Muzeje, arheološka nalazišta, biblioteke, kazališta možemo danas posjetiti virtualno. Talijanska radio-televizija RAI dala je na raspolaganje audiobiblioteku, odnosno svi romani mogu se slušati umjesto čitati. Nastava u školama i na fakultetima održava se online, a već se priprema i održavanje maturalnih i diplomskih ispita na daljinu. Svi koji mogu, rade od kuće. Do pojave koronavirusa u Italiji je samo oko 550.000 zaposlenika radilo od kuće, a računa se da bi najmanje polovica od 23,4 milijuna zaposlenih mogla svoj posao obavljati ne odlazeći na posao. Pitanje je hoće li se nakon pandemije koronavirusa sve vratiti na staro?
Imat ćemo razdoblje prije i poslije koronavirusa. Radom od kuće ušteda je za tvrtku i pojedinca velika. Rad od kuće smanjuje izostanke s posla za šest dana, za 4,5 posto se brže završava neki posao, učinkovitost je za pet posto veća, a i zadovoljstvo “smartworkera” je veće. Uz to se štedi i na vremenu koje se utroši za odlazak na radno mjesto, ali i na troškovima prijevoza, hrane..., a i zrak se manje zagađuje. Budući da tvrtke gledaju na korist, vjerojatno će mnoge nastaviti s takvim “pametnim radom”.
No, premda se jako štedi i time što se ne vodi djecu u školu, ipak je teško zamisliti nastavnika koji s učenikom komunicira samo preko računala. Još je teže zamisliti nastavnika robota, kakvog je opisao pisac znanstvene fantastike Isaak Asimov. Piše o životu 2157. godine, o djevojčici Margie (11) i dječaku Tommyju (13) koji se čude tiskanoj knjizi. Tommy je knjigu pronašao na tavanu, a o tome u svom dnevniku (virtualnom) piše Margie pod datumom 17. svibnja 2157. Asimov svoju priču ovako započinje:
“Tko zna koliko ih je zabavilo...” to što su pronašli tiskanu knjigu. Tada je postojao robot-učitelj... Dakle, hoće li nastati roboti-učitelji? Možda bi bilo bolje da i dalje ljudi drže predavanja, jer svatko na svoj način opisuje povijesne događaje, pisce... Roboti bi uvijek imali istu verziju. A to bi bio ulazak u stvarno jednoumlje.
