Iako vladavinu Franje Tuđmana mnogi kreatori javnog mišljenja smatraju mračnom, nedemokratskom i isključivom, demantira nas već prvi pogled na sastave hrvatskih vlada devedesetih. Prvih šest vlada, koje je realno birao Tuđman vrvjele su od nestranačkih stručnjaka. Može li aktualna hrvatska vlada s ovakvim ministrima izvući Hrvatsku iz krize i dati joj smisao i budućnost u novom europskom okruženju? Sudeći prema njihovim kvalifikacijama, viziji, odlučnosti i dosezima koje smo vidjeli u prošlih godinu dana (uz najviše četiri ministra koji su iznimka), značajniji preokret se može dogoditi samo uz pomoć čuda. Jeste li se ikada zapitali – koga biste od njih zaposlili, kad biste imali privatnu tvrtku, nadajući se da će vam svojom sposobnošću, znanjem, prodornošću, vizijom i energijom priskrbiti uspjeh i neku dodatnu vrijednost? Prvi čovjek Nacionalnog foruma dr. Nikica Gabrić još je ljetos bio brutalno iskren izjavivši kako bi rijetki od njih našli posao na slobodnom tržištu. Poznato je da ih je većina – prije ovih važnih dužnosti – živjela na državnom ili lokalnim proračunima ili je radila u vlastitoj stranci te nikada nisu osjetili što znači stvarati novu vrijednost, zarađivati na tržištu i boriti s birokracijom.
Samo rijetki odgovaraju
Kad gledamo životopise, ne samo aktualnih ministara, nego i većine saborskih zastupnika ili drugih dužnosnika, s pravom nam se nameće dvojba – kako to da za najobičnija radna mjesta od malih tvrtki do kojekakvih državnih institucija, svaki kandidat mora udovoljiti određenim kriterijima, od stručne spreme i radnog iskustva do poznavanja stranih jezika, informatičke pismenosti i komunikacijskih vještina, a jedino za političke dužnosti ne morate imati baš nikakve preduvjete. Možete biti neobrazovani i nekulturni, ne morate se uopće znati služiti računalom, ne morate imati baš nikakvo iskustvo u onome što radite makar cijela zemlja zbog vašeg nesnalaženja snosila posljedice... I bez problema možete postati gradonačelnik, saborski zastupnik, a i ministar. I možete odlučivati o sudbini četiri i pol milijuna građana i budućnosti ove zemlje, iako objektivno ne biste mogli voditi ni tvrtku s trideset zaposlenih. A za razliku od poduzetnika i menadžera, koji za svoje propuste i promašaje moraju odgovarati, u politici samo rijetki odgovaraju za pogrešne odluke.
Netko bi mogao reći – pa tko nam je kriv, nismo li ih sami birali!? To je istina samo kad je riječ o načelnicima i gradonačelnicima, koji su izravno birani te oni koji su glasovali za njih moraju prihvatiti dio odgovornosti. Međutim, većina ostalih pojedinaca koja kreira budućnost naše zemlje, nije izabrana, nego je uglavnom nametnuta. Nametnuli su nam ih stranački lideri, koji sastavljaju izborne liste i određuju tko je “u milosti” da zauzme mjesto u Saboru, a tko je dovoljno “kompetentan” da postane ministar ili upravlja javnim poduzećima. Većina nas je glasovala za određene stranke, nadajući se kako će naše interese zastupati oni najbolji iz njihovih redova a ne prosječni ili ispodprosječni. Očekivali smo sposobne, a ne podobne, odlučne a ne poslušne... Također im nismo dali mandat da budu slijepo zatvoreni za suradnju s izvanstranačkim stručnjacima te isključivi prema idejama i prijedlozima koje ne dolaze iz njihova ideološkog tabora. Nadali smo se kako ćemo u vlasti vidjeti dokazane eksperte ili ljude koji su vlastitim primjerom pokazali što znači uspjeti (a takvih ima puno i među SDP-ovcima), a dobili smo mahom “provjerene” stranačke kadrove, od kojih njih devetoro rade u ministarstvima koja nemaju nikakve veze s njihovim formalnim obrazovanjem, a njih trećina nema nikakvog iskustva s resorima koje vode.
