I nakon što je Josip Perković izručen Njemačkoj i dospio u njemački zatvor, u Hrvatskoj o njemu nisu prestale priče pa ni pokušaji njegove javne obrane. Posljednji se pokušaj sprema čak i u Saboru izvlačenjem starog preddemokratskog instituta “vjerodostojnog tumačenja”! Zapravo, pokušava se dokazati da Perković i nije trebao biti izručen Njemačkoj. Pokazalo se da bi se revizija hrvatske prošlosti umjesto u Hrvatskoj mogla dogoditi u EU. Ono za što kod nas ne postoji politička volja – iskreno suočavanje s vremenom komunizma čiji je Udba bila simbol – svojevoljno će uime demokratiziranja Hrvatske uraditi Europa. Da se kod nas htjelo nešto učiniti glede traumatične hrvatske prošlosti, već bi se učinilo. Prošlo je već više od dvadeset godina što Hrvatska postoji, a da njezine vlasti nisu ništa učinile da se rasvijetle tamne strane naše historije. Vrijeme u kojemu je vladala Udba bilo je i sumrak slobode, vrijeme u kojemu se događalo da jednostavno “mrak pojede ljude”. Iako se znalo imena ljudi koje je “pojela noć” i imena ljudi koji su stvarali “crveni mrak”, godinama su živjeli neokrivljeni za bilo što.
Neovisno o tome što je Udba formalno već davno prestala postojati, ona se prometnula u svjetonazor, ostala kao tip svijesti, kao način mišljenja. Manifestira se posvuda, od nostalgičnoga sjećanja na Tita do mrzovolje spram nedavnoga referenduma. Na gotovo arhetipsku svjetonazorsku podjelu na tradicionalnu i “građansku” Hrvatsku udbaši su uvelike utjecali. Dalekovidno je još 1991. godine na moguće postojanje te dvije oprečne Hrvatske na svoj način upozorio hrvatski filmski klasik, pokojni Krsto Papić. Njegova “Priča iz Hrvatske” lucidno je pokazala da umjetnost često može biti uvjerljivija i proročanski istinitija i od znanstvenih analiza. Papićeva je “Priča” paradigmatično hrvatska, a kao što vidimo, i još uvijek prisutna. Papić nas kroz dvadeset hrvatskih godina (od 1971. do 1991.) vodi uvjerljivije i dojmljivije nego povjesničari. Da se ne zna kada je film rađen, izgledalo bi da je urađen post festum, nakon što se u Hrvatskoj gotovo sve već dogodilo, pa i s Udbom u njoj.
Da je u Hrvatskoj domoljubnije nego što jest, onda bi se “Priču iz Hrvatske” već godinama prikazivalo možda već u višim razredima osnovne škole. Mladi bi već tada shvatili što je Udba i da to nisu tek fantazmagorije i utvare starijih. U tipično hrvatskoj obitelji mlađi brat Ivan raste s traumom starijega brata kojega je nakon sloma hrvatskoga proljeća ubila Udba. Čovjek koji je rukovodio ubojstvom Ivanova brata a da on to i nije znao, postaje njegov punac. No u tragično apsurdnoj hrvatskoj situaciji taj udbaš stvaranjem Hrvatske prelazi na hrvatsku stranu i ostaje udbaš, ali sada formalno hrvatski! Mladićev otac, kojemu su hrvatstvo, domovina, obitelj i vjera temeljne životne vrijednosti, prisiljen je obiteljskom nužnošću živjeti u “miroljubivoj koegzistenciji” s nekim tko je odgovoran za smrt njegova sina. To je valjda ta paradoksalna “hrvatska pomirba” u kojoj krivci žive bez kazne, a žrtve bez zadovoljštine. Lustracija je uime nekih “viših nacionalnih ciljeva” izostala, a udbaši se provukli lišo. Danas ono što je davno trebala učiniti sama Hrvatska s hrvatskom prošlošću, uime demokracije čini Njemačka.
Nakon “neimenovanoga visokoga Vladina izvora” i njegovih neumjesnih prigovora Ustavnom sudu, sada se opet javlja “osoba iz samoga vrha izvršne vlasti” koja bi i da Vrhovni sud valjda sudi kako se toj “Osobi” prohtije. U Hrvatskoj je verbalnim uplitanjem vlasti u sudovanje najviših sudova u sumnju dovedeno i temeljno demokratsko načelo o trodiobi vlasti. Politička petljanja i smicalice oko Josipa Perkovića pokazale su da je Udba kao trajna doušnička i interesna mreža još živahna, a napose udbaški način mišljenja. Bude li se u Njemačkoj napokon počelo otpetljavati hrvatsko udbaško klupko, protuudbaški dio Hrvatske moći će samo još jednom ponizno reći: Danke Deutschland!
>> Dođite u zemlju u kojoj i Vrhovni sud krši zakon
Hajde, molim te, Jajčinoviću, kako nema Udbe? A što je bila Udba, ako ne ljudi koji su je činili? Jesu li ti ljudi svi nestali? Vidimo na primjeru Perkovića i Mustača da nisu. Pa onda nije ni Udba nestala. Samo ne postoji više kao organizacija tog imena. No kao mafijaška interesna grupacija koja se obilato služi komprimitirajućim podatcima o raznim utjecajnim pojedincima u društvu i koja time cijelo društvo drži u šahu, i te kako postoji.