Previranja u SDP-u dosegla su gornju prijelomnu točku: ili promjene ili raspad? Ode li Davor Bernardić konačno s čela, neće spasiti ni sebe, čak i da dobije nezasluženu otpremninu u zlatnoj valuti eurozastupnika, a možda ni stranku, čak i da se stranačke frakcije dogovore da je bez njega bolje svima nego nekima s njime. Toliko je (do)sadašnji predsjednik potrošio vlastitu političku budućnost da ne može više biti nikakva budućnost SDP-a, i tako uneredio stranku da je neće biti lako poslije njega ponovno postaviti na noge.
Njegovo je vrijeme isteklo, kažu stroži kritičari, čim je počelo, ili i prije toga; čeka se da i on shvati da nije rođen za visoku politiku, što će se vjerojatno ubrzati kad su to shvatili i njegovi glavni pokrovitelji. Možda bude vještiji trgovac nego političar, pa se izbori da predvodi listu SDP-a za europske izbore. No, s malim kreditom teško je očekivati velike kamate od birača; tko bi ulazio u tu vrstu aranžmana s njime, samo bi produljivao agoniju stranke.
Ostane li Bernardić na čelu SDP-a, sve dok ga ne smijene a možda i isključe iz stranke, otvara se teža mogućnost za radikalnije promjene, koje lakše mogu dovesti do polarizacije, a perspektivno i do rješenja. U varijanti dogovornog odlaska, išlo bi se iz kompromisa u kompromis i na kraju bi sve moglo završiti – kamilicom. Promjena samo šefa stranke, uza sva uvjerenja da je loše vodio stranku i da mu ondje više nije mjesto, ne jamči da će SDP bez njega funkcionirati bolje, da će vratiti izgubljenu političku težinu, da će opet biti relevantna politička formacija. S vođom u politici, istina, sve počinje i završava; loš vođa odražava loše stanje u stranci, odsutnost jakog vodstva, pomanjkanje ideja, nedostatak (pozitivnog) autoriteta.
U takvoj dijalektici, loše stanje u stranci odražava loše vodstvo i lošega vođu. I u eri Zorana Milanovića SDP je patio od sličnih dječjih bolesti, no on ih je, za razliku od svoga nasljednika, znao pokriti svojim autoritetom, ponekad na sasvim autoritaran način. Kod Bernardića, nije bilo ni sistema u njegovoj politici, ni politike u njegovu sistemu; sam je najviše govorio o svojoj (ne)sposobnosti kad se žalio, kao „mali Ivica“, da ga od početka bojkotiraju. A gdje je njegov autoritet vođe? Što je s idejama? Gdje su mu novi ljudi? Što je s novim programom? U demokraciji, zasluge se dijele, a odgovornost je na čelnim ljudima.
Tko god dođe na čelo SDP-a poslije Bernardića, prije ili kasnije, lako ili teško, s borbom ili bez borbe, preuzima u ruke vrući krumpir koji ne smije previše hladiti da ne umrtvi simpatizere. Nasljeđe je opterećeno konfliktima unutar stranke, koje će morati amortizirati, ali i krizom ljevice, svuda u Europi, ne samo u Hrvatskoj, na koju mora bolje i uvjerljivije odgovoriti. Ideološki, ljevica u bivšim komunističkim zemljama nije raščistila do kraja sa staljinističkom prošlošću i to joj se lijepi uz lice i kad nije kriva; politički, ni u razvijenim zemljama nije se snašla u velikim socijalnim mutacijama koje je izazvala tehnološka revolucija, i ne zna kome se obraća, kojim društvenim grupama; gospodarski, u maloj Hrvatskoj globalizacija stvara malu pustoš, a ljevica nije načistu bi li i ona stala na granice, ili bi i dalje branila tržišni liberalizam.
Kad se sve zbroji i oduzme, ljevici trebaju političari od formata, kojih nema na bacanje, i intelektualna podrška, s kojom se više ne može hvaliti. Ako je i Hrvatsku zahvatio Krausov „demon osrednjosti“, onda bi SDP, pri vlastitoj inventuri, mogao postati njegova konačna žrtva, ne oslobodi li se prosječnosti, i neočekivani pobjednik, ako iz krize iziđe s novom ekipom, ne samo pojedincima, i s novim programom, ne samo pojedinačnim idejama.
Ne mogu se Milanoviću osporavati intelektualne kvalitete koje bi trebalo očekivati i od budućega šefa SDP-a. No, bio je politički hermetičan, nije se otvarao za nove snage, ni u jednoj generaciji, nije poticao raspravu niti je okupljao misleće ljude da tako osigura budućnost stranci. Osim ambicije, Bernardić nije pokazivao druga svojstva da bi opravdavao toliku borbu za o(p)stanak: uz njega je Plenkovićeva Vlada mirno spavala, možda i uz obećanja nekih novih spavača, ali prije svega zato što oporba nije bila dovoljno glasna da joj remeti san na vlasti. SDP je prestao biti Pijemont opozicije, uz njega je i Živi zid djelovao moćnije, a Most manje demoraliziran, poslije izbacivanja s vlasti. Zato što nije stvarni šef SDP-a, Davor Bernardić ne može biti ni lider opozicije. Njemu ne nedostaje apetita za vlašću, ali se stalno udaljava od trpeze: ne zna put kako se na vlast dolazi.
Kad ode, za Bernardićem će žaliti oni njegovi protivnici iz HDZ-a koji bi htjeli vladati bez konkurencije. Demokratski dio politike, i slijeva i zdesna, pozdravit će oporavak SDP-a, bude li do njega došlo, iz dobroga uvjerenja da nema stabilne vlasti bez stabilne opozicije. Tolika iskustva pokazuju, ne samo naša, da vlast bez alternative završava kao loša vlast. Iza Bernardića ne bi trebao nastati potop. Nije sigurno da se neće produljiti suša, ako se operacija ne izvede transparentno, demokratski, i ako poslije svega, s novim ljudima i novim programom, zbunjena i razočarana ljevica – ne samo socijaldemokratska – ne dobije dozu ohrabrenja.
Pogledajte gostovanje Bojana Glavaševića u studiju Večernjeg TV-a:
Svi "antifašisti" i Jugoslaveni koje poznajem kažu: - Dok smo živi, Plenković je naš izbor! Bernardić i ostali skojevci to nikako da shvate i u tome je sav problem. Nikako da shvate da su suvišni. Možda bi gospodin Galić trebao organizirati nekakav seminar i objasniti im bit stvari i pojava. Mislim da mu vjeruju i da bi to konačno shvatili i prihvatili.