Nameće se dojam kako nakon osvajanja vlasti cijela država postaje nekakav plijen za sve one koji su se zatekli na “pravoj strani”, a mi običan puk postajemo svojevrsni taoci u svojstvu poreznih obveznika i građana koji bi trebali slijepo izvršavati sve njihove zamisli, ma kako bile neutemeljene. Inače, kako drukčije pojasniti to da godinama Hrvatska izgleda poput nekog velikog eksperimenta na kojem se mnogi uče, po načelu pokušaja i pogrešaka, a mi sve to plaćamo. Čini mi se kako se vremenom naše vladajuće strukture, pa i hrvatske vlade sve manje trebaju stručnjake i dobre savjetnike, postaju sve isključivije i zatvorenije, prosječnije i nesposobnije, umjesto da sa stažom državnosti postajemo demokratskiji, otvoreniji, europskiji i učinkovitiji. Ovo je 12. hrvatska vlada.
Ne znam sjećate li se onih iz devedesetih? Iako vladavinu Franje Tuđmana mnogi kreatori javnog mišljenja smatraju mračnom, nedemokratskom i isključivom, demantira nas već prvi pogled na sastave hrvatskih vlada devedesetih. Prvih šest vlada, koje je realno birao Tuđman, a na čijem su čelu s puno manjim ovlastima bili Mesić, Manolić, Gregurić, Šarinić, Valentić i Mateša, vrvjele su od nestranačkih stručnjaka. Iako je HDZ imao apsolutnu vlast, Tuđman se nije libio u vladu pozvati i pripadnike drugih stranaka pa uostalom formirati i vladu nacionalnog jedinstva, u kojoj je bilo mjesta za sve koji su željeli raditi za Hrvatsku u tom teškom povijesnom trenutku. Pogledamo li imena, reference ili obrazovanje većine tih ministara ostajemo ugodno iznenađeni. Među njima bilo je na desetke sveučilišnih profesora, dokazanih stručnjaka i profesionalaca iz svih sfera društvenog života. Mnoge od njih smo poznavali i danas poznajemo kao uspješne poslovne ljude, diplomate, profesore, lobiste... Prisjetimo se samo nekih poput Mate Babića, Marijana Hanžekovića, Davorina Rudolfa, Milana Ramljaka, Joze Martinovića, Franje Kajfeža, Zorana Jašića, Janka Vranyczanyja Dobrinovića, Miroslava Šeparovića, Ivice Crnića, Smiljka Sokola, Adalberta Rebića, Vesne Girardi Jurkić, Zvonimira Baletića, Mladena Vedriša, Davora Šterna, Zvonimira Šeparovića...
Jasno, bilo je tu i manje sposobnih, pa i onih koji su zahvaljujući simpatijama prvog hrvatskog predsjednika i preporukama njegovih prijatelja zalutali u ozbiljnu politiku, ali teško je negirati činjenicu da je samo u prvoj hrvatskoj vladi službovalo 12 doktora znanosti, u drugoj čak 16, a u trećoj, poznatijoj kao Vladi nacionalnog jedinstva puni ili dio mandata obnašao je čak 21 doktor znanosti. U Matešinoj vladi službovalo je čak 17 doktora znanosti. Iako titula ništa ne govori, vidimo da se nekada ipak nastojala poštovati stručnost u pojedinim resorima te se vodilo računa da ministar ima i određeni društveni ugled. Usporedbe radi, Sanaderu kao premijeru nije trebalo više od četiri doktora znanosti među ministrima... Očito su u novije doba prevladale neke druge vrline.
Još je jedna zanimljivost vezana uz Tuđmanove vlade. Izmjena ministara bila je relativno česta. Bez obzira na uzroke, on se nije libio iskušati i po nekoliko ključnih ljudi jednog resora tijekom mandata. Od Račana, preko Sanadera do Milanovića imamo trend inzistiranja na pojedinim kadrovskim rješenjima, iako je svima jasno da se ne snalaze. Jedan od razloga za takve nelogičnosti krije se i u koalicijskim obvezama, odnosno raspodjeli moći među opcijama unutar vlastite stranke, u kojima bi povlačenje bilo kojeg člana vlade, bez ozbiljnog incidenta, prouzročilo prave tektonske poremećaje u međusobnim odnosima. Tuđman, zbog goleme podrške koju je dobivao na izborima, nije imao potrebe za takvim taktiziranjima. Možemo misliti što hoćemo o Tuđmanovoj vladavini i njegovim vladama, ali vrijeme u kojem su djelovali bilo je prilično teško i neizvjesno. Stvarali su državne institucije, borili se za međunarodno priznanje, vodili obranu i oslobađanje, nabavljali oružje i zbrinjavali izbjeglice... Uvodili su hrvatsku nacionalnu valutu i PDV, obnavljali razrušenu zemlju...
Trulo u strankama
Pritom su se minimalno zadužili. Učinili su i brojne pogreške, poput privatizacije i činjenice da su dopustili pljačku narodne imovine, ali ipak ne možemo negirati činjenicu kako se vlada (ili barem većina ministara) tada u javnosti smatrala elitom društva. Netko bi mogao reći, Tuđman je jako puno polagao na dojam ili tvrditi kako i u zapadnoeuropskim državama ima mnoštvo prosječnih pa i ispodprosječnih ministara. To je točno, ali u uređenim državama, u kojima postoji sustav, strategija i učinkoviti državni aparat, zapravo je svejedno tko će biti ministar jer i najgluplji među njima može učiniti minimalnu štetu. No, kad su u pitanju “nedovršene” države poput Hrvatske, osobnost i sposobnost premijera i ministara te ljudi s kojima se savjetuju je ključna za razvoj države.
Naše su novije vlade najbolje ogledalo hrvatskog stranačkog života. A svima nam je jasno kako je nešto trulo u našim strankama i njihovu poimanju vladavine, demokracije i odgovornosti. A tome pridonosi i ovakav politički sustav, koji potiče svemoć stranačkih vođa, poslušnost i prosječnost. Dok god jedan čovjek ili uski stranački kružok odlučuje o tome tko će ući na listu za Sabor a tko će u kojem gradu biti stranački kandidat za gradonačelnika, iskrenost zamjenjuje prijetvornost a kvalitetu poslušnost. O tome uostalom lijepo piše bivša SDP-ova ministrica Mirela Holy u svojoj knjizi “Komunikacijske strategije (magije)”, gdje kaže kako “većina stranačkog krda napreduje po načelu poznanstva s glavonjama”: Napraviš zgodnu uslugu-dvije, pokažeš se korisnim i lojalnim šefu i hop, evo te već na listi za Sabor.
Koliko god bivša ministrica, a danas saborska zastupnica bila sarkastična svima nam je jasno koliko je duboka ova istina. Jasno nam je da ne možete uspjeti u politici, bez obzira na sve vaše sposobnosti, bez milosti stranačkog vrha jer vas on uvijek može podsjetiti kako vi niste zaslužni za tu poziciju, nego njihova milost. A to je uistinu tako dok god stranački prvaci određuju pravila igre unutar stranke. Dakle, što našim političarima preostaje – ne zamjeriti se šefu! Bi li tako bilo da umjesto diktiranih stranačkih lista imamo, primjerice, otvorene liste pa na izborima zaokružujemo – ne cijelu stranku poput mačka u vreći – već konkretne pojedince imenom i prezimenom? Ili da većinskim sustavom po izbornim jedinicama biramo konkretne zastupnike koji će sjediti u parlamentu?
