Ljudski život – trenutačno zadovoljenje, kratkotrajan užitak uvjetovan potrebama, dugotrajna i obilna patnja, neprestana borba, bellum omnium, svatko lovac, svatko lovina, potreba i tjeskoba, vrištanje i urlanje i tako se to nastavlja in saecula saeculorum ili sve dok se još jednom površina planeta ne razdvoji. Schopenhauer je pokušao suvislo britko definirati ljudski život, u etapama njegova napredovanja od ništavila prema ništavilu i nije bio ni prvi ni posljednji koji se zabavio nad tim čudnim, neobjašnjivim i ustrajno zadrtim biološkim kontinuitetom što traje protivno svakoj logici i moralu. Uvijek oko Uskrsa, praznika koji to je i koji to ne može biti, čija se neoriginalnost civilizacijski proteže tisućama godina, podsjeti se ljude kako se pobjeda nad prolaznošću prelako može ostvariti kroz otkupljujuću žrtvu jednog čovjeka.
O divne li iluzije da bi se umrtvio stres uvjetovan predvidljivo neizbježnim svršetkom. Jer, napisat će Cioran, kada bi smrt imala samo negativne strane, umiranje bi bilo neprovedivo. Iza Cioranove samo naizgled heretične misli koja ne slavi smrt, već život stavlja prvi put u realan sustav objektivne vrijednosti, slijedi snažan udar s mogućnošću od koje se notorno bježi; a što ako je život doista samo posljedica slučaja, ako nema nikakvog smisla, ako smo sami u poznatom svemiru i ako je smrt jedina ispravna mjera svih stvari.
Strah od smrti strah je od nerazumijevanja vlastite biološke osnove i vezivno tkivo ustroja svijeta koji je u bezglavim traganjem za utjehom osmislio boga i filozofiju kao najniže oblike ljudskog ataka na vječnost. Koncept boga i koncept filozofije u svojoj su osnovi nudili isto – spasenje, a da bi pokora bila potpuna, trebalo je ocrniti smrt do te mjere da nas prije povratka u nepostojanje zarobe idejom lažnog smisla i još lažnijeg spasa. Cioran ih je i tu zatekao pitanjem: “ako je smrt grozna kao što se tvrdi, kako je moguće da nakon stanovitog vremena smatramo sretnim svako biće koje je prestalo živjeti”. Oplakujući pokojnika mi suze lijemo unutar vlastite neizvjesnosti, što to znači za nas koji još malo ostajemo u prilici dati sve od sebe da bismo zaboravili tko smo. Sumnjam, ma što, siguran sam da je najveća vrijednost i najveća sreća života njegova jednokratnost. To je jedini, kolosalni i nekrivotvorljiv original što nam je dan u ruke i, umjesto da se nad njime veselimo, da zgrabimo punom snagom i vlastitom voljom taj grandiozni slučaj što nas je stvorio unikatnima i neponovljivima, mi se okrećemo prorocima i spasiteljima, mi se tješimo i iščekujemo, mi puštamo volji da postane vjerovanje, a dinamici da se zapetlja u molitvu. To što ovog trenutka jesmo, baš ovog trenutka dok ja tekst pišem, a vi ga čitate, to smo istovremeni trenutak koji je jedinstven u cijelom univerzumu kad vrijeme u njemu ionako koristimo da bismo izmjerili relativnu udaljenost, a ne da bismo definirali vječnost baš kao sekundu koja je jednaka za sve. Hoće li nas biti sutra? A je li nas bilo jučer? Iščekivanje spasa znači tek da smo nasjeli na foru u igri skrivača i da smo umjesto kulture življenja civilizacijski organizirani i definirani kao kultura smrti. Zašto bi mi Ješua ponudio spasenje ako je patnja koju nudi njegov preduvjet da bih mogao spoznati put, istinu i život.
