Sve su te priče različite, a opet nekako slične, zar ne?, upitao nas je, više retorički, Hrvoje kojega smo zatekli u osječkom prihvatilištu za beskućnike.
Pristao je ispričati nam svoju nevjerojatnu životnu priču, kao jedan od naša tri sugovornika iz različitih krajeva Hrvatske. Svoju sudbine iznijeli su nam i bivši pomorac iz Splita, inženjer koji je najprije završio u zatvoru, a potom i na ulici, kao i Rosana, majka dvoje djece, obrtnica čiji se život stubokom promijenio nakon razvoda braka i pojave okrutne bolesti.
Da, kimamo Hrvoju glavom šutke. Sve su te priče identično nesretne i dokaz da nas tanka crta dijeli od sređenog, situiranog života i ulice. Ma koliko to odbijali prihvatiti, gorka je to istina. Hrvoje je sin jedinac, imao je sve u životu, svojedobno je studirao i pravo, govori dva strana jezika, roditelji su mu bili vlasnici čak tri stana u Osijeku, a on je nakon njihove smrti završio kao beskućnik. Pisali smo o tome, podsjetimo, u prvom članku o toj temi u prošlom broju Obzora.
Koliko je takvih sudbina, najbolje znaju oni koji svakodnevno o njima slušaju i daju sve od sebe kako bi tim nesretnim ljudima pomogli okrenuti novu stranicu, čist papir po kojemu će pisati neke ljepše priče, redak po redak... A teško je i njima jer potrebe su sve veće, što zabrinjava, boli...
Osječko je prihvatilište za beskućnike, uz splitsko, najstarije u zemlji, a otvorilo je svoja vrata 1999. godine. I dok su na vrata skloništa u Splitu prve pokucale izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koje se nisu snašle u procesu povratka, u ratom strahovito pogođenoj Slavoniji slika je bila drukčija.
– Prognanici i izbjeglice nisu toliko često dolazili k nama, oni su išli drugim putovima. U prvim godinama rada osječkog prihvatilišta prevladavali su, naime, branitelji s neriješenim statusima, samci, mahom pogođeni PTSP-om i psihičkim tegobama. Nemamo više takvih slučajeva, ti su se branitelji očito snašli u našem sustavu i ostvarili svoja prava. Suočavamo se danas, pak, sa sudbinama poput Hrvojeve, kojega su roditelji držali kao kap vode na dlanu, a on se nije snašao nakon njihove smrti. Dolaze nam, nadalje, građani koji su završili na ulici zbog gubitka posla, zatim alkohola, droge, a vrlo često uzrok su i ozbiljni psihički problemi, možda su oni i najčešći. Čak ako nam i dođe čovjek bez psihičkih tegoba, kao što je to slučaj s Hrvojem koji je kod nas osam godina, s vremenom završi na antidepresivima. Jer, beskućništvo, pa i prihvatilište posve su drugi svijet... Usto, još uvijek se baš borimo s alkoholom, baš nam je maloprije došao jedan naš stari korisnik i jedva je stajao, iako smo mu već toliko puta rekli da ne dolazi ako je pio. Nabavili smo čak i "dreger" – opisuje nam situaciju Olivera Balatinac, voditeljica Caritasova centra za prihvat beskućnika – Osijek.
Približno 450 korisnika prošlo je u protekla dva desetljeća kroz osječko prihvatilište. Kapacitet mu je 24 ležaja. Od toga, dvadeset ih je rezervirano za muškarce, raspoređeni su u dvije sobe po deset kreveta, dok je su u ženskoj sobi četiri ležaja. Na njihovoj adresi u Strossmayerovoj ulici, nedaleko od najstrožeg središta grada, utočište je trenutačno za 12 muškaraca i tri žene. Otvoreni su 24 sata, unazad šest godina, a korisnicima od samoga početka nude tri obroka u samome prihvatilištu, a osigurana su im i higijenska sredstva te odjeća.
Točnu brojku koliko je beskućnika u Istri nitko ne zna. Prihvatilište za beskućnike u Puli organizirano je početkom 2012. godine, na inicijativu tamošnjeg Gradskog društva Crvenog križa. I oni pružaju 24-satnu skrb, a mjesta imaju za dvadeset korisnika i trenutačno su puni. Uz prihvatilište, postoji i dnevni boravak u kojem je četrdeset do pedeset osoba bez adekvatnog krova nad glavom. Uz njih, na području Pule uslugu dnevnog boravka provodi i Udruga Institut, a korisnici su različiti. Ista udruga ima organiziranu i stambenu zajednicu sa stanom za najviše četiri korisnika.
