U prostorijama splitske Službe državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvane Udba, 8. veljače 1972. sastavljena je strogo povjerljiva informacija br. 34 „Pojava prodora nacionalizma na području Općine Sinj“. Dokument sačuvan u arhivu ne samo da je zanimljiv sam po sebi nego govori i o tome kako su se veliki povijesni događaji prelamali na Cetinskoj krajini, iz koje su bili vodeći protagonisti Hrvatskoga proljeća – Miko Tripalo te braća Veselica, Marko i Vladimir.
Valja imati na umu da je dokument nastao nakon što se jugoslavenski diktator Tito već obračunao s proljećarima na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije koja je održana krajem studenog i početkom prosinca 1971.
“Nacionalistička euforija”
Početkom 1972. uslijedila su uhićenja i montirani politički procesi za disidente, rad Matici hrvatskoj zabranjen je, a partijski glavešine, Savka i Tripalo, nakon tzv „diferencijacije“, poslani su u političku mirovinu i kućni pritvor, dok je Marka Veselicu čekao sudski proces. U dokumentu koji se tiče općine Sinj, područja današnjeg Sinja, Trilja i Vrlike, Udbin „analitičar“ Ante Šipić napisao je „problemsku informaciju“ na osnovi, kako navodi, „mnogih izvještaja“ i izvora.
Glavne krivce za „prodor nacionalizma“ u Cetinsku krajinu Udba je pronašla u braći Veselica, i to zbog činjenice da su „rođeni u Glavicama kraj Sinja, na ovom terenu završili gimnaziju, te imaju dosta rodbinskih i prijateljskih veza, što im je omogućilo lakši manevar oko pridobivanja pojedinih ličnosti za svoje pozicije“.
Uz ostalo, u dokumentu Udbe navode se i imena Sinjana s kojima su braća Veselica u prijateljskim vezama ili iz djetinjstva ili sa Sveučilišta u Zagrebu (Ivan Ćurković Đinko, ekonomist u Dalmatinki, Frano Poljak, direktor PIK-a Sinj i zastupnik u Republičkom vijeću Sabora, Ante Vrdoljak, pomoćnik okružnog javnog tužioca, Ante Župić, profesor u sinjskoj gimnaziji, Šime Vezilić, pravnik u poduzeću Konkurent).
Prema sastavljaču dokumenta, braća Veselica su na „jedan perfidan način stvarala euforiju nacionalizma na sinjskom terenu“, i to formiranjem ogranka Matice hrvatske. U „informaciji“ precizno je opisan historijat stvaranja Matice hrvatske u Sinju. Dana 30. ožujka grupa građana, među njima osam profesora iz gimnazije u Sinju te dva liječnika iz Doma zdravlja, podnijela je zahtjev za osnivanje ogranka Matice hrvatske. Na čelu grupe bio je prof. Ante Župić, koji je zahtjev podnio s Ivanom Ćurkovićem Đinkom, kasnijim predsjednikom ogranka MH.
Dva tjedna poslije, 14. travnja 1971., organiziran je sastanak političkog aktiva općine Sinj. Raspravljalo se o osnivanju Matice. Sve glavešine Sinja, predstavnici svih društveno-političkih organizacija, uglavnom članovi SK, bili su nazočni, a osnivanju Matice suprotstavio se samo Stipe Prolić, koji je kasnije kao zastupnik opozvan. Zaključak je bio da komunisti vode Maticu, a ne da se u nju „infiltriraju neprijatelji“.
Stoga je u Planinarskom domu Dalmatinke na Perućkom jezeru 17. travnja, uz inicijativu Marka Veselice i Ivana Ćurkovića Đinka, Frane Poljaka i Ante Vrdoljaka održan, kako se navodi u „informaciji“, „ilegalni“ sastanak za formiranje ogranka Matice. Udba je, naime, naknadno taj sastanak nazvala „ilegalnim“ budući da su i članovi SK Sinja podržali stvaranje Matice. Neki od pozvanih poslije su tvrdili kako nisu znali za razlog sastanka jer su bili pozvani „na marendu“.
Na sastanku su, uz 20-ak pozvanih, bili Marko Veselica, Šime Đodan, Danijel Marušić, filmski redatelj, Srećko Lipovčan, član uredništva Hrvatskog tjednika, novinar i urednik Radio Zagreba, Ivan Jurić, predstavnik Regionalnog odbora sindikata radnika u industriji, Ante Perkušić, odbornik Skupštine općine Split… Raspravljalo se o potrebi osnivanja ogranka Matice hrvatske.
“Đodan je govorio i iznosio svoje poznate teze: Hrvatska treba dobiti sve elemente potpune državnosti, treba imati svoju vojsku, svoju banku, svoj novac, a kao pomorska zemlja svoj admiralitet sa sjedištem u Splitu“, piše u dokumentu Udbe.
Marko Veselica pak govorio je o ekonomskom sustavu i deviznom režimu, o srpskoj hegemoniji itd. Takvim tezama, prema Udbinim izvještajima, neki od prisutnih su se suprotstavili. Tako je inženjer Goran Poljak rekao da takvu politiku neće prihvatiti narod Cetinske krajine. Ivan Vrdoljak rekao je da se neće učlaniti u Maticu hrvatsku ako ona bude politička partija, budući da on već ima jednu partiju, SKJ. A savezni zastupnik Kujundžić, prema Udbinim izvještajima, na sastanku je govorio da u Cetinskom kraju još ima dosta unitarista i da je njihov unitarizam ukorijenjen.
Sljedećih mjeseci, od svibnja do listopada 1971., održano je pet sastanaka inicijativnog odbora, na kojima se raspravljalo o pripremama za osnivačku skupštinu. U inicijativnom odboru bili su izabrani – Ante Vrdoljak, Neven Strukan, Ivan Ćurković Đinko, Ante Sikirica, predsjednik Općinske konferencije SK, Nikola Sikirica, Šime Vezilić, Frano Dužević, Ante Turudić i Ante Župić. Na sastancima inicijativnog odbora nazočili su Dušan Boban, predsjednik Skupštine općine Sinj, Petar Pavić, sekretar Općinskog komiteta SK, i republički zastupnik Frane Poljak.
Ante Sikirica nije sudjelovao ni na jednom sastanku inicijativnog odbora pa se poslije, kad se Tito obračunao s Hrvatskim proljećem, ogradio, rekao je da su ga stavili na popis mimo njegove volje. Konačno, upis u ogranak Matice hrvatske Sinj otpočeo je krajem rujna i početkom listopada jer je osnivačka skupština bila zakazana za 24. listopada 1971. Sekretar općinskog komiteta Pavić, uz aktivnosti formiranja ogranka, čak je i na sjednice komiteta donosio pristupnice da se upiše tko želi. Osim njega, upis članova na terenu u Sinju i okolici vodili su Ivan Ćurković Đinko, Šime Vezilić, Stipe Vučković i Ante Župić. U Vrlici su za članstvo agitirali Ante Turudić i Stipe Jakelić, dok je Marko Pocrnja upisivao Triljane u Maticu hrvatsku, ponajviše u tvornici Cetinka.
Zastava bez zvijezde
Tako je do osnivačke skupštine Matica hrvatska na području Sinja imala 480 članova. Od ukupnog broja članova Matice do osnivačke skupštine njih 61 bili su članovi SK, 111 je imalo višu ili visoku stručnu spremu, 63 člana bila su prosvjetni radnici. Udba navodi podatak da su se svi svećenici i tri časne sestre iz franjevačkog samostana u Sinju upisali u Maticu, što je bilo samo djelomice točno.
Za potrebe osnivačke skupštine u sinjskoj gimnaziji izrađeni su plakati, međutim, pojavio se problem što je hrvatski grb bio ucrtan bez socijalističkih obilježja, bez zvijezde petokrake, pa su plakati pod pritiskom članova SK povučeni i tiskani novi, s petokrakom.
