U Hrvatskoj se, tvrde i stručnjaci, više umire nego rađa.
Prošlogodišnji je omjer 51.790 prema 42.492, a to znači da je 2006.
dočekalo manje 9298 Hrvata. Pa ako se ovaj trend nastavi, predmnijevaju
demografi, Hrvatska će do 2050. godine imati 900 tisuća stanovnika
manje.
Čudno, zaključuju cinici, a nemilo se tucamo, svuda i svatko svakoga
gdje može i gdje stigne.
No, naglašavaju seksolozi i ginekolozi, iz tucanja u zdrav mozak ništa
se ne rađa.
Nadalje, govori statistika, od dvadeset hrvatskih županija tek dvije –
Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska – imaju pozitivan
prirodni prirast, dok ih osamnaest ima negativan prirodni prirast,
jednako kao i Grad Zagreb. Najnegativniji prirodni prirast, primjerice,
2004. godine imale su Karlovačka i Sisačko-moslavačka županija... U
prvoj ih je bilo manje 1064, a u drugoj 1014. U komu ili čemu je
problem, pitaju se mnogi, a starina Juko iz Otoka kod Sinja objašnjava:
– Seks je najstarija zabava na svijetu – i za siromahe i za bogatune,
stoga i ne začuđuje da su i jedni i drugi imali po jato djece. U
vrijeme moje mladosti desetero djece bila je normalna stvar, makar
kruha nije bilo dovoljno ni za jedno. A siromaštvo nije razlog niskom
natalitetu u Hrvatskoj, nego nešto drugo.
To su, po mom mišljenju, sloboda seksa i rasipanje sjemena uzalud. A
Bog je rekao: “Idite i množite se i ne rasipajte sjeme uzalud.” Prije
“dok je Bog hodao po zemlji”, muškarac se mogao okusiti “one stvari”
tek nakon braka pa je i normalno da su se svi žurili oženiti dočim bi
im udarilo u mošnje. Danas se “ona stvar” troši na svakom koraku, a
najmanje u braku. A o uzaludnom rasipanju sjemena ne treba niti
zboriti... – kaže Joko te dodaje:
– Nije točno da Hrvati ne vole seks, što bi se dalo zaključiti po broju
novorođenčadi. Vole ga oni i te kako, samo, nije isto praviti djecu i
praviti sprdnju od toga. Evo, pederi kažu da će posvajati djecu e samo
neka im se dopusti sklapanje braka. No ja ih pitam: A tko će rađati
djecu? Ja još nisam čuo da je neki peder rodio dijete! Zna se komu je
od Boga dano rađanje, tako je od početka, a tako će biti sve do kraja.
Ma što ima ljepše od mlade djevojke!?
Prinčevi im draži od konja
A za Hrvatima mladoženjama, kako sada stvari stoje, “najluđe” su
Ukrajinke i Rumunjke. Za njih je Hrvatska, same kažu, Amerika, a Hrvati
– prinčevi na bijelom konju. Stoga otamo i hrle u nadi da će ovdje
pronaći i sreću i životnog suputnika. Makar, veli jedna Rumunjka, u
njih ne nedostaje konja, no prinčeva je malo. Pa što to ima u mladićima
iz zemlje “od stoljeća sedmog”?
– Hrvatski momci su duša, otvoreni i odmah ti kažu što žele, a Hrvatska
je prelijepa – kratko iznosi svoj dojam mlada dama iz Ukrajine.
– A mladića je kao u priči. S druge pak strane, u Ukrajini je
obrnuta situacija: tamo je više žena nego muškaraca i taj je omjer 70
prema 30 u korist žena. Zato i ne začuđuje što nas je sve više u
potrazi za ljubavi svoga života u Hrvatskoj, svih dobi i uzrasta, svih
zanimanja i profesija.
Nakon propalog braka u Ukrajini, u potragu za novom srećom krenula je i
učiteljica Hana iz Kijeva. O Hrvatskoj joj je s oduševljenjem govorio
otac pilot pa je na odmor krenula na naš Jadran i u Makarskoj upozanala
Nenada Bosančića iz Dugopolja. I – rodila se ljubav.
