Malo tko će reći ‘ja sam kriv’, opravdavaš se na razne načine, misliš da ti nikakva pomoć nije potrebna jer si za ono što si učinio imao dobre razloge, ali nije tako. Udario sam ženu, dva puta, to je bila pogrešna reakcija, sto posto sam kriv! Olakšavajuća okolnost, koliko god sebe uvjeravaš da si bio izazvan, ne postoji. Udariti nekoga s kim živiš, s kim imaš dijete, šakom u glavu, nikad ne smiješ. Sad to znam, prije godinu dana nisam bio svjestan da zlostavljam ženu. Jesam li nasilnik? Rekao bih da, bio sam, u jednom dijelu života ponašao sam se nasilnički, i toga se danas stidim. Nema šanse da ikad više tako nešto učinim. Siguran sam.
Riječanin, nazovimo ga Milan, 42-godišnjak, zaposlen, dva je puta zbog obiteljskog nasilja završio u Prekršajnom sudu. Žena s kojom je u to vrijeme živio u izvanbračnoj zajednici i s kojom ima dijete prijavila ga je. U prvom postupku novčano je kažnjen, mjesec dana kasnije, nakon ponovnog napada, sud mu je izrekao 10 dana zatvora uvjetno na godinu dana, i kao obaveznu zaštitnu mjeru psihosocijalni tretman u U.Z.O.R.-u, riječkoj Udruzi za zaštitu obitelji. Jedan je od onih za koje je nakon pet mjeseci tretmana sud obaviješten da je bio uspješan.
S djetetom u kaos
– Kulminiralo je lani, prije Nove godine, jedan u nizu ljubomornih ispada. Došao sam iz noćne smjene. ‘S kim si bio, imaš drugu, tko ti je noćas došao na posao, lažeš’, i puknuo sam. Udario sam je nekoliko puta šakom u glavu – prisjeća se Milan. U tom je trenutku jedino želio da prestane, da ga ostavi na miru. Situacija u kući, kaže, bila je nepodnošljiva. Stanje se pogoršalo nakon što je žena rodila, dijete je imalo šest mjeseci, njemu je u glavi bio kaos. Potražio je i pomoć psihijatra, pio antidepresive, nije pomoglo. Opisuje što dovodi do napada, jer sada zna “kako to ide”. – Najprije misao, primjerice “ona je glupača”, slijedi emocionalna reakcija - “meni to ne treba” i rješavanje - šakom u glavu.
Kad je upućen u U.Z.O.R. ondje su mu rekli da će biti u skupini koja počinje s tretmanom u travnju, uspio se “ugurati” ranije, u veljači. Osjećao je da mu treba pomoć, da ne može sam riješiti problem. Tada je već otišao iz zajedničkog stana, vratio se živjeti s roditeljima.
– Na tretmanu si u grupi. Nas je bilo osmorica. Ljudi koje nikad nisi vidio i za koje nikad ne bi pomislio da su skloni nasilničkom ponašanju. Ni ja nikad nisam bio agresivan, bio sam mirno dijete, povučen i kao mladić. Na poslu nikad nitko sa mnom nije imao problema. Svaki tjedan dva sata. Na početku svi su zatvoreni, ali svaki put ide se sve dublje, da se otkrije u svakom ponaosob uzrok agresije. Negdje na pola tretmana počinješ shvaćati u čemu si griješio, uspiješ si priznati da nema opravdanja i da si kriv, da si imao izbor, mogao si se zaustaviti.
To se nauči. O svemu što se dogodilo znali su i brat i prijatelji, rekli su mi “to nisi smio učiniti”, ali nisu me znali poučiti kako ne učiniti, nisu mi mogli odgovoriti na ključno pitanje zašto sam to učinio. Grupa i psiholozi pomognu ti da dođeš do toga zašto. Svatko od nas misli da je najgori, ali kad progovoriš, i poslušaš druge, osim ogromnog olakšanja što si se otvorio, shvatiš da nisi sam.
Jedan je stariji muškarac u grupi, kad su razgovarali o odgoju, što su proživljavali u roditeljskoj kući, priznao da je pred njegovim očima otac ubio majku. Milan je, pak, shvatio da je imao pogrešna preduvjerenja, jer je u djetinjstvu bio svjedokom psihičkog nasilja među roditeljima i svojih pogrešnih stavova o ženama. – Na tretmanu iz čovjeka izađe sve ono skriveno, sve što nisi mogao dokučiti, a nakon toga naučiš prepoznati i reagirati na opasnu situaciju.
To se naziva “crvena lampica”. Izložen si napadu, reakcija je ljutnja, bijes, ne možeš racionalno razmišljati, tada uzmeš “time out”, makneš se i vratiš kad se smiriš, pokušaš uspostaviti normalnu komunikaciju, a ne optuživati drugu stranu, jer to pojačava konflikt. Moraš krenuti od sebe, reći što želiš. Na pravi način i u pravo vrijeme. Sve se svodi na komunikaciju, ako je nema, raspad.
Zvala me natrag, bolje ne!
Milan kaže da će se njegova “crvena lampica”, zahvaljujući tretmanu, sigurno upaliti nađe li se u prijetećoj situaciji. Naučio je i da ne smije dopustiti da se frustracija nagomila, da dugo vrijeme pasivnog prihvaćanja loših situacija rađa agresiju i da se nezadovoljstvo rješava odmah, zauzimajući se za sebe. Milan je u lipnju završio tretman, nije se vratio partnerici, premda ga je zvala. Dijete zasad ne viđa često, to mu je, kaže, kazna. No, želi izbjeći i najmanju mogućnost za sukob s bivšom ženom. Dobro se osjeća, na pomolu je i nova veza.
– Ako od toga nešto bude, reći ću joj što sam napravio, moram. Na njoj je da odluči hoće li ostati sa mnom ili se okrenuti i otići.
Ovako meni moja u autu pametuje kako ću voziti. pazi na ovo, pazi na ono. Pritisneš kočnicu svom snagom, pa se ušuti. :) Nema potrebe udarati.