Jeste li ikada razmišljali o ovome: što ako se dogodi da, tamo negdje u dalekoj budućnosti, jednom netko počne kopati po nekom narodu koji se zvao Hrvati. Koji je jednostavno iz nekog razloga nestao. Pa kad bi taj netko odlučio istraživati tu nestalu naciju, jedna stvar bi mu sigurno zapela za oko: bijaše to narod iznimno niske svijesti o svojim nacionalnim herojima, velikanima i povijesnim datumima bitnim za njegov identitet.
Bijaše to, zaključio bi on, narod koji se nije usudio graditi spomenike svojim velikanima, kao ni jedan drugi, iako je imao velikih heroja i velikih trenutaka vlastite povijesti. I bijaše to narod koji se stalno klanjao nekim tuđim herojima, svojim krvnicima, zločincima, i koji je stalno govorio o svojim negativnostima, preuveličavajući ih… Pogađate li što bi iz ove činjenice zaključio jedan takav mladi znanstvenik? Evo mog odgovora: rekao bi da nije ni čudo što su nestali.
Čovjek je biće divljenja. Pa je stoga i biće kipova, svetinja, i biće hramova. Oni su posvuda oko nas. Kad se divimo dubrovačkim zidinama, trogirskoj katedrali, starom Varaždinu, nekom perivoju ili spomeniku, često ni sami ne možemo objasniti vlastite osjećaje niti njihov smisao. Ali divimo se.
To isto osjećamo kad se susretnemo s nekim velikanom povijesti, znanstvenikom, ratnikom, umjetnikom, humanitarcem. Pa osjetimo kako je pravedno da jedan veliki Nikola Tesla dobije spomenik u centru grada. Stoga nam je drago vidjeti kipove kralja Tomislava, bana Jelačića, Grgura Ninskog….
Narod nije samo onaj koji stvara uvjete za gospodarski standard. Jadno je čovjeka svoditi tek na tu razinu. On je puno više od toga. On ima svoju duhovnu dimenziju. Ona je temelj i preduvjet svega drugoga. U toj njegovoj duhovnoj dimenziji skriva se i njegov identitet, dostojanstvo, samopoštovanje, samopouzdanje, njegova snaga, vitalnost… Iz te njegove duhovne dimenzije može krenuti strastveni obnoviteljski kreativni zamah koji će otkrivati i stvarati nove prostore za svoje ostvarenje. Duhovnoj sferi pripada njegov optimizam koji se prenosi i na mlade naraštaje, čak i onda kad se živi u ekonomskoj oskudici. Onaj tko vjeruje u svoju budućnost, snagom duha nadilazi trenutačne okvire i ne da se pokolebati. Duhovna dimenzija naroda je ona koja stvara prednost nad drugima koji će otići u povijest!
Stoga je, u vremenima krize, najvažnije što treba obnavljati upravo njegova duhovna dimenzija. Onda kad nestane entuzijazma, kreativnosti, velikodušnosti i spremnosti na žrtvu i umiranje za druge, kad se razina tolerancije na nemoral spusti previše nisko, znak je to da možda dolaze posljednji časovi. Hrvatska jest u krizi. Možda i većoj od one koju izriču i najpesimističniji ekonomski analitičari. No, ta kriza nije kriza ekonomije, nego je to kriza duha nacije! Netko tko pokušava voditi ovaj narod, mora toga biti svjestan. Ali, čini se da se ukazao jedan mali tračak nade da možda i jest tako.
Ovih dana me pozitivno zbunila jedna vijest: hrvatski je premijer s obitelji bio u posjetu kod pape. Čini se da je svrha tog posjeta posve izrečena u vapaju premijerove supruge. Ovo bi mogao biti i ključni proročki vapaj cijeloga naroda: “Dragi Sveti Oče… Imam jednu posebnu molbu. Srca bi nam bila puna da Crkva kanonizira kardinala Alojzija Stepinca. To bi puno značilo za našu domovinu Hrvatsku. Hvala vam na tome… Dragi Sveti Oče, računajte na nas Hrvate koji u svojim molitvama upiremo nade za sretniju budućnost naše zemlje”, zavapila je premijerova supruga Sanja Orešković. Silno sam iznenađen!
Ovih dana, nekako paralelno s tim događajem, sustigla nas je još jedna vijest: objavljeni su rezultati natječaja za spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, doktoru Franji Tuđmanu. Možda postoje tek jedan ili dva rada koji mogu dobiti tek nekakvu prolaznu ocjenu. Ostale bi trebalo diskvalificirati. Jednostavno stoga što su takvi da, kad bi ih se podiglo, dok god bi stajali, odisali bi pesimizmom, apatijom, duhom manjka samopoštovanja, nedostatka ponosa na Domovinu, i svim onim što duhovna kriza donosi. I poticali na depresiju.
Ali, sve ih treba sačuvati, i od njih napraviti putujuću izložbu po svijetu. Kao paradigmu duhovne krize jednoga naroda. Kako se to isto ne bi dogodilo nikome drugome.
Sjećam se vremena kad sam bio dijete: iako je bilo vrijeme komunizma i mediji nisu imali snagu kakvu imaju danas, unatoč svim tim blokadama, u narodu je živjela duboka svijest o svetosti kardinala Stepinca. Nemoguće je izreći koliko je to značilo katoličkom puku.
Hitno nam trebaju ne samo sveti Stepinac nego i posvuda spomenici njemu podignuti. Treba nam to da ovaj narod prizna tu veličinu i svetost koju prepoznaje i cijela Crkva. Treba nam i hoćemo to da i ovaj grad podigne najvelebniji spomenik moralnoj vertikali bez premca: svetom kardinalu Stepincu, domoljubu i pravedniku. Da posvuda odjekuju njegove riječi: “A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti…”
Ako nam se duhovni zanos dogodi, sve će biti drukčije…
>>'Orešković i papa o datumu kanonizacije Stepinca razgovarat će u četiri oka, osobno sam optimist'
>>Želio bih da kardinal Stepinac bude svetac dijaloga i zajedništva
Stepinac je već svet i njegovoj svetosti nitko ne može ništa oduzeti. A nama, bez obzira na vrijeme svečanoga proglašenja te svetosti, već sada nitko ne može oduzeti svijest o njoj i sigurnost njegova zagovora.