Kažu svjedoci da u danima kada se lomio posao s nabavom izraelskih borbenih zrakoplova premijer Andrej Plenković nije bio toliko ljutit na Izrael koliko na SAD. Izraelci su napravili grešku u koracima pa su, prije nego što su završili posao s Hrvatima, krenuli nuditi isti paket drugima, no SAD je slao dvostruke signale. U službenoj korespondenciji i prilikom sastanka na visokim političkim razinama cijelo su vrijeme podupirali hrvatsko-izraelski posao, da bi istodobno na znatno nižim diplomatskim razinama tražili da se taj posao raskine.
U toj korespondenciji razmijenjeno je više od tisuću mailova i dokumenata, a tek su dva maila i jedan non-paper bili “škakljivi” za Hrvatsku. I kada je počeo skandal, sva ta tri dokumenta našla su se u hrvatskim medijima, a jedino je Večernji list objavio jedan dokument koji govori suprotno. I Plenković i ministar obrane Damir Krstičević i dalje se drže diplomatskih kodeksa pa je vjerojatnost da će objaviti dokumente “škakljive” za SAD ravna nuli.
Premda bi objava jednog jakog dokumenta trenutačno “oslobodila” Vladu sumnji u hrvatskoj javnosti. Razlog za ljutnju na hrvatskoj strani počiva na činjenici da su spomenuti mailovi američkog veleposlanstva selektivno odabrani i putem jednog posrednika dotureni medijima. Iz veleposlanstva SAD-a poručit će Vladi i MORH-u kako oni nisu poslali te mailove u javnost, no i oni znaju kako su do javnosti stigli pa hrvatska strana očekuje da u svom dvorištu riješe problem curenja tih mailova.
U suprotnom, u Vladi RH ostat će gorak okus i zaključak da je nekom s američke strane bilo stalo i diskreditirati kako Vladu tako i ministra obrane. Ovakav “nesporazum” između Hrvatske i SAD-a mogao bi, naravno, rezultirati i posljedicama, pogotovo ako SAD Hrvatskoj ne ponudi prihvatljivu alternativu. Ovo, međutim, nije prvi put da se Hrvatska u svojim odnosima sa SAD-om suočila s “dvostrukim signalima”.
Miomir Žužul, 1995. posebni izaslanik predsjednika Tuđmana, 3. kolovoza, dan prije početka operacije Oluja, vratio se u Zagreb iz Washingtona, gdje je odradio razgovore u Bijeloj kući i Pentagonu. Žužul dolazi na VONS, na kojem se okupio vojni i državni vrh, te prenosi zaključke. Ukratko, SAD, premda je izrazio zabrinutost da bi se mogla uključiti Srbija, ipak daje Hrvatskoj zeleno svjetlo za početak operacije protiv pobunjenih Srba, ali uz uvjete da akcija HV-a bude brza, efikasna, čista i da se mora paziti na civile.
No 15 minuta prije 18 sati, kada je održan taj VONS, zbio se događaj koji potvrđuje politiku dvostrukih signala SAD-a. Tadašnji veleposlanik SAD-a Peter Galbraith zatražio je hitan prijam te ga dočekuju Tuđman, Šarinić i Žužul. Galbraith je državnom vrhu uručio demarš State Departmenta u kojem je stajalo da se protive Oluji te bi operacija imala “značajno štetan utjecaj na naše odnose”. Kako je dalje bilo, znamo.
Tuđman je na Galbraithovo pitanje zar ipak idemo u vojnu akciju odgovorio da, ako propadne mirovna konferencija u Ženevi, idemo. Hrvatska i SAD nakon svega ostali su u savezništvu, a nakon ulaska u NATO, SAD u vidu vojnih donacija Hrvatsku pomaže s oko 500 mil. dolara. Zašto je sada Hrvatska ljutita na SAD? Stoga što je nakon mukotrpnih pregovora pronašla dobro rješenje da za 500 mil. dolara kupi respektabilnu vojnu eskadrilu F-16, a da pri tome riješi sve potrebno i oko obuke osoblja, naoružanja, gradnje infrastrukture, trogodišnju instruktažu Izraelaca na Plesu. Kako je taj posao blokiran od SAD-a, Hrvatska mora tražiti drugo rješenje. Problem je što će svako drugo rješenje biti dvaput, možda i triput skuplje za Hrvatsku. Neka bude skuplje “samo” za 500 milijuna dolara, to znači da ćemo već u startu biti u gubitku pola milijarde dolara. Kada je Krstičević nakon propasti posla s Baracima izjavio da ćemo sada kupiti nove američke F-16 i da će nam oni dati ponudu koju nećemo moći odbiti, svi su pomislili da je to već dogovoreno.
No bio je to dišpet i ironija. SAD Hrvatskoj još nije dali nikakvu drugu povoljnu ponudu. No, premda izrečeno u ironičnom tonu, u Vladi RH to su ustvari realna očekivanja, da te zrakoplove dobijemo od strateškog saveznika pod boljim uvjetima nego Bahrein. Nakon tko zna kojeg posjeta Putina Srbiji kojoj je Rusija donirala eskadrilu MiG-ova 29, frustriranost zbog toga što nam je propao posao s eskadrilom u Hrvatskoj još je veća. Pa ako se u američkom veleposlanstvu ljute što još nismo vlastitim novcem izgradili LNG za američki plin ili zato što su se Rusi malo-pomalo uvukli i stekli suvlasništva u hrvatskom energetskom sektoru, lukama i Agrokoru, trebalo bi valjda poraditi na tome da se svi odljutimo. Osim toga, nije slučajno da su Hrvati svoje još neviđene F-16-ice nazvali baš – Oluja.
Očitovanje države Izrael o propalom poslu s avionima
Ma kakva prijateljstva, još kad si mali, siromašan. Pa Ameri će učiniti sve da se novac prelije u njihovu blagajnu, što je razumljivo. Da imamo novaca ka Saudijci i da kupimo pedesetak F35 i bosna bi bila Hrvatska.