– Procjena je da situacija nije dobra, odnosno da nam svima, u prihvatilištima diljem Hrvatske, raste broj ljudi koji traže ili smještaj ili uslugu dnevnog boravka. Istra i Dalmacija su specifične jer ondje jako rastu cijene najma stanova i ljudi su u sve težoj situaciji kada si žele pronaći nekakav smještaj. Najniža cijena stana u Puli kreće se oko 300 do 350 eura, a kada to usporedimo sa socijalnim primanjima, možemo odmah zaključiti da je mnogima to nemoguće platiti. Nekada se u Puli mogao unajmiti jednosoban stan za prosječno 1000 do 1500 kuna mjesečno, no danas se ne može ni garsonijeru naći za taj novac. Dodatan je problem što mi ne brojimo ljude koji borave u neadekvatnim uvjetima, a velik je broj onih koji žive bez vode ili struje. Udruga Institut, primjerice, vodi dnevni boravak u Poreču, na čijem području povelik broj građana živi u kamperima ili drvenim kućicama – navodi Helena Babić, voditeljica Prihvatilišta za beskućnike Pula, inače i potpredsjednica Hrvatske mreže za beskućnike.
Kako je uopće došlo do rasplamsavanja problema beskućništva u našoj zemlji?
– Prve su teškoće krenule kada je počela pandemija koronavirusa. Turistička je sezona te godine bila kratka, praktički se nije radilo, pa su mnogi zapeli kada su se trebali sezonski zaposliti. Skočile su potom cijene najma stanova. Kada nemaju dovoljno novca, ljudi nemaju izbora pa se snalaze kako znaju – nastavlja ona.
– Specifično je za Pulu što smo dugi niz godina imali sreće što je postojao tzv. samački hotel. Riječ je o dvije ogromne zgrade u kojima su nekada živjeli zaposlenici Uljanika, a kako je bilo sve manje radnika, sve su više u njih ulazili ili ljudi s malim mirovinama ili socijalno ugroženi građani jer je najam bio izrazito jeftin. Najviša je cijena iznosila 1250 kuna mjesečno, što si je većina građana u potrebi mogla priuštiti. Budući da je taj prostor prodan privatnom vlasniku, došli smo u situaciju da je u vrlo kratkom roku pedesetak ljudi moglo ostati na ulici. Cijelu ovu godinu natezali smo se s novim vlasnikom jer je trebalo zbrinuti velik broj stanara. Na kraju je Grad Pula smjestio njih 25 u jednu kuću, jer su to redom umirovljenici i socijalno ugroženi. Taj samački hotel bio nam je jedino rješenje u Puli. Pokušavamo sada makar za dva korisnika pronaći stan pa ni to ne možemo jer su previsoke cijene ili je smještaj samo do ljeta, turistički smo grad – žali se voditeljica Babić.
Sukladno tome, počeli su razmišljati o drugim metodama smještaja pa su ona i njezina kolegica nedavno prošle trening za "Housing First". Riječ je modelu koji nije koncipiran po principu prihvatilišta, gdje se beskućnike najprije upućuje u grupni smještaj pa ih se kroz resocijalizaciju s vremenom osamostaljuje, već potpuno obrnuto.
– "Housing First" je model u kojem čovjek ne ulazi u prihvatilište, nego direktno u stan, u vlasništvu države, udruge ili nekog trećeg. Korisnik, pak, plaća jednu trećinu od svojih primanja. Takav je princip dosta raširen u Europi, a rezultati pokazuju da je daleko efikasniji jer se čovjeka odmah smješta u stan i onda mu se tek pruža podrška unutar tog stana u kojem boravi. Manje se sredstava tako troši i, po podacima, pitanje beskućništva riješi se za oko 90 posto korisnika, što je jako velika brojka. Ideja je da i mi krenemo razmišljati u tom smjeru, no puno toga treba posložiti. Grad Pula nam pruža podršku, a želja je da što više učimo o tome i vidimo postoji li mogućnost implementacije tog modela na našem području – govori naša sugovornica, ističući kako su njih dvije prve na čitavome Balkanu prošle takvu obuku.
