Tik-tak, vrijeme leti, a na farmi obitelji Plašć kod Bjelovara važu koje ime nadjenuti novoj kućnoj ljubimici. Severina se opulila, pa sad traže ime za novopridošlicu. Kad smo ih neki dan posjetili, vodila je – Albina. Djeca su zavoljela pobjedničku pjesmu s ovogodišnje Dore, a sviđa im se i pjevačica koja će nas predstavljati na Eurosongu, pa im je, kad su ugledali žensko pule, to ime odmah palo na pamet. Pobijedi li na mini natjecanju u obitelji Plašć, njihovom će farmom tako uskoro trčkarati i Albina, zajedno s Vilijem, Jadrankom, Hilary, Kolindom...
– Tako je slatka da se jednostavno ne možemo odlučiti! Imena magarcima nekad dajemo napamet, a nekad po karakteristikama. Severina se jako puno glasala i imala je krasne zube. Djeci je odmah došlo da je nazovu Severina. Neki magarci koje smo kupili kao male već su imali imena, pa treba prijašnje vlasnike pitati postoji li neki posebni, možda sentimentalni razlog zašto je neki magarac dobio određeno ime. Kao recimo Kolinda. Vjerujem da joj je bivši vlasnik dao to lijepo ime jer je bio Kolindin obožavatelj. Mi smo jednom magarcu sami dali ime Vili, naravno po Viliju Berošu koji je jako popularan. Pa Fredi po pjevaču iz grupe Queen koju kćer jako voli, Rio je dobio ime po istoimenom crtiću jer ima divne šare... Uglavnom, tražimo lako pamtljiva imena. Svih pedeset magaraca znamo po imenu i sve ih razlikujemo, iako ih ima dosta sličnih. Evo, Leni i Iva su jako slične jer su sestre, ali razlikuju se oko očiju, pa kad bolje pogledam, shvatim koja je koja. Isto kao i Lili i Zara koje su sličnog uzrasta, ali kad ih pogledam s boka, vidim da je jedna malo šira od druge. Tu si i Lora, Renči... Nije teško zapamtiti sva ta imena kad ste s njima svaki dan – govori nam puna ljubavi prema magarcima i ljudima Ivana Plašć, koja sa suprugom Darkom vodi farmu magaraca u Ždralovima. No nisu samo živopisna imena razlog posjeta njihovu OPG-u. Zanima nas više magareće mlijeko, namirnica koja se sve više traži jer ljudi u strahu od koronavirusa žele prirodno pojačati imunitet, pa smo provjerili teku li hrvatskim farmama med i magareće mlijeko.
– Ljudi su shvatili da je taj narodni lijek malo više od onog “idemo popiti malo za imunitet”. Dobro su se upoznali sa svim blagodatima magarećeg mlijeka, tako da u zadnje vrijeme imamo listu čekanja. Puno nas ljudi zove, a mlijeka ima u ograničenim količinama, nedovoljno za sve. Shvatili su da mogu i sami sebi pomoći ako više pripaze na to što konzumiraju i kako mogu podići imunitet, a da to ne bude samo nekakvim umjetnim pripravcima – veli Ivana.
VIDEO Bjelovar: OPG Plašć bavi se uzgojem magaraca i prodajom magarećeg mlijeka
Subvencije za magarce
I Plašćovi su magareće mlijeko počeli piti iz zdravstvenih razloga. – Sin je nažalost od mene naslijedio sklonost alergijskim reakcijama, pa je i on alergičar od rođenja, samo što je kod njega sve sjedalo na bronhije i krenulo prema astmi. Proučavajući procese nastanka atopijskog dermatitisa i bronhijalnih napada, došli smo do zaključka da ga ne bismo htjeli cijeli život držati na raznoraznim lijekovima i da možda postoji prirodni način koji mu može pomoći dok je mali. I tako smo došli do jedne bočice magarećeg mlijeka i proučili literaturu. Bojali smo se na početku kako će sin to mlijeko prihvatiti jer nam je svima bilo nepoznanica. Srećom, super je reagirao i svidjelo mu se. Kako smo imali velik komad zemlje odmah iza kuće, odlučili smo kupiti dva magarca. Pa što bude. I tako smo od dva došli do 50. Sin je i dalje na magarećem mlijeku, pije ga i kćer, a i mi, kad ga ima... – opisuje nam početak priče koja je iz zdravstvene sfere prešla u poduzetničku. Iza njih je šest godina uzgoja magaraca. Vrsta: primorsko-dinarska. Kasnije ćemo spomenuti još dvije. Ivana, po struci ekonomistica, o magarcima govori kao da je odslušala kolegij na Veterinarskom fakultetu.
– Ta je pasmina nešto manja od ostale dvije koje imamo u Hrvatskoj, a za nju smo se odlučili upravo zbog nižeg rasta. Imate magarce koji, kad stanete pokraj njih, budu baš korpulentni, pa ih se djeca boje, a mi smo htjeli imati magarce koji neće biti samo kućni ljubimci, nego i dio obitelji. Djeci je puno lakše pristupiti tima manjima. Izuzetno su socijalizirani, ma predivne životinje! Bit uzgoja je da se shvati njihova vrijednost, a dobro utječu i na ljudsku psihu. Nevjerojatno je kako međusobno funkcioniraju i kako se odnose prema ljudima. I kako žive u simbiozi s nama. Vrlo su drage i druželjubive životinje i stalo nam je do toga da ih ljudi bolje upoznaju, pa da vide da to nisu životinje koje služe samo kao radna snaga – napominje Ivana. Svaki magarac, osim imena, ima i žig, rodovnik i knjižicu. U pomoć mami i tati Plašć uskaču po potrebi i djeca, koliko već mogu s obzirom na godine.