– I, evo, tu sam oko dvije godine – kazuje Hana na pristojnom i
razumljivom hrvatskom jeziku:
– Nenad i ja smo se vjenčali i živimo u obiteljskoj kući u
Solinu. Vjenčanje je bilo u Ukrajini, to zato što ja nisam mogla dobiti
vizu pa je Nenad morao doći tamo. Inače, ja nisam imala pojma da je
ovdje tako lijepo i za Hrvatsku nikad nisam čula sve dok mi otac o njoj
nije počeo pripovijedati. On je pilot pa je letio svuda po svijetu te
je bio u Zagrebu i u Splitu. I tako sam ja tu došla prvi put prije tri
i pol godine.
Hana kaže kako su je u novoj domovini svi odlično prihvatili, kako
suprugova rodbina tako i svi u sredini u kojoj je započela novi život.
Oduševljena je našim ljudima, običajima i hranom, posebice crnim
rižotom, juhom od škampa, kamenicama i – žabama.
– I zato je često vodim na žabe u Trilj – zbori joj suprug Nenad – tamo
su žabe najbolje, no Hana je i sama odlična u spremanju jela ovdašnjeg
podneblja. Osobito joj je drago pripremati jela na kominu, gradelama i
bronzinu.
I obožava naše more i naše planine, Biokovo osobito, a i Gospu Sinjsku.
Ove godine hodočastila je pješice od Solina do Sinja. Prigovora ni na
što nema osim na čudnu i zamršenu papirologiju pri dobivanju viza.
– Ove je godine k nama na ljetovanje trebao doći moj sin – kaže Hana –
ali se to nije dogodilo. Nisu mu odobrili vizu, odbili su je bez
objašnjenja. I zato ga ovih dana ja i suprug idemo posjetiti.
– A kad dođem tamo – dodaje Nenad – nastane jagma. Oko mene se okupe
Hanine prijateljice i samo govore: “Daj nam nađi nekog Hrvata!”
Sretna sam svojim Bitangom
Svoga Hrvata u zemlji “od stoljeća sedmoga” našla je i Rumunjka Gabrijela prije godinu i pol dana. Upoznala se s Imoćaninom Dragom Bitangom, u njega se zaljubila i – za njega se udala. I eno ih u sretnom braku u Kaštel Štafiliću sa sinom Markom Antonijem. Gospođa je Gabrijela odlično svladala hrvatski jezik, iznenadila ju je otvorenost, veselost i pristupačnost naših ljudi te se “davi” u dalmatinskim jelima: blitvi, ribi, raštiki, pršutu i siru. – Sve mi je prije bilo nepoznato – veli Gabrijela – i ljudi, i zemlja, i jezik... No, sada mi je ovdje ljepše nego tamo gdje sam rođena i ništa mi ne nedostaje. Sretna sam, imam obitelj, prijatelje. Ovdje je sve prekrasno... I moja prijateljica, Rumunjka koja se također udala u Kaštela, kaže da joj je ovdje ljepše nego tamo odakle smo došle. Ljubav i glazba ne poznaju granice, stoga se preko njih i nalaze i čuju. A za hrvatske momke čulo se nadaleko, na sve četiri strane svijeta.
Lude su za Sinjanima i Hercegovcima
A djevojaka je u Hrvatskoj mnogo manje nego mladića. Prema nekim prosudbama, Lijepoj našoj manjka ih više od 100 tisuća. – Jest, to je istina – kaže Nediljko Babić, predsjednik podružnice Hrvatskog populacijskog pokreta Imotski. – I ja znam mnoga mjesta s mnogo momaka, no u svome traženju još nisam naišao na mjesto s puno cura. Primjerice, u hercegovačkim je Drinovcima 400 momaka za ženidbu, a u Otoku Sinjskom čak 450. Cura je malo, cure iz ovih sredina odlaze pa se udaju u druga mjesta diljem Hrvatske i u inozemstvo. A za Hrvaticama su ludi Nijemci, Austrijanci i Talijani, cijene ih zbog njihove vjernosti, radišnosti i poštenja. E, u takvoj situaciji, u nedostatku djevojaka u nas, može se reći da smo prinuđeni “uvoziti” ih. I “uvozimo” ih, najviše s istoka.
