UTORAK
20. SVIBNJA
Nije Mario Mandžukić potpisao ni za Chelsea, ni za Real, ni za Barcelonu, ni za Manchester United, nego za – Gunju i Slavonski Brod. Dok gotovo nema ljubitelja nogometa u Hrvatskoj koji s nestrpljenjem ne očekuje ishod nesnošljivosti između našega reprezentativca i Pepa Guardiole, odnosno vodstva Bayerna, vedar ali i brižan on se s tonama hrane pojavio u svojoj Slavoniji. Iznenada, kao da je dobri duh izronio ispod one strašne vode što uništava zemlju, kuće i ljude. I kao da je rekao i svom klubu, i svom treneru, pa i navijačima - ne, nisam ja onaj nebeski skakač zadužen za golove nego sin svoga zavičaja. Ima nečeg gotovo herojskog u načinu na koji je Mandžukić iz skrbi za svoju Slavoniju isključio svoju profesionalnu sudbinu koja je sada u možda najosjetljivijem zapletu. Ali nije se samo poznati nogometaš iskazao svojom nesebičnošću, iskazala se cijela Hrvatska koja je pomagala novcem, hranom, odjećom, posteljinom, osobnim sudjelovanjem u obrani od poplave. Istodobno se pojavio niz komentara, i dobronamjernih i zlonamjernih, o tome kako Hrvati, po nekima, samo nakratko, pokažu svoju dobrotu samo u pogibeljnim stanjima. Svijest o Hrvatskoj kao obitelji koja se međusobno ispomaže nebrojeno je puta opovrgnula takvu skeptičnost prema spremnosti Hrvata da spašavaju svoje bližnje. Sada stradala Slavonija, nekad bogata, hranila je i prihvaćala sirotinju s gladnoga hrvatskog juga, narod je spašavao narod u ratovima i od smrtonosne neimaštine i od ratnih zvijeri kakvih je bilo na svim stranama. U Domovinskom ratu Hrvatska je prihvatila stotine tisuća izbjeglica i iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine. Nema akcije za pomoć bolesnima i siromašnima u kojoj svojim sudjelovanjem i prilozima narod, koji i sam jedva preživljava, ne nadmaši sva očekivanja. Nema, naravno, ni velikih elementarnih nepogoda u kojima pomoć naroda stradalima nije izdašna.
Dolazak Marija Mandžukića u Slavoniju i golema pomoć koju je dovezao dragocjeni su baš zato što on izvorno pripada običnom, sirotinjskom puku, i što je trenutačno kao jedan od najboljih svjetskih nogometaša jedna od najpopularnijih osoba u Hrvatskoj. Utoliko se i razlikuje od Josipovića i Milanovića, koji je, rekavši da će pomoć od Europe zatražiti “reda radi”, zapravo priznao da su on i drugi političari došli na poplavljena područja – reda radi. U nekim stradalim mjestima rekoše kako im zapravo njihovi “turistički posjeti” samo smetaju. Medije je iznenadila količina skupljenog novca i broj ljudi koji su, i kao dragovoljci, došli pomoći. Nije nemoguće da je tolikoj pomoći pridonijelo i uvjerenje kako su ljudi u ovoj zemlji ostavljeni, kako su im oni koji ih vode okrenuli leđa i kako je spas samo u brizi jednih za druge.
SUBOTA
17. SVIBNJA
Nisu zviždali svome ministru nego isledniku
Zašto je ministar Predrag Matić Fred izviždan na velikom skupu branitelja u “Lisinskom”? Zato što nije bio uz branitelje u sukobima oko ćirilice u Vukovaru i poslije brutalnosti policije. Zato što je unatoč protivljenju mnogih objavio registar branitelja i pri tome im prijetio te se hvastao svojim ratnim putem, dok vukovarski heroj i zapovjednik obrane Borova Naselja Vinko Mažar tvrdi da ga je iz podruma dječjeg vrtića vojna policija prisilno odvela na ratište s kojega je dva puta bježao. Dok su se beogradski odvjetnici na sve strane žalili kako im sud ne da saslušati svjedoke koji bi potvrdili da hrvatski branitelj Veljko Marić nije bio na mjestu zločina za koji je optužen, Matić Fred proglasio ga je ratnim zločincem. Možda je najsramotnije što je dobronamjernim ocijenio izjave zloglasnog krajinskog dužnosnika Save Štrpca o zločinima hrvatskih vojnika. Kome su, dakle, branitelji zviždali u “Lisinskom”? Ne svome ministru nego svome isledniku.
NEDJELJA
18. SVIBNJA
Aferozni izaslanik s posebnom uvjerljivošću
Taman kad je u medije stiglo priopćenje u kojem je predsjednik države oštro napao predsjednika HNS-a Davora Šukera što njegovu izaslaniku Željku Jovanoviću nije dopustio predati Rabuzinovo “Sunce” pobjedniku nogometnog Kupa, odjekivale su još dvije ministrove afere. Prva je trošenje novca poreznih obveznika (3000 eura mjesečno!) na odvjetnicu koja već godinu i pol radi na ukidanju dviju tvrtki koje je osnovao MZOS. Druga je pogodovanje opatijskoj Thalassotherapiji na čiji se natječaj Jovanović javio pa od posla koji je bio dobio odustao kad su ga otkrili mediji. Odjek tih afera još više opravdava srdžbu predsjednika države na Šukera. Jer uspomena na vrijeme kad je Josipović izvlačio svoj, ženin i majčin novac deponiran u Komercijalnoj banci kojoj je račun bio blokiran, te na aferu oko ZAMP-a, aferoznom Jovanoviću je kao njegovu izaslaniku davala posebnu uvjerljivost.