U Zagrebu, pak, baš na ulici živi između 700 i 1000 osoba, prebivaju na javnim mjestima i u napuštenim zgradama. Poznato je da u napuštenim vagonima Glavnog željezničkog kolodvora spava 70 do 100 beskućnika. Ostali su – posvuda.
– Trećina njih, po našoj procjeni, došla je u glavni grad iz drugih krajeva Hrvatske, znači iz mjesta u kojima nema prihvatilišta, pa čak ni pučkih kuhinja gdje bi se mogli prehraniti. Drugi razlog zašto beskućnici dolaze u Zagreb, posebice mlađi i pokretniji, jest stigmatizacija u manjim sredinama, a posebice se to odnosi na osobe koje su bile na izdržavanju zatvorske kazne, pa čak i mlade koji izlaze iz alternativne skrbi, dakle odgojnih ili dječjih domova te udomiteljskih obitelji. Baš ove posljednje, mlade, često zateknemo na kolodvoru. I na koncu, radno sposobni se nadaju kako će lakše pronaći posao u Zagrebu – navodi, pak, Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.
Problem je, naglašava on, zadržavanje na ulici.
– Mi tvrdimo da onaj tko se zadrži na ulici, u nekom napuštenom objektu, više od dva ili tri mjeseca, ulazi u začarani krug beskućništva, izolacije... – nastavlja on.
Prednost je Zagreba, dodaje, što nitko ne mora biti bez obroka jer je nekoliko karitativnih pučkih kuhinja, uz onu, naravno, gradsku, gdje jedu primatelji zajamčene minimalne naknade. Poznata je, primjerice, Pučka kuhinja Misionarki ljubavi – sestara Majke Terezije u zagrebačkoj Jukićevoj ulici, gdje svakodnevno zalazi 150 do 200 beskućnika, doslovno s ulice. Pučka kuhinja na Svetom Duhu, koju vode franjevci konventualci, hrani između 400 i 500 osoba.
Mnogima je to jedini obrok u danu pa se udruge koje rade s beskućnicima trude donacijama osigurati i doručak. Procjenjuje se da između 5000 i 6000 ljudi u Zagrebu koristi pučku kuhinju, a već pogled na red pred vratima, ističe Mlinar, dovoljan je kako bi se shvatilo da među njima dominiraju starije osobe. Upravo na porast broja umirovljenika koji postaju dio tužne statiske beskućništva, upozoravaju iz Hrvatske mreže za beskućnike.
– Uglavnom su to samci koji nemaju obitelj, primaju niske mirovine od 1500 ili 2000 kuna. Inače, poznato je da je među primateljima zajamčene minimalne naknade u Hrvatskoj oko 30 posto samaca. Dio njih ima i nekakav stančić, ali s isključenom strujom i vodom jer ne mogu plaćati režije, a o grijanju da i ne govorimo. Umirovljenici često dolaze u naš dnevni boravak u Centar za podršku i pomoć, posebice zimi, jednostavno da se ugriju i negdje proborave dan, pročitaju novine i pogledaju televiziju – opisuje Mlinar.
– Zbog vala poskupljenja i situacije u kojoj se nalazimo, sigurno je da će doći do porasta broja umirovljenika u riziku od beskućništva, a dio njih će i završiti na ulici. Jer, ne samo da su porasle cijene režija već i hrane, osnovnih živežnih namirnica, i to za više od 30 posto. Poskupjele su stanarine, u Zagrebu je taj skok katastrofalan! Beskućnici ili osobe s niskim primanjima, kao što su umirovljenici, znaju zajedno unajmiti stan ili sobu pa njih nekoliko dijeli režije i najamninu. No, već sada se suočavamo sa situacijama da su pred zidom jer ne znaju kako će ga platiti – nadovezuje se.
Navodi i kako je zajamčena minimalna naknada povećana s 800 na 1000 kuna, zakonskim izmjenama u veljači, no tih 200 kuna razlike "pojela" je, nažalost, inflacija.
– Naknada je, po definiciji, predviđena za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, u koje se uključuju i prehrana i stanovanje, no jasno je da je ona nedostatna jer za 1000 kuna nitko ne može unajmiti stan, platiti režije i prehraniti se – podcrtava.
Dodatni je problem što, po procjenama, 30 do 40 posto beskućnika u Zagrebu ne prima ni tu minimalnu naknadu, i to uglavnom zato što nemaju nikakve dokumente. Slijedom toga, isti postotak naših građana koji žive na ulici nema ni zdravstvenu zaštitu. Velik je broj, upozorava naš sugovornik, i psihički bolesnih na ulici.
