Da, istina je, Tito je 1945. obavio traljav posao. Nije pobio dovoljno narodnih neprijatelja svih boja. U proljeće 1971. isto tako – nije obavio posao do kraja.
Njegovi neželjeni nasljednici 1991. također su zakazali. Nisu uspjeli porušiti baš cijelu Hrvatsku. Tako da, evo, ipak imam priliku napisati ovaj komentar u najvećem nacionalnom dnevniku umjesto na dragocjenom listiću toaletnog papira u Lepoglavi ili Staroj Gradišci. Jer, da je Tito obavio pos’o do kraja u ključnim trenucima povijesti SFRJ, danas sasvim sigurno ne bismo vodili javne rasprave o raznim “sitnicama” kao što su kolateralne žrtve komunističke revolucije. Nikoga ne bi bilo tko bi dovodio u pitanje službenu verziju herojske sage o najcrnjem staljinizmu, masovnim zločinima, progonu, nasilnom kolektivizmu, nitko ne bi pitao za Goli otok, Hrvatsko proljeće, a na koncu konca, ne bi bilo nikoga tko bi se drznuo provesti projekt neovisne moderne Hrvatske države pri kraju XX. stoljeća.
No, lustracije nije bilo niti ju je u ovakvom odnosu snaga moglo biti pa protagonisti službene pročišćene verzije i dalje zauzimaju visoke funkcije, a povremeno dobivaju priliku i voditi državu. Pojedinci među njima znaju zauzeti sve demokratske poze, ali su im uvjetni refleksi i dalje automatizirani po udbaškom obrascu. U skladu s onom starom “što trijezan misli – to pijan govori”, oni opijeni trenutkom učas zauzmu pozu narodnih tužitelja i nadglednika četveroreda. Neki odbijaju priznati da je planiranih masovnih likvidacija uopće bilo, svodeći sve na nekontrolirane, ali opravdane osvete pojedinaca. Neki pak pojašnjavaju “povijesni kontekst”, time u suštini opravdavajući zašto je do zločina zapravo moralo doći. Treći pak iz današnje perspektive žale zašto se u zločinu nije otišlo koji korak dalje, zašto se nije, dok se još moglo, dovršilo “posao”. A “posao” je, da ne bude zabune, ubijanje. Ne samo pripadnika poraženih vojski marionetskih država, već i svih koji bi ih mogli jednom podsjetiti na taj zločin. Jedno je svima zajedničko: dvostruki kriteriji.
Za nedemokratske incidente uvijek su krivi samo “njihovi”, a nikad “naši”. Tako zapravo nije ikakvo čudo da nitko s “ljevice” nije osudio sramotan ispad Nenada Stazića koji se svrstao na stranu masovnih ubojica, napisavši: “Izgleda da u svibnju 1945. ratni pobjednici ipak nisu posao obavili kako ga je trebalo obaviti. Ne bi onda bilo ovakvih komentara.” Uspio sam uočiti jedino Arsena Bauka, koji se donekle ogradio napisavši: “Relativiziranje zločina koje su nakon II. svjetskog rata počinili pobjednici čini nas manje vjerodostojnima u obrani pozitivnih vrijednosti antifašističke borbe i ukazivanju na strašne zločine počinjene od strane fašista”. Nažalost, Bauk je sve uprskao napomenom “pa makar se radilo i o stilskim figurama i ukazivanju na probleme s kojima smo suočeni i danas”. Nazvati Stazićev civilizacijski ponor običnom stilskom figurom zapravo je majka svih relativizacija. Naravno, Stazić neće snositi nikakve posljedice u svojoj stranci zbog ovog javnog opravdanja likvidacija političkih neprijatelja, a to što će cijela javnost znati boju njegove duše, to njih ni njega ne zanima previše. Nije ni prije. Nitko nije reagirao ni na verbalni napad na volonterku koja je prikupljala potpise za referendum, koju je pijani prosvjednik izvrijeđao i zalio joj štand pivom.
No, ništa nova, nitko od onih koju su vapili zbog Tomićeva šešira nije žalio ni 77-godišnju Ružicu Čavar kojoj je na Cvjetnom trgu aktivist druge strane slomio ruku. No, to je tako, “Mi” i “Oni” i dalje je hrvatska zapovijed No.1. Takva milost kakva se ukazuje zastupniku Staziću, čini se, neće se ukazati 25-godišnjem Vilimu Trpčiću, koji je zbog vlastite gluposti uhićen na Bleiburgu. Ne, ne zbog sumnjivih simbola ili podizanja ruku, već zbog majice s natpisom “Bolje mrtav nego crven” (Lieber tot als rot). Nastranu što s takvom majicom ne bi trebao ni primirisati jednoj komemoraciji, no u jednom trenu zbog tih riječi nad njim je visila čak i optužnica za terorizam! To je, čini se, ipak otpalo, no 15-dnevni pritvor produljen je za 30 dana. Možda mu je kao otegotna okolnost uzeto to što je zaposlen na Mirogoju? Hrvatska država nije za njega pokazala više interesa nego za torcidaše koji su sudjelovali u kaosu na beogradskoj Marakani. U Austriji sada pokušavaju čistiti svoju savjest preko hrvatskih leđa, a Hrvatskoj se sve više zazivaju zakoni austrijskog tipa, koji su zapravo suludi, jer ekscesi poput onih na Bleiburgu mogu biti samo negdje između uvrede zdrave pameti i dobrog ukusa te prekršaja protiv javnog reda i mira. Sve što nije izravni poziv na nasilje spada u prostor osobnih sloboda te ne može i ne smije biti predmet kaznenog zakona.
Reakcije na istup poremećenog Stazića samo potvrđuju da su svi antifašisti teško poremećena bića koja bi nas opet sve, da im se pruži prilika, pozatvarala u napuštene rudnike ili zatrpala u tenkovske rovove. Svi do jednog.