– Uhodali smo se, imamo dnevne i večernje rutine. Dobro funkcioniramo. Neki uzgajivači magarice muzu svaka dva sata, čime se dobije i više mlijeka. Mi smo se odlučili za manje stresnu varijantu za pulad koju ne želimo svaka dva sata odvajati od majki. Muzemo ih noću i rano jutro, kad pulad uglavnom spava.
Važno nam je da sve ide nekim prirodnim slijedom. Pulu koja dođe na svijet prvo ostavimo da posisa majčin kolostrum koji joj je jako bitan za daljnji razvoj jer je izuzetno zdrav i hranjiv. To je preduvjet da pule ima dobar start, a kad bismo ga toga lišili, moglo bi postati boležljivo. Ustajemo nekoliko puta preko noći i pomuzemo magarice, da se vimena ne upale, a da puletu ne oduzimamo previše mlijeka. Radimo tako već četiri godine. Magarice plod nose godinu dana, pa i dulje kad u sebi čuvaju sjeme ako procijene da vremenske prilike nisu pogodne za oplodnju. Životni vijek magaraca je oko 40 godina ako imaju savršene uvjete za život i ako su, naravno, zdravi. Dokle god ima pule pokraj sebe, magarica daje mlijeko. Kad pule odraste i kad prestane sa sisanjem za oko devet mjeseci, pa čak i ranije, onda više nema ni mlijeka. Tada opet treba čekati godinu dana dok magarica ne donese novo pule na svijet. U svom životu magarica se može opuliti najmanje 15 puta. Nije dobro da se opuli svake godine, naporno je to... – tumači nam gazdarica Ivana. Na farmi su i dva magarca. Samo dva?
– Da, samo dva. A i ta dva moramo dobro paziti da budu odvojeni, Ne smiju biti zajedno. Kao i kod svakog stada s više ženki, mužjaci se bore za prevlast i u stanju su jedan drugoga ubiti, pregristi vratne žile i nanijeti jedan drugome dosta teške ozljede. Imamo zato dva odvojena stada i u svakom je po jedan mužjak. Moramo ih i rotirati kako ne bi došlo do miješanja krvi. Kod magaraca je bitno da ne dođe do miješanja u prvom koljenu, kako bi se spriječili pobačaji i deformaciji. U drugom se već može. Sve smo to doznali iz literature. Nije mi to struka, ali čovjek nauči ono što ga zanima. Svaki dan učimo, proučavamo literaturu, često i na stranim jezicima. Susrećemo se s nepoznanicama koje moramo razriješiti. Svako novo iskustvo bilježimo i dokumentiramo. I mi i veterinari. Ponekad je i njima nešto novo. Učimo svaki dan – veli. Epidemiološke mjere otežale su im posao oko dostave jer kupce imaju i u Sloveniji i Austriji. Magareće mlijeko, uvjeravaju proizvođači, pomaže u liječenju i ublažavanju simptoma bronhitisa, kašlja, astme, atopijskog dermatitisa, psorijaze, ekcema, alergija, pomaže u prevenciji kardiovaskularnih bolesti te jača imunosni sustav.
Ima visoke razine zdravih omega-3 i omega-6 masnih kiselina kakvih ima i u ribi.
Kalcij, vitamini A, D, E...
Bogato je i kalcijem, ima puno više vitamina C nego kravlje mlijeko, tu je i mnoštvo drugih vitamina – A, D, E, F..., pa magnezija, fosfora, kalcija, kalija i cinka. Nema čega nema. Prednost je i to što je slatkog okusa. Dnevna “propisana” doza je jedan decilitar. Jedna magarica može dnevno dati od 0,2 do 0,5 decilitara. Zato je i skupo. Litra u prosjeku dođe od 400 do 600 kuna, ovisno o tome je li mlijeko smrznuto ili svježe. Uglavnom se prodaje na decilitre. Netko ujutro drmne ‘deci’ šljivovice, a netko ‘deci’ magarećeg mlijeka. Kod nekih se proizvođača može nabaviti i za manje novca. I u OPG-u Zečević iz Twrebovca u Zagrebačkoj županiji sve je počelo zbog zdravlja.
– Starija kćer je često imala bronhitis, pa sam nabavio mlijeko da probamo hoće li pomoći. I pomoglo je – kaže nam Niko Zečević. Danas imaju 19 grla.
Zanimljivo, magarci se zemljopisno običnu vežu uz priobalje i otoke, no nema u Dalmaciji, veli, puno proizvođača magarećeg mlijeka.
– Dosta ljudi dolazi k nama iz Splita, kupe mlijeko pa ga nose dolje – dodaje. Uzgaja primorsko-dinarsku pasminu za koju tvrdi da daje najbolje mlijeko. Sve što imaju prodaju i nemaju problema s plasmanom. I oni su maštoviti s imenima. Prva udomljena magarica zove se – Ceca.
Vjