cilj je, naravno, Pachiza i uspostavljanje svojevrsnog mosta s
Karlovcem.
– Tijekom prvog posjeta pomalo nas je iznenadila spremnost lokalnih
vlasti da daju potporu osnivanju malog muzeja posvećenog Seljanima. U
zgradi sjedišta općine gradonačelnik Hanover Rojas Vasquez želi
postaviti stalni postav posvećen Seljanima, i to je, uz novo
istraživanje posljednjeg Mirkova putovanja, misija ove ekspedicije –
objašnjava Kuka i dodaje da je logično povezati grad u kojem je Mirko
rođen s gradomu kojem je posljednji put viđen.
Gradonačelnik Vasquez tvrdi da u Pachizi gotovo neprekidno traje
prikupljanje podataka o Mirku Seljanu pa od Karlovčana očekuju pomoć.
Tvrdim da je ubijen
– Početkom 1913. godine Mirko i članovi njegove ekspedicije čekali su u
Pachizi skupinu koju je vodio peruanski inženjer Lezcano. Kako se ovi
nisu pojavili, Mirko, u čijoj su grupi bili i mnogi iz Pachize, odlazi
dublje u dolinu rijeke Huayabambe, lijevi pritok Huallage. Na tom mu se
putu gubi svaki trag, a i mi ćemo iz Pachize zaploviti njegovom trasom.
Poznato je da je Stjepan tvrdio da je Mirko ubijen. Neke su istrage iz
1914. pokazale da je moguće da je Mirko možda ubijen, no da je možda
stradao i od gladi.
Drugi izvori govore o sukobu s Indijancima, poplavama, nestanku u
prašumi, pa i krvavoj orgiji ljudoždera s ispijanjem mozga iz lubanje.
Službeni uzrok smrti nije nikad utvrđen – podsjeća Kuka. Ono što Kuku i
njegove suradnike u isti mah plaši i ispunjava nadom jest činjenica da
se od 1913. do danas malo toga promijenilo u i oko Pachize.
– Zato se nadamo da neki tragovi o Mirkovoj sudbini još postoje –
poručuje Kuka.
Predosjetio smrt i bratu ostavio novac
Pri polasku na posljednju ekspediciju u unutrašnjost južnoameričkog kontinenta, 12. listopada 1912. godine, Mirko Seljan ostavio je dio stvari u hotelu te veću svotu Stjepanu – ako umre na putu. Nakon bratove smrti, Stjepan je krenuo an put po Srednjoj i Južnoj Americi te se bavio istraživanjem ruda. U vrijeme Prvog svjetskog rata (1917.) nastanio se u Minas Geraisu te je tu zasnovao obitelj s Marijom Aracy. Imali su četvero djece: Zoru, Moemu, Mirka i Janka. Stjepan Seljan umro je 7. lipnja 1936. godine u gradu Ouro Preto.