Ja život želim spoznati kao radost, kao priliku i kao privilegij. Moja jednokratnost neće biti poluga moje pasivnosti, nego će biti razlog optimizmu, ona me neće teretiti križom ni kostima predaka, neće me gurati u grupu da bi nam zajedno bilo lakše, niti ću očekivati spasenje samo da ne bih morao biti pomiren s krajem. Kada je čovjek postao svjestan vlastite smrtnosti, on je baš tada, u tom prosvjetljujućem bljesku bio najbliže vječnosti, ali je od nje brže bolje pobjegao u religiju, u natprirodno, iluzionistima i ideološkim švercerima koji su na prolaznosti grabili kapital. U momentu nastajanja religije događa se i njezin najveći cinizam budući da, kreacionistički opteretivši boga, uvjetuje ga ili kao iluziju koja ne može postojati jer nikako da proradi ili je krajnje maliciozna budući da radi sve suprotno od onoga što se od njega očekuje. Deset tisuća godina molitvi, a uskrsnuo je samo jedan čovjek! I to Sin, što bi se, političke korektnosti radi, moralo nazvati nepotizmom i sukobom interesa.
Selektivan pristup pobjedi nad smrću dodatno opterećuje čovjekovu psihu, u podsvijesti se odbija priznati talog nepravde što ga za sobom ostavlja institucija selekcioniranja, što je vidljivo čak i kod izbora nogometne reprezentacije, a da ne bi bilo kod izbora ekipe koja će sjesti uz božji tron. Dakle, ako boga nema, onda je jasno zašto me nije mogao izabrati, ali ako ga ima i ako me mogao učiniti besmrtnim, onda mu hvala što me nije upuštao u rizik, u moju moguću osobnu dramu da postanem poput njega. I premda 256. stih druge sure Kurana tvrdi da „nema prinude u vjeri“, univerzalna istina za sve vjere ovog svijeta je da vjera sama po sebi jest prinuda. Ona je discipliniranje do odricanja, ona je varljivo pravo svakog čovjeka da bira između slavljenja uopćene prosječnosti ili osobne unikatnosti. I u tom izboru ne može biti pogreške jer izabrati i terminalno pasivno stanje jest neotuđivo pravo na slobodan izbor. Zato vjerovanje ne može biti pogrešno, ali tad znanje postaje neophodno. Znanje da nakon nas ovakvih kakvi god da jesmo, dolaze isto tako neponovljivi ljudi koji će u slučajnosti života prestrašeno zanemarivati ljepotu njegova kraja.
Imam sina koji jednog ljeta, kao mali, u dobi od dvije i pol godine, nikako nije htio ući u more. Žega je bila nesnosna, temperature su dosezale vrhunce, ljeto u svom punom sjaju, bili smo na mjestu gdje nije bilo klime i zapravo nikakvih uvjeta udobnosti, gdje je kupanje bio jedini način da se čovjek malo rashladi i zabavi (nismo imali čak ni tuš), ali on nije htio u more. Gledao je nas ostale i drugu djecu kako uživaju, prskaju se i bacaju u moru od jutra do mraka, nagovarali smo ga i uvjeravali, bilo mu je k tome užasno vruće i postao je jako nervozan i "težak" za okolinu jer je, realno, trpio... ali nije htio u more. Sve dok ga jednoga naročito vrućeg dana, kad sam vidio da nikakve koristi od uvjeravanja i da sam sebi šteti, nisam jednostavno uzeo i ušao u more s njime u naručju, unatoč svoj njegovoj dreci i otimanju. Nakon što se malo primirio u moru, naglo je zamuknuo. Onda je počeo malo plivati i mahati nožicama. Onda se najednom osmijehnuo, veeelikim osmijehom. Nakon toga ga do kraja našeg boravka praktički nismo više mogli izvući iz mora. --- Eh, tako kako se on tada ponašao prema moru koje ga je zvalo i koje mu je bilo ponuđeno samo na dobrobit ponašate se i Vi, Gerovac (i svi poput Vas, uključujući, na žalost, i mnoge od onih koji za sebe kažu da su vjernici), prema Bogu i vjeri. Kad biste znali što Vam se zaista nudi, prihvatili biste to objeručke, uronili iste sekunde u to naglavačke. No umjesto toga Vi stojite pokraj širokog, kristalno bistrog plavo-zelenog mora na vrelini i izmišljate sve moguće razloge da ne uđete u njega. Iskreno ću reći: Žao mi Vas je. Zaista jest.