– Najveći je problem što još uvijek neki centri za socijalnu skrb u Hrvatskoj ne žele prijaviti beskućnike na svoju adresu, što je zakonska obveza. Drugo, dođe li netko iz Slavonskog Broda u Zagreb, on se ne može prijaviti na adresu zagrebačkog CZS-a, nego slavonskobrodskog, jer se gleda njegovo posljednje prebivalište. Nitko se, pak, neće vraćati iz Zagreba u Brod kako bi se prijavio, jer je i upitno hoće li to uspjeti. Po meni, i MUP pogrešno postupa kada beskućnike šalje u Centar za socijalnu skrb da im oni daju suglasnost za prijavu, jer to nije u duhu Zakona o prebivalištu. Trebali bi se moći bez ikakvih problema prijaviti – smatra Mlinar.
Koliko je naš sustav spreman za prihvat novog vala beskućnika koji bi mogao uslijediti idućih mjeseci?
– Ukupno je 420 mjesta u prihvatilištima u cijeloj Hrvatskoj. Naš sustav nije spreman, nikada nije ni bio spreman, a najbolje se to vidjelo za vrijeme pandemije koronavirusa. I to ne stoga što ne postoje mogućnosti, nego nema interesa. Resorno ministarstvo svake godine objavljuje Plan zbrinjavanja beskućnika u zimskim uvjetima. Još nije objelodanjen ovogodišnji plan, a posljednjih je šest ili sedam godina bio uvijek isti. Provjeravali smo i postoje li ti propisani zimski kapaciteti pa smo utvrdili da ne postoje. Pisali smo lani u grad Slavonski Brod da imamo dva beskućnika s njihova područja koja treba nekamo smjestiti pa su se u Crvenom križu čudili, rekli su kako nisu imali pojma da trebaju stvoriti nekakve kapacitete zimi. Za vrijeme koronavirusa i "lockdowna" beskućnicima je u Zagrebu prijetila glad, a bez obzira na sve naše apele, i prema gradskoj upravi, i prema ministarstvu, nitko nije reagirao. Druge su zemlje, pak, povukle novac iz europskih fondova pa su, primjerice, Talijani otvorili nova prihvatilišta i hostele. Najveći nam je problem tada, i još je, bio tuširanje. Molili smo da nam se dodijeli neka školska dvorana, jer ima svlačionice s tuševima, ili nam se osiguraju kontejneri – navodi naš sugovornik.
Hrvatsku mrežu za beskućnike prepoznao je, pak, Europski odbor za socijalnu politiku pa su im dodijelili nagradu.
– Kod nas nam nitko nije ni čestitao, a tako će biti i ove zime. Već smo započeli pripreme za zimske mjesece, prikupljamo vreće za spavanje, što nam je uvijek najveći problem, dok sami korisnici najviše traže vlažne maramice. Građani puno pomažu donacijama – kaže.
Hrvatska mreža za beskućnike djeluje na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Nastala je s ciljem unapređenja skrbi o beskućnicima te drugim socijalno isključenim skupinama, a njihova je misao vodilja: "Nitko gladan, nitko bez krova nad glavom i nitko bez podrške".
Inače, Pravni fakultet u Zagrebu, Studijski centar za socijalni rad, proveo je istraživanje o stavovima hrvatskih građana o beskućništvu. Prema njemu, 77 posto građana susreće beskućnike u svojoj okolini, dok je 67 posto ispitanika bilo u izravnom kontaktu s beskućnicima barem jednom ili dva puta godišnje. Pri kontaktu građani su se osjećali uglavnom pozitivno, no sigurnost i ugodnost su u razini neutralnih ocjena.
Kao glavni razlog beskućništva isticali su ovisnost, dok su faktorskom analizom izdvojeni vlastita zasluga, širi socijalni kontekst, okolnosti vlastitog života, obiteljske okolnosti te prst sudbine kao percipirani razlozi beskućništva. Građani beskućnike uglavnom percipiraju na pozitivan način, a pozitivnije su procijenjeni oni za koje se smatra da je razlog njihova beskućništva neki vanjski faktor.
>> VIDEO Papa Franjo: Svaki put kad žena dospije na visoku poziciju u Vatikanu, stvari se poboljšaju!
Slušajući Plenkija i priče ovih nesretnih ljudi od kojih je većina tu gdje je ne svojom krivnjom čovjek bi pomislio da ne živimo u istoj državi.