Tužna lica tužitelja Alana Tiegera i Stefana Waespija najbolje su ocrtavala ono što se drugog dana suđenja Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču događalo u haaškoj sudnici. Gotovinini branitelji Luka Mišetić i Greg Kehoe izravno su napali glavne teze tužitelja, koje su iznijeli dan prije, u utorak, i prema ocjeni svih, učinili su to izvanredno.
Prvo je nastupio Greg Kehoe, prikazujući BBC-jev film “Dva sata od Londona”, s krvavim podsjećanjem na ono što su velikosrpski agresori radili po Hrvatskoj i BiH, a to je bio dovoljan razlog da iznervira glavnog suca Nizozemca Alphonsa Oriea, jer je i tužitelj rekao da ne dovodi u pitanje legalnost pokretanja Oluje. Nakon toga, Orie se na Kehoea zapjenio još jednom, kada ga je upozorio da ovdje nema porote i da se Kehoe obraća sucima, a ne javnosti. Smetao mu je Kehoeov “američki” način prezentacije, koji je gestikulirao, prstom pokazivao na Gotovinu i okretao pogled od sudaca.
Nakon što je Kehoe “pokupio” sve negativne silnice glavnog suca, uslijedilo je ono pravo – sustavni, do detalja razrađen napad Luke Mišetića, koji je u “životnom” nastupu pomeo argumente tužiteljstva. Mišetić je odigrao nekoliko jakih poteza. Nakon prvog, tužitelj Tieger tražio je od suca da “zatvori” sjednicu. Novinarima i posjetiteljima isključen je ton na desetak minuta. Mišetić je, naime, prokazao jednog od svjedoka tužiteljstva. Riječ je o Slobodanu Lazareviću, koji je, kao agent srpske tajne službe, svjedočio na strani optužnice u slučaju Milošević. Tada se Lazarević hvalio da su UN-ovcima sustavno podmetali laži, izmišljotine i povezivali ih s lokalnim stanovnicima.
Srbi - prevoditelji
– Činili smo to, mislim, bolje od Hrvata – kazivao je tada Lazarević. Mišetić je upozorio na to kakve svjedoke odabire tužiteljstvo, a naveo je i to da su do današnjeg dana svi UN-ovi prevoditelji na terenu povezani sa srpskim službama. Mišetić je dokazao, prezentacijom dokumenata, videozapisa i citiranjem svjedočanstava, da je Gotovina bio – operativni zapovjednik. U međunarodnom pravu to je jasna kvalifikacija vojskovođe kojem je primarni zadatak proboj i ofenzivne akcije, dakle bitka.
Dokazao je da se Gotovina od zime 1994. nalazio u BiH, gdje je ratovao s bosanskim Srbima. Međunarodna je zajednica šokirana, ali bez reakcija, odgledala masakr u Srebrenici, da je vojska krajinskih i Srba iz BiH proglasila ujedinjavanje sa zajedničkim ciljem – dovršiti rat srpskom pobjedom i zahvaćanjem, osim trećine Hrvatske, i dvije trećine BiH. Tome je cilju na putu stajala samo enklava Bihać. Stoga su se Karadžić i Martić dogovorili da se slomi i ta enklava i spoje teritoriji do kraja. Tu je dužnost preuzeo Ratko Mladić. Videozapis njegova posjeta Kninu pokazuje što je Mladić namjeravao s Bihaćem. Na pitanje dokad će se trpjeti provokacije Muslimana iz Bihaća, Mladić je odgovorio: – Dok ne prođu isto kao u Srebrenici i Žepi.
Visoka hrvatska državno-vojna delegacija tada odlazi u Washington, gdje 1. kolovoza 1995. biva dogovorena Oluja. Pod tri uvjeta – minimiziranje žrtava, zaštita UN-ovaca i da akcija bude brza i čista. Gotovina je već na terenu počeo otpuštanje pritiska na Bihać napadom na Grahovo i Glamoč. Obrana je tumačila da je primarni Gotovinin zadatak ratna akcija u BiH. Kada je startala Oluja, on je odredio “južni potez” i oslobodio Knin.
Tamo se zadržao samo koliko je to bilo potrebno. Vidio je da se u gradu znaju dogoditi pljačke i nedisciplina. Održao je sastanak sa svim vojnim zapovjednicima, kao i s novopridošlim civilno-vojnim predstavnikom Ivanom Čermakom, te je dramatično kritizirao ponašanje vojske i nedisciplinu. Bilo je pljački, ali ne u većem opsegu, tvrdi Mišetić.
Državne institucije
Gotovina i njegovi vojnici nakon 17 dana neprekidnog ratovanja odlaze na dopust. Gotovina se netom bio oženio i odlazi na jadranske otoke. Dopust je trajao pet dana, ali je ranije prekinut zbog protunapada snaga Ratka Mladića. Gotovina se vraća i pokreću se ofenzivne ratne akcije koje dovode do Mladićeva poraza i kraja rata.
Mišetić je dokazivao da Gotovina predaje odgovornost civilnim vlastima 6. kolovoza. Videosnimke osnivanja PU Knin, dolazaka ministra Jarnjaka te poslije i osnivanje sudskih vlasti (dolazak vrhovnog suca Krunislava Olujića i ministra pravosuđa Miroslava Šeparovića) dokazuju da su hrvatske državne institucije vrlo rano od vojske preuzele odgovornost.
Spomenut je i sastanak ministara obrana i policije, kao i šefova civilne policije J. Morića i šefa vojne policije M. Laušića, gdje su dogovorili rad na oslobođenim područjima. Gotovina nije od njih dobivao izvješća, niti je ikada netko od njega tražio da “osigura sigurnost”. Obrana dokazuje da to nije bio Gotovinin posao.
