Švedski model kontrole epidemije koronavirusa uspio je, objavio je jučer tamošnji premijer Stefan Löfven, ali i istaknuo da ipak nije gotovo jer je borba s virusom “maraton”. Tih “ali” bilo je još – dan prije kazao je kako je vrijeme da pokrenu ekonomiju u koju, su unatoč tome što nije bilo zatvaranja kao u drugim državama, kao pomoć malim i srednjim tvrtkama upumpali 23 milijarde kruna (više od 28 milijardi kuna) te najavio mogućnost podizanja poreza.
Kolektivni imunitet daleko
Jedan “ali” odnosio se na imidž Švedske u svijetu – vrlo oprezno kazao je kako smatra da on nije narušen te da će se uspjeh raznih modela mjeriti naknadno. Još jedno “ali” rezultati su testiranja prisutnosti antitijela kod 1200 stanovnika iz devet regija koje je provela Agencija za javno zdravstvo pod vodstvom glavnog epidemiologa Andersa Tegnella i odražava stanje prošlog mjeseca. Prema jučer objavljenim rezultatima, kad je broj preminulih dosegnuo 3831, kolektivni imunitet je daleko: najviše onih s antitijelima je u Stockholmu i to 7,3 posto, u regiji Skåne taj je postotak 4,2, a u Västra Götalandu 3,7 posto.
Doduše, znanstvenici s Karolinska instituta dobili su više brojke, pa kažu da je Stockholmu 10 posto stanovnika s antitijelima protiv koronavirusa. Najmanje antitijela je kod starijih, a upravo su oni jučer bili ponovno u središtu zanimanja. Nakon većinom anonimnih iskustava koje su s medijima dijelili djelatnici domova te potpunog ignoriranja mogućnosti, koja je formalizirana u službenim dokumentima nekih regija, poput Gävleborga, kao protokol liječenja u palijativnoj skrbi, što je pojam koji se tumači vrlo labavo i široko, a ne samo kao “skrb za umiruće”, i koja kaže (uz napomenu da je riječ o individualiziranom pristupu) – ne propisujte kisik, nego morfij, jučer je o tome progovorio najugledniji švedski dnevni list Dagens Nyheter.
Taj problem, o kojem je krajem travnja pisao Večernji list, jest da kisik zakonom nije dostupan u domovima jer postoje stroga pravila vezana za rukovanje respiratorima, ali isto tako da njihovi štićenici ni ne stižu do bolnica u kojima imaju šansu preživjeti. A kako izgleda život u domovima, opisali su brojni djelatnici koji su kazali da nemaju zaštitnu opremu, da bolesni štićenici nisu odvojeni od zdravih, a usto osoblje redovito cirkulira cijelim objektom. Švedski je list citirao profesora gerijatrijske medicine Yngvea Gustafsona koji iznosi optužbe o “aktivnoj eutanaziji”.
– Život u umirovljeničkom domu nije dijagnoza. To samo po sebi nikada ne može biti medicinski temelj za odlučivanje hoće li netko živjeti ili umrijeti. Liječnik sada može prepisati palijativno liječenje telefonom. Povreda, diskriminacija i kazneno djelo nisu medicinska procjena onoga što je za pojedinog pacijenta najbolje – kazao je prof. Yngve Gustafson, sa Sveučilišta Umeå.
Profesor naglašava da su osnove za liječenje COVID-19 kisik, infuzija hranjivim tvarima, sprečavanje zgrušavanja krvi i liječenje sekundarne bakterijske pneumonije antibioticima te da se tako pomaže starijim osobama. U domovima za starije danas nema stručnih kompetencija za opskrbu kisikom ili infuzijom noću, ističe.
– Rutinsko davanje morfija i midazolama starijim osobama s plućnom infekcijom aktivna je eutanazija, da ne kažem nešto gore – istaknuo je.
Inače, u Švedskoj je najveći broj umrlih iz domova umirovljenika, što nije neuobičajeno budući da je zaraza najopasnija za starije osobe. No zabrinjavajuće je što ih se, kaže, ne liječi, ne premješta iz domova, osim ako obitelj ne napravi veliki pritisak, te im se tako krše osnovna prava.
Kontrola nad školovanjem
A kad se govori o pravima i obvezama, još je jedan faktor do sada slabo spominjan. Država i vlasti, koje svoj model velikim dijelom temelje na osobnoj odgovornosti (doduše, postavlja se i pitanje bi li Švedska s malim brojem policajaca i mogla provoditi moguće službene mjere), u jednom potpuno preuzima kontrolu nad životima dijela građana, a riječ je o djeci, i to kada je riječ o školovaniju. Primjerice, roditelj može odlučiti hoće li ili neće cijepiti dijete (procijepljenost je golema), ali ne i hoće li ga slati u školu.
Koncept “Skolplikt” označava dužnost roditelja da štite dobrobit svoje djece tako što će osiguravati da idu u školu. Tamo nema školovanja kod kuće, pa ni tijekom epidemije, a na škole se ne odnosi zabrana okupljanja. Procijenjeno je da djeca ili manje obolijevaju ili da nisu vektori prijenosa pa osnovne škole rade, a roditelji koji ne žele slati djecu u školu dobivaju dopise od ravnatelja, pod čijom su ingerencijom dolasci na nastavu, te potom i prijave socijalnim službama.
– U normalnim uvjetima Skolplikt ispunjava važnu funkciju. On je s pravom utemeljen na principu da je dječje fizičko i psihičko zdravlje najvažnije. Ali u ovakvoj situaciji željeli bismo da se Skolplikt zamijeni konceptom Läroplikt, dužnošću da uče, ali ne i nužno pohađaju škole te tražimo od vlasti da shvate da i roditelji imaju pravo zaštititi djecu od opasnosti – napisala je svoje mišljenje spisateljica i majka Gabriela Maya.
Trenutno više tisuća ljudi odbija slati djecu na nastavu i s njima je kod kuće. Šveđani više nego građani bilo koje druge države sada rade od kuće i prakticiraju socijalnu distancu. Tako će vjerojatnoi poslušati premijerovu preporuku da ne putuju ovog produženog vikenda, ali ni tijekom ljeta. Istraživanje agencije Novus kaže da 42 posto ispitanika planira putovati unutar svoje regije Švedske ili regije, dok se samo tri posto vidi u inozemstvu.
Glupo rješenje iz Švedske.