Ipak, 24. listopada 1971. održana je osnivačka skupština Matice hrvatske u Sinju. Na skupštini su, među ostalim, bili nazočni Ljudevit Jonke, predsjednik Matice hrvatske, i poznati intelektualac Vlado Gotovac. Govori na osnivačkoj skupštini, prema izvještajima Udbe, bili su „umjereni“, kao i zdravice. Međutim, od umjerenog tona u svom pozdravnom govoru odstupio je Bruno Tandara iz Imotskoga, koji je najprije okupljene pozdravio u ime ogranka Matice iz Imotskoga, a onda dodao da savezne vlasti pljačkaju Hrvatsku, a devize završavaju u Beogradu „gdje se prave palice za razbijanje hrvatskih glava“.
U Upravni odbor Matice hrvatske u Sinju izabrano je 19 članova, od kojih su njih 15 bili članovi SK. Među njima su bili sekretar Komiteta Pavić i saborski zastupnik Poljak. Na dužnost predsjednika ogranka Matice izabran je Ivan Ćurković Đinko, bez obzira na to što je stav Komiteta bio da on ne bude prvi čovjek ogranka. Za potpredsjednika je izabran Vrdoljak, za tajnika Vezilić, a za blagajnika Šimundža, članovi SK.
„Istina je da ih je većina pristala na tu funkciju vjerujući da izvršavaju partijski zadatak“, navodi se u Udbinu izvještaju.
Ivan Ćurković Đinko dva tjedna nakon osnivanja ogranka Matice u Sinju gostovao je na osnivačkoj skupštini Matice hrvatske u Kaštelima. Agenti Udbe budno su slušali i zabilježili što je rekao:
„Baš zato što smo brojniji i jači veća je mržnja unitarista i ostalih neprijatelja hrvatskog naroda, koja je danas uperena u prvom redu na Maticu i njene članove, a nije rijedak slučaj da se napada i naše hrvatsko rukovodstvo. Članovi Matice su borci, koji trebaju da sačinjavaju kulturnu baštinu hrvatskoga naroda i da rade u promicanju nacionalne kulture, prosvjete i nacionalne svijesti. Naša kulturna baština stvarana je… a sačuvana mačem. Hrabrost i privrženost rodnoj grudi naših predaka osigurali su nam bogato naslijeđe prošlosti i stvorili uvjete da u socijalističkoj samoupravnoj Hrvatskoj mi gradimo svoju budućnost. Povijest našeg naroda upisana je klasnom borbom, horde mletačke, turske, austrijske, mađarske, talijanske i razne druge, ali se naši preci nisu dali podjarmiti.“
Neovisno o Matici hrvatskoj, u Trilju je kao hrvatski aktivist 1971. djelovao ljekarnik Zvonko Penjak. Kao njegove istomišljenike Udba je identificirala don Stipu Dukića, župnika iz Tijarice, Mirka Svalinu, nastavnika iz Trilja, i Zlatana Odrljana, zubara iz Košuta.
Za prodor nacionalizma u općinu Sinj, prema Udbi, odgovorni su bili još Ante Vučić i Miro Prelas iz Zavičajnog kruga studenata Sinjske krajine u Zagrebu. Navedena dvojica su „nacionalisti“, tvrdi Udba, pa će ih preuzeti SDS Zagreb. Njihov krimen je, uz ostalo, bio taj što su pri osnivanju društva u kolovozu 1971. „odbili na kraju uputiti pozdravni telegram Titu“. Podatke o rukovodstvu zavičajnog kluba, stvorenog u Sinju, SDS Split poslao je u centar Udbe u Zagrebu.
Za prodor nacionalizma u Sinj Udba je, uz ostale, optužila i Petra Kristu i Mirka Dragovića, dopredsjednika i predsjednika Međuopćinske konferencije SKH za Dalmaciju.
Na kraju „problemske informacije“, njezin autor predlaže da predmet Udbine obrade budu Ivan Ćurković Đinko, don Stipe Dukić, Mirko Svalina i Zlatan Odrljan. Njih je Udba godinama nadzirala i pratila. A s članovima Matice hrvatske Sinj, koji su bili članovi SK, „partijski je raščišćeno“. Manje-više isključeni su iz Partije i maknuti s pozicija i radnih mjesta. Splitskoj Udbi jako je smetalo što su Matici pristupali intelektualci, članovi SK, a posebno vodeći ljudi Općinskog komiteta ostalih „društvenih foruma“.