Ne trebate biti politolog da biste shvatili kako bi se sve uvelike promijenilo jer biste mnogi – bez obzira na to što o njima misli njihov stranački šef – zahvaljujući svojoj osobnosti i radu mogli zasluženo ući u Sabor. U takvoj situaciji stranački šefovi bi i te kako morali uvažavati jake stranačke ljude na terenu i biti im svojevrstan servis. Također stranke bi onda i te kako razmislile u koga se isplati ulagati i koga gurati naprijed, a komu se zahvaliti nakon neučinkovita mandata. Nedvojbeno bi i istraživanja i unutarstranački predizbori dobili svrhu. U takvim bi okolnostima hrvatske stranke bile kadre izroditi nekog hrvatskog Tonyja Blaira, Billa Clintona ili Baracka Obamu. Ovako mnogi potencijali, nespremni na dodvoravanje, ostaju potpuno demotivirani i neiskorišteni daleko od središnjice. U tom slučaju i građani bi dobili zastupnike, koji bi vodili računa ostvaruju li interese onih koji su im poklonili povjerenje jer bi znali da će o njihovu raspoloženju ovisiti nastavak njihove političke karijere.
Isto tako, tada bi u parlamentu sjedile jake osobnosti sa snažnim legitimitetom, koje nijedna vlada ne bi mogla pretvoriti u stranačku mašineriju (što je posljednjih godina slučaj u Hrvatskoj). Tada bi Hrvatski sabor postao zakonodavno tijelo u pravom smislu te riječi, koje strateški usmjerava državu. Uostalom, kad je Sabor zadnji put osmislio, izbrusio i usvojio neku značajniju strategiju, koju je potom vlada, kao izvršna vlast provela u djelo!?
Promjena izbornog sustava nedvojbeno bi pokrenula lavinu demokratizacije stranačkog života. Nedodirljivost vladajućih stranačkih elita bi bila dovedena u pitanje, a građani bi izravnije mogli utjecati na političke procese, ne čekajući sljedeće izbore ili ulične prosvjede. Zato se očito svi koji su uljuljkani u sigurnost svoje stranke, a time i benefite u državnoj politici, boje taknuti u to pitanje, iako su svjesni da stranke sve više počinju biti izvori korupcije i nepotizma.
Za kraj se nameće pitanje zašto je, za razliku od devedesetih godina, danas sve manji broj stručnjaka i uglednika iz javnog života koji se uopće žele staviti na raspolaganje bilo lijevim, bilo desnim premijerima. Prije svega kredibilitet političara kao profesije izrazito je srozan i biti ministar više nije pitanje prestiža. S druge strane, za razliku od devedesetih ne postoji društvena klima zajedništva u kojoj smo svi imali osjećaj da moramo dati svoj obol za domovinu. Danas mnogi misle kako ovo nije njihova bitka i gledaju sa strane, sve dok ne budu ugrožen njihov osobni standard. Tome uvelike pridonose i vladajući, koji čine sve kako bi barem polovicu Hrvatske – ne uključili, već isključili iz bilo kakvih ozbiljnih društvenih procesa (od Crkve do važnih kulturnih institucija i utjecajnijih intelektualaca).
I na koncu, možda i najvažnije, stranačka usta su posljednjih godina toliko gladna vlasti i utjecaja, a fotelja je sve manje s obzirom na povećanje formalnih i neformalnih koalicijskih partnera, tako da se teško išta prepušta nekome “izvana”. Pritom često čujem i pitanje – a kako ćeš kontrolirati ljude izvan stranke? I tako se vrtimo u krug dok Hrvatska ne vidi izlaza iz krize... Preostaje nam vjerovati da će nova 2013. u hrvatsku politiku unijeti više kompetencije, odgovornosti, zajedništva i otvorenosti te da ćemo na odgovornim mjestima vidjeti konačno ljude koji se mogu uhvatiti u koštac s problemima. Ako smo mogli devedesetih pokazati više zajedništva i profesionalizma, zašto ne možemo pred vratima Europe?
>> Još ne možemo bez strasti reći što je Tuđman ostavio
Članak vrijedan čitanja