PONEDJELJAK
19. SVIBNJA
Povijest hrvatskog kompleksa Bijele kuće
Godine 2008. rugao sam se opčinjenosti Mesića i Sanadera američkim predsjednikom Bushom. U jednom romanu Sinclaira Lewisa glavni je lik jednako opčinjen američkim predsjednikom Coolidgeom, izmišlja kako je s njim studirao i drugovao te “starog prijatelja” hoće posjetiti u Bijeloj kući, ali ne uspijeva. Eto, ni Ivo se Josipović u posjetu Americi i Bijeloj kući nije uspio sastati i slikati s Obamom. To je bila neodoljiva tema za neke komentatore, ali je i hrvatski predsjednik imao neodoljivu potrebu da objasni zašto se to dogodilo. Kad se tome doda ljevičarsko sprdanje sa susretom Tuđmana i Clintona, koji je u zagrebačku zračnu luku došao u kožnoj jakni i navodno u prljavim čizmama, već imamo obilje građe za povijest hrvatske iskompleksiranost Amerikom na najvišoj razini.
SRIJEDA
21. SVIBNJA
“Čiste ruke” esdepeovaca – krvave glave branitelja
Željko Sabo bit će neovisni kandidat na prijevremenim izborima za gradonačelnika Vukovara. Protiv Sabe vodi se jedan sudski postupak zbog pokušaja podmićivanja, a drugi se priprema, pa je podnio ostavku na mjesto člana Predsjedništva SDP-a, ali će ga na izborima stranka poduprijeti. I to baš dok predsjednik stranke Milanović ističe politiku “čistih ruku”, a da Sabine nisu čiste mogla se uvjeriti cijela nacija slušajući snimku njegova razgovora s vijećnicom HDZ-a kojoj nudi novčane i druge protuusluge prijeđe li u Gradskom vijeću na stranu SDP-a. Tako je ova vlast pokazala kako se posebno voli isticati u herojskom Vukovaru, gdje je i u sukobu oko ćiriličnih ploča vrijedilo pravilo: “čiste ruke” esdepeovaca - krvave glave hrvatskih branitelja.
ČETVRTAK
22. SVIBNJA
Uzaludno smislili nekog ciljanog gledatelja
Stipe Alfier, urednik Dnevnika HTV-a, kao da je zalutao u hrvatski jezik. Po namrgođenosti, strogosti, zapovjednosti, dikciji... s kojom vodi glavnu informativnu emisiju trebao bi govoriti njemački. Drugi voditelj Dnevnika, Đurica Drobac pjevuši, recitira. Sanja pak Mikleušević odrađuje posao u Dnevniku kao da pere suđa a ne da joj se, pa ostane toliko neisprane masnoće i deterdženta. Za razliku od drugih nacionalnih televizija, njih nisu na ekran doveli profesionalni kriteriji nego su ih nanijele ljevičarske političke čistke, stalna eksperimentiranja, karijeristička nadmetanja i vrlo česte promjene koje su za gledanost pogubne. Sad su na HTV-u, uz takvu praksu – uzalud, smislili nekog ciljanog gledatelja kojem će prilagoditi Dnevnik. Nazvali su ga Vedran, a četrdesetgodišnjak je sa srednjom stručnom spremom koji ima dvoje djece, te planiraju pridobiti oko 100.000 gledatelja. Zapravo, HTV ima čovjeka s takvim imenom, koji prezimenom ni kriv ni dužan izražava motive i ishod domišljatosti HTV-ovih uškopljenika. Zove se – Vedran Kukavica.
PETAK
23. SVIBNJA
Političari bi za naš novac morali ponešto i otrpjeti
U uličnom dijelu svoga života dužnosnici HNS-a doista nemaju sreće. Svojedobno je jedna gospođa predsjednicu te stranke Vesnu Pusić na zagrebačkoj tržnici Dolac nazvala flundrom, a sada je s terase jednoga kafića saborskom zastupniku HNS-a Igoru Kolmanu dok je išao na posao netko dobacio: “Smrdi cijela ulica po saborskim govnima”. Na svom Facebook profilu Kolman se potom požalio: “Ali, naravno, produžiš dalje, jer si krpa za pod svakom nadrkanom majmunu”. Moglo bi se sad raspravljati o kulturi komunikacije između vlasti i naroda, ali prvo treba reći: budući da od političara nemamo nikakve koristi a imamo samo štete, moraju i oni nešto otrpjeti za novac koji za svoje goleme plaće uzimaju od nas majmuna.
>> Nogomet je Hrvate 'vraćao u život' u vrijeme najvećih depresija i ugroza
@Vražje Vještice, Mandžukić nije obećao ništa - on je pomogao. Što se ne može reći za ove nazovipolitičare svih boja od kojih je više štete nego koristi. Vodio se onom 'zarađujem više, pa mogu dati više' i to vrijedi višee od svih obećanja (ludom radovanja) koja slušamo od osobe koja se igra premijera.