Osim navedenih, Udba u svojoj „problemskoj informaciji“ navodi još neka viđenija imena Cetinske krajine koja su pristupila Matici hrvatskoj, za što se također okrivljuje Veselica (Ivan Kujundžić, nastavnik i savezni zastupnik u Kulturno-prosvjetnom vijeću, Marko Ćurković, zamjenik sekretara Općinskog komiteta, Petar Pavić, sekretar Općinskog komiteta, Ivan Kodžoman, zamjenik predsjednika Općinske skupštine, Ante Ajduković, direktor Veterinarske stanice, dr. Neven Strukan, liječnik u DZ-u, Marko Pocrnja, ekonomist u Cetinki Trilj, Marko Delić, ekonomist u Dalmatinki, Stipe Vučković, profesor u gimnaziji, Tomo Eljuga, direktor u Sveučilištu Sinj, Frane Dužević, profesor u gimnaziji, Ante Turudić, pravnik, Ivo Šimundža, službenik u SDK itd.)
Budući da je Tito u svojim nastupima više puta apostrofirao Maticu hrvatsku kao „neprijateljsku organizaciju“ te Marka Veselicu kao državnog neprijatelja br. 1, ne čudi revnost Udbine podružnice u Splitu u vezi s prikupljanjem podataka.
Komunistički režim brutalno se 1972. obračunao s Hrvatskom. Bilo je to vrijeme progona, ali i tzv. „diferencijacije“ u kojoj su se zbog represije i mogućih posljedica (gubitka posla, progona, gubljenja građanskih prava…) prijatelji odricali prijatelja. Neki su pristajali na suradnju s Udbom i prokazivali prijatelje, drugi su to odbili, a treći su se distancirali od prijatelja, ali odbili su suradnju s Udbom.
Viđali se samo u kavani
Zanimljiva je stoga pozicija Stipe Milanovića, kuma i prijatelja Vladimira Veselice i oca aktualnog predsjednika Zorana Milanovića, koji je dugo radio u Centru za ekonomski razvoj grada Zagreba (CER). On je 25. ožujka 1972. pozvan na informativni razgovor u centar Službe državne sigurnosti (SDS) Zagreb, u Đorđićevu 4. Udba ga je pozvala s nadom da od njega, budući da mu je Vladimir Veselica bio prijatelj i kum na vjenčanju, dozna nešto više. Na tom informativnom razgovoru, bojeći se za sebe, Stipe Milanović zanijekao je bliskost i povezanost s braćom Veselica. Odricanje od vjenčanog kuma, kako se čini, bio je dobar taktički potez što je vidljivo iz bilješke s informativnog razgovora.
„Milanović je odmah na početku razgovora naglasio da svoje odnose s njim ne smatra prijateljskim nego više rezultatom svih mogućih obzira koji proizilaze iz okolnosti da su vezani za isto radno mjesto“, napisao je u svome izvještaju Udbin istražitelj.
Milanović je istražitelju, među ostalim, rekao da se u posljednje dvije godine, dakle 1970. i 1971., s Markom Veselicom nije sastao više od tri puta, a da se s Vladimirom Veselicom, iako su kumovi, nije posjećivao u kući, nego su se viđali u Gradskoj kavani, Kavani Dubrovnik ili ljeti u zavičaju, gdje su se slučajno sreli kod zubara. Upitan za svoje razgovore s Vladimirom Veselicom u Gradskoj kavani, Milanović je odgovorio da su bili „površni“ i da su vođeni „mahom u prisustvu više osoba“.
Milanović je, u razgovoru s „isljednikom“ Udbe, kumu Vladimiru Veselici zamjerao što se prihvatio uređivanja Hrvatskog gospodarskog glasnika (HGG) iako je bio predsjednik Društva ekonomista Hrvatske, a prigovarao mu je i zbog toga što je i nakon isključenja brata Marka iz SK nastavio objavljivati njegove članke. Milanović je, uz ostalo, otkrio kako su braća znala ranije da će Marko biti isključen iz SK, ali da su to smatrala „privremenim nasrtajem unitarističkih snaga“.
