Objava presude Županijskog suda u Zagrebu kojom se dr. Alojzije Stepinac, u povodu zahtjeva njegova nećaka Borisa Stepinca zastupanog po odvjetnici Kristini Stepinac Terzić, smatra neosuđivanom i nevinom osobom, izazvala je burne reakcije državnog vrha Srbije. Našim su vlastima uputili protestnu notu jer smatraju da se time “rehabilitira fašizam i ustašku NDH”, a ne ispravlja nepravda u nepoštenom procesu. Tek nam napisano obrazloženje sudskog vijeća – predsjednik Ivan Turudić i sutkinje Tanja Pavelin Borzić i Irena Kvaternik – koje je s kaznenopravnim alatima razmontiralo taj politički montirani proces, govori o stvarnim razmjerima komunističkog nepoštenja, a samim time i o političkoj iracionalnosti istupa srbijanskih vlasti. Povrijeđen je čitav niz temeljnih načela kaznenog prava koja su vrijedila onda i danas. Premda srbijanska reakcija sama po sebi govori o smislu sudske revizije političkih presuda komunističkog režima, što je s pokrićem osobnog iskustva i Dražen Budiša dovodio u pitanje, ali još više da i nakon 70 godina u kolektivnoj svijesti srbijanskog naroda nimalo nije izblijedjelo simboličko značenje tog procesa i osude zagrebačkog nadbiskupa. Kako li je još uvijek snažan i u Srbiji dominantan agitpropovski učinak odluke ondašnjeg javnog tužitelja Narodne Republike Hrvatske Jakova Blaževića kad je predložio prekid sudske rasprave protiv “Ericha Lisaka, Ivana Šulića i družine” da bi u sudnicu doveo 13. optuženika – Alojzija Stepinca. Hrvatska je politika svoj stav izrekla 14. veljače 1992. saborskom Deklaracijom o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu. Tad je rečeno da “hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu” te se “ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu”. Stepinac je na hrvatskoj strani simbol prkosa komunizmu i nepravde nad brojnim nevino osuđenima u političkim procesima. U svakom slučaju, sama odluka o poništenju osude Stepinca nema političko značenje kakvo joj je dao srbijanski vrh, već civilizacijsko značenje i zapravo je prva neovisna kaznenopravna ocjena suda članice EU po kriterijima europskih pravnih standarda.
Od uhićenja do osude 23 dana
Od trenutka kad je Jakov Blažević dao uhititi Stepinca do konačne osude na 16 godina zatvora i na petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava prošla su 23 dana! Razumnome dosta! Premda to nije argument Turudićeva vijeća. A postupak je vođen protiv 13 osoba optuženih za više od 40 kaznenih djela!? Čak je i za Dražu Mihailovića komunistima trebalo tri mjeseca da pripreme proces u Beogradu koji je trajao 36 dana. Stepinac je uhićen 18. rujna 1946., nakon pet dana istrage je optužen, sedam dana kasnije počelo je suđenje i 11. listopada 1946. već je osuđen zbog političke suradnje s okupatorom, “prekrštavanja” Srba, pomoći vojnim formacijama NDH, pomoći u organizaciji i ubacivanju oružanih bandi na teritorij FNRJ te za klevetu narodne vlasti. Turudićevu sudskom vijeću prigovarano je što su “već” sedam dana nakon što je podnesen zahtjev zaključili da je Stepinac osuđen kršenjem međunarodnopravno priznatih načela pravne države i demokratskog društva, a osuđen je nakon devet raspravnih dana i tu osudu neki već 70 godina uzimaju kao relevantnu protiv Stepinca, Katoličke crkve i hrvatskog naroda. Umjesto pravne pouke na kraju presude stoji “Smrt fašizmu, sloboda narodu!” – nije imao ni formalno pravo na žalbu. Dr. Ivo Politeo (veliko ime odvjetništva u europskim okvirima po kome se od 1977. zove najznačajnija nagrada Hrvatske odvjetničke komore) kao branitelj, uz dr. Natka Katičića, samo na jedan sat (!) 27. rujna susreo se sa Stepincem.
U nastavku u novinarski skraćenom obliku iznosimo utvrđenja Turudićeva sudskog vijeća.
Rušio državu kad je nije bilo!?
Da je Stepinac osuđen zbog političkih kaznenih djela proizlazi iz samog duha Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države od 15. kolovoza 1945. i izmjenama 23. srpnja 1946. u kojemu je glavni objekt zaštite državno uređenje FNRJ i komunistički poredak pa prema jednoj odredbi “svaka radnja kojom se ide za tim da se putem nasilja obori ili ugrozi postojeće državno uređenje FNRJ...” predstavlja kazneno djelo protiv naroda i države. S tim da se u zakonu navode neki modaliteti izvršenja, dok se ostali prepuštaju kreativnosti tužitelja i sudaca, što je protivno načelu zakonitosti kao temeljnom načelu vladavine prava. Kao i to što od travnja 1941. pa do studenoga 1945. nitko nije mogao počiniti radnju kojom se ugrožava državno uređenje FNRJ jer je ta država uspostavljena u studenome 1945. I sam je Stepinac u obrani rekao: “Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945., a prije toga nikakva vlast”. Povrijeđeno je i načelo zabrane retroaktivne primjene zakona. Već povreda samo jednog od pet zahtjeva koje sadrži načelo zakonitosti dovodi do njegova kršenja, a u odnosu na Stepinca prekršeni su svi sastojci načela zakonitosti te brojna druga načela: pravo na pošteno suđenje koje uključuje pravo na neovisan i nepristran sud i odgovarajuće vrijeme za pripremu obrane, pravo na žalbu u kaznenim postupcima, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na slobodu mišljenja i pravo izražavanja. Za klevetu narodne vlasti, kao verbalni politički delikt kojim se štitila komunistička ideologija, nije naveden propis koji definira klevetu, a niti je presudom utvrđena kazna.
Pravila po kojima je vođen postupak protiv Stepinca donio je Odjel za pravosuđe ZAVNOH-a 16. studenoga 1944. pod nazivom “Uputstva o postupku sudova u kaznenim stvarima” i Zakon o javnom tužioštvu od srpnja 1946. No, čitav niz prava i jamstava određenih tim Uputstvima flagrantno su kršena protiv Stepinca.
Turudićevo vijeće obrazlaže kako je postupak protiv Stepinca brižljivo pripreman. Prvo su doneseni zakoni koji će omogućiti procesuiranje, ni dva mjeseca prije uhićenja Stepinca. Tako je umjesto suca istražitelja javni tužitelj postao gospodar istrage te je republički javni tužitelj – Jakov Blažević – odlučivao koji su slučajevi hitni pa je onda nadležan republički vrhovni sud i uskraćeno pravo žalbe (i osuđenima na smrtnu kaznu). Iako je prema Uputstvima ZAVNOH-a tužitelj mogao samo predložiti sudu pritvaranje, a ne i sam odrediti, predsjednik sudskog vijeća dr. Žarko Vimpulšek nije reagirao kad je Stepinac po nalogu Blaževića uhićen i pritvoren. Za Stepinca nije vrijedila presumpcija nevinosti jer je i prije istrage tužitelj najavio optužnicu koju je podigao za sedam dana, iako ničim nije opravdana takva hitnost osim da se Stepinca obuhvati kaznenim postupkom protiv Ericha Lisaka, visokopozicioniranog dužnosnika NDH. Optužnica je Stepincu čitana, protivno Uputstvima, a da ostali optuženici nisu izvedeni iz sudnice, a uskraćeno mu je i pravo na prigovor protiv optužnice koja nije sadržavala zakonski opis nijednog kaznenog djela, a tri su kaznena djela navedena bez pravne kvalifikacije pa je umjesto da bude vraćena na ispravak, na temelju takve optužnice donesena i presuda. Postupak je vođen tako da je bilo posve razvidno da će dr. Stepinac biti osuđen po politički pristranom i ovisnom sudu čime mu je prekršeno pravo na pošteno suđenje. Dokaz tomu je i u raspravnom zapisniku: “...publika pljeskom i odobravanjem nagrađuje do u detalja izrađenu optužnicu nakon čega viče: ‘Smrt bandi! Svi na vješala! Dole s njima! Grobari!’”. Umjesto da održava red i zabrani upadice, predsjednik vijeća smijeh publike optuženicima je komentirao: “Kad se jednom glumcu u tragičnoj ulozi smije publika, nije kriva publika, nego glumac”. U drugoj prilici, javni tužitelj, uz dopuštenje suda, kaže: “Optuženi Gulin (osuđen na smrt strijeljanjem, op. a.), molim vas da sada optuženom Stepincu kažete kako se izvrće istina, tko je izvrće i da je izvrće sam Stepinac”.
Nijedan od 58 svjedoka optužbe nije upozoren da je dužan govoriti istinu. U jednom danu odlučeno je ispitati 22 svjedoka obrane, a da nije vidljivo tko ih je i kako pozvao, pa ih je pristupilo osmero, nakon čega se krenulo sa završnim riječima. S tim da je iskaz jednog od tih svjedoka prekinut riječima: “Pošto je javni tužilac dokazao, a svjedok priznao da je potpuno ustaški pisao kao urednik Katoličkog lista to sud odustaje od daljnjeg preslušavanja ovog svjedoka kao nepodesnog”, a svjedok je govorio kako je Katolički list bio cenzuriran i plijenjen ako bi se pisalo protivno vlasti NDH. Dakle, prekršeni su i tadašnji propisi te je u sudnici stvorena atmosfera “poziva na linč” uz odobravanje predsjednika vijeća, što govori da se radilo o montiranom političkom procesu.
Kao radnje izvršenja suradnje s neprijateljem navode se: sadržaj propovijedi, vrijeme služenja mise, audijencije, izdavanje Božićne poruke, dijeljenje cigareta, krunica i časopisa legionarima, održani razni govori, organiziranje Biskupske konferencije 1945. i sačinjavanje poslanice. Ali, sve to spada u okvir postupanja nadbiskupa zagrebačkog, koji je po svom položaju i pastirskom poslanju dužan prihvatiti i surađivati s aktualnom državnom vlasti. Stepinac je porekao da je imao veze s uređivanjem katoličke štampe, ali osuđen je kao “rukovoditelj”.
Božji zakon, a ne lažna načela
Neutemeljeni zaključak da je Stepinac pozvao svećenike na suradnju s novom vlašću izveden je iz sadržaja Okružnice: “moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju”. Što se tiče “skrivanja” gramofonskih ploča i arhive Ministarstva vanjskih poslova NDH, Turudićevu vijeću nije jasno kako se time ugrožava državno uređenje ili tekovine narodnooslobodilačke borbe. Iako je komunistički sud tomu dao veliki značaj, potpuno je zanemareno da je sam Stepinac 6. lipnja 1945. Vladimiru Bakariću, visokom dužnosniku FNRJ i Komunističke partije, prijavio da nadbiskupija posjeduje tu arhivu. I odobravanje molitvenika “Hrvatski vojnik” spada u pastoral Katoličke crkve s ciljem prakticiranja vjere, premda je na raspravi utvrđeno da u njemu nema potpisanog cenzora, a sam Stepinac je rekao da on nije dao odobrenje. Primanje položaja vojnog vikara ni na koji način ne predstavlja nasilno obaranje ili ugrožavanje državnog uređenja jer je Stepinac dušobrižnik vjernika katolika pripadnika oružanih snaga. Bio je vojni vikar u različitim društvenim uređenjima, a osuđen je zbog protokolarnih obveza iako ih je jednako obavljao i prije “političke suradnje s neprijateljem” – u Kraljevini Jugoslaviji, a i poslije – u FNRJ.
Stepinčevo “držanje, rad i izjave” radnje su kojima je “pomagao oružane bande”, a što u suštini predstavlja verbalni politički delikt.
Osuđen je i jer je u nadbiskupskom dvoru primio ustaškog dužnosnika Ericha Lisaka s namjerom rušenja FNRJ premda je Lisak sam rekao da je došao nenajavljeno predstavivši se kao Petrović tako da je Stepinac doveden pred gotov čin. I optuženi nadbiskupov tajnik Ivan Šalić svjedočio je da mu je Stepinac govorio otkud Lisaku pomisao da uopće dolazi i da Lisaku ništa drugo nema za reći. U obrazloženju presude toga nema.
Iako postoje “nebrojeni svjedoci prekrštavanja”, prema optužbi, “desetke hiljada Srba, kojima je stavljen nož pod grlo”, nijedan svjedok ne tereti Stepinca. A okružnicu kojom je požurivano prekrštavanje izdalo je Ministarstvo unutarnjih poslova NDH, koju je generalni vikar biskup Lach specijalnim naređenjem poslao svećenicima. No, ni komunistički sud nije imao snagu prihvatiti optužbu bez utemeljenja pa su Stepinca osudili kao pomagača “odbora trojice” bez navođenja o kojem odboru je riječ, o kakvim radnjama, gdje i kada, a čudno je što je oglašen krivim iako se istodobno tvrdi da je te radnje sankcionirao. Na tu vrlo važnu okolnost biskup Lach nije saslušan kao svjedok, a za to što je on radio tereti se Stepinca. Stepinac je po tri točke osuđen za pomaganje koje je kao modalitet počinjenja propisano dva mjeseca prije nego je optužen. I to govori da unatoč golemom trudu tadašnjeg političkog vrha na čelu Komunističke partije Jugoslavije i Josipom Brozom Titom i “naredbi da dr. Alojzije Stepinac ima biti osuđen i usprkos vođenju postupka na način da su prekršena brojna pravna načela, nisu pronađeni niti personalni niti materijalni dokazi koji bi omogućili progon i osudu njega kao neposrednog izvršitelja neodređeno opisanih kaznenih djela”. Sam je Stepinac odbivši se braniti rekao: “Moja je krivnja u tome što nisam pao na koljena pred komunizmom, koji jedini vlada u ovoj zemlji.”
>> 'Stepinac je bio jedini od vođa bilo koje vjerske zajednice koji je ustao protiv rasnih zakona'
>> Evo kako su povjesničari komentirali poništenje presude Alojziju Stepincu
Stepinac je zatvoren kada je 1946 napisao pismo saveznoj skupstini u beogradu. Stepinac je protestovo protiv ubijanja i zatvaranja svecenika i progona tisuca nevini ljudi, kao i otimacinu imovine. Stepinac je napisao. "Drugovi ovo vam narod nece oprostiti, nakon ovog pisma su ga zatvorili.