Najveće kazališne scene u Hrvatskoj ovih su tjedana preplavili nekazališni događaji. Tako se pozornice nacionalnih teatara sve češće pretvaraju u kinodvorane ili u poprišta filozofsko-političkih razgovora s važnim intelektualcima današnjice. Umjesto opernih, baletnih i dramskih izvedbi, publika u te najdotiranije hramove kulture dolazi pogledati cjelovečernje dokumentarce i više ili manje polemične rasprave koje se čak izravno i prenose na televiziji. I za to plaća ulaznicu. Doduše, treba reći da su proteklih godina te iste pozornice bile iznajmljivane za proslave privrednih ili nogometnih jubileja, a jednom je u foajeu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu održan čak i svečani ručak jer se u zagrebačkoj prvostolnici krstio jedan mali Habsburgovac. Pa ako se u zagrebačkom HNK na fešti može okupiti dinamovska nogometna "krema", onda se može i poslušati što to o svjetskim aktualijama ima reći jedan Slavoj Žižek, čija će drama biti praizvedena baš na zagrebačkoj pozornici. Ali, ako se naši kazališni vlastodršci zanimaju i za ono staro, dobro kazalište, toplo im preporučujem monodramu Zdenka Jelčića "Veliki odlazak", rađenu prema drami Thomasa Bernharda "Minetti". Istina, riječ je o predstavi kojoj su velike nacionalne pozornice prevelike. Riječ je o komornoj predstavi kojoj trebaju komorne pozornice, ali se i takvi komorniji prostori mogu naći u našim nacionalnim mastodontima. Riječ je o iznimno emotivnoj predstavi u kojoj je Jelčić ostarjeli glumac koji u predvorju nekog zapadnoeuropskog hotela u silvestarskoj noći čeka direktora kazališta. Direktora koji mu je ponudio da još jednom odigra ulogu Kralja Leara. Veliki i buntovni Bernhard, kojeg u Hrvatskoj uporno objavljuje Meandar Media, dramu "Minetti" posvetio je velikom njemačkom glumcu Bernhardu Minettiju. Minetti je dramu i praizveo u Stuttgartu 1976.
Tada je bio nešto stariji nego što je to Jelčić danas. Ali Jelčić je Bernhardov tekst ne samo preveo nego i adaptirao. Dao mu je jelčićevsku fizionomiju i jelčićevski tonalitet pa je "Veliki odlazak" zapravo i Jelčićeva autobiografija i Jelčićev testament u kojem se malo toga prešućuje. Riječ je i o predstavi koja u svakoj novoj sredini može biti drukčija i imati različite boje i okuse. Ova Jelčićeva monodrama dopušta, čak i traži improvizaciju. Stoga je više nego pogodna za izvođenje u svim mogućim uvjetima i okolnostima. Poznato je da naši kazališni direktori od starijih i iskusnih glumaca, koji su još k tome i u mirovini, bježe kao vrag od tamjana ne dopuštajući im dostojanstveno starenje na pozornici. Kirurzi mogu operirati i u poznijoj dobi. Profesori mogu predavati i nakon odlaska u mirovinu. A bogme i nogometni treneri trenirati momčadi i u djedovskim godinama kao i dirigenti dirigirati, a redatelji režirati. Pa ipak glumce se u nas olako baca u zaborav, uz rijetke iznimke (poput Pere Kvrgića čija je predstava "Stilske vježbe", doduše svojedobno vrlo okrutno izbačena iz Teatra ITD). Stoga predstava Zdenka Jelčića "Veliki odlazak" poziva kazališne direktore na trenutak istine. Ona je zorni poziv da se i zrelim glumcima vrati njihovo dostojanstvo i omogući gluma i na velikim pozornicama i u velikim ulogama. Bilo je lijepo kada je nacionalna prvakinja Branka Cvitković nedavno javno, uz puno pompe i cvijeća, ispraćana u mirovinu. Ali nije lijepo što Branka Cvitković danas ne igra nijednu jedinu ulogu na sceni svog Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
>> Tko je Dubrovnik osudio na zimsku hibernaciju?
>> Hrvatska je pomogla Montenu kada je trebala