„Drugih detalja iz tih razgovora Milanović se ne sjeća“, napisao je agent zagrebačke Udbe, što znači da Stipe Milanović nije prokazivao braću Veselica, ali se od njih distancirao, bojeći se za vlastitu sudbinu. Jer, u slučaju da je počeo otkrivati detalje, Udba bi se za njih „zakačila“, a onda nema kraja ispitivanjima. A kad ga je Udbin istražitelj počeo dodatno ispitivati o razgovorima u Gradskoj kavani, opet mu je odgovorio da je bila riječ o općenitim razgovorima u širem društvu s tim da, nakon što su se braća Veselica počela sastajati s društvom u Berislavićevoj, tamo nije išao. Više mu je odgovarala Gradska kavana.
Nije se, rekao je Stipe Milanović istražitelju, angažirao u maspoku (masovnom pokretu 1971., nap. a.) jer su ga, kako je otkrio, braća Veselica intimno smatrala unitaristom.
„Razlog tome je, po izjavi Milanovića, taj što je sva njegova uža i šira rodbina revolucionarno orijentirana. Naime, otac mu je sudionik NOB-a, majka još uvijek jedina članica SK u selu, a u Beogradu mu živi ujak kao penzioni ratni oficir. Milanović izjavljuje da je imao čak i prigovore (nije naveo od koga) čak i zbog imena Zoran, kojeg je dao svome najstarijem djetetu“, piše u Udbinu dokumentu.
Milanović je pritom zaboravio reći da je i otac braće Veselica bio u partizanima, s njegovim ocem (djedom predsjednika Milanovića), i da je otac braće Veselica kao partizan poginuo u bitki za Knin 1944.
„U toku razgovora Milanović je“, piše istražitelj u „informaciji“, „iznio tvrdnju da u osnovi Markovog i Vladimirovog nacionalizma leži karijerizam“.
“Krunski svjedok”
Na kraju, Udbin agent na svom je papiru napisao napomenu.
„U toku razgovora Milanović je izjavio da Marko i Vlado sigurno misle da će se on u krivičnom postupku protiv Marka sigurno pojaviti u ulozi ‘krunskog svjedoka’”, međutim Udbin istražitelj preko te Milanovićeve izjave prešao je bez ikakva reagiranja. Zašto?
„Ono što je izjavio u toku razgovora nije davalo dovoljno razloga da se s njim o tome razgovara, a drugo, ima se dojam da bi on na to, zbog straha da će ga sredina u rodnom kraju krivo shvatiti, teško pristao“, piše u zapisniku s informativnog razgovora.
„Ukoliko bi mu se, pak, prišlo s namjerom da se pojavi kao svjedok u krivičnom postupku protiv Marka Veselice, trebalo bi pored izloženoga imati u vidu i činjenicu da Milanović kao odbornik Skupštine grada Zagreba i višegodišnji politički radnik aktivno politički djeluje“, za kraj je napisao istražitelj I. Smailović.
U svakom slučaju, Udba nije imala koristi od informativnog razgovora sa Stipom Milanovićem. Nisu doznali od njega ništa što bi se moglo koristiti protiv braće Veselica, ali od njih se sasvim distancirao. S prijateljem i kumom Vladimirom Veselicom, prema riječima njegova sina Vladislava, nije kontaktirao sve do demokratskih promjena 1990., nakon čega su se praktički družili sve do smrti.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća na djelu je bila tzv. „diferencijacija“, razdvajanje i distanciranje od onih koji su protiv službenog partijskog mišljenja.
Marko Veselica osuđen je na sedam godina zatvorske kazne i četiri i pol godine zabrane javnog istupanja. Zahvaljujući Amnesty Internationalu iz zatvora je pušten 26. studenoga 1977. Vladimir Veselica nije sudski osuđen, ali je kažnjen tako da je izgubio posao.
Za njihove obitelji nastupilo je teško razdoblje.
VIDEO Obilježavanje 26. obljetnice VRO Bljesak u Okučanima
Da stari nije bio suradnik udbe junior nikada ne bi postao ni predsjednik sdpea a o visoj funkciji da i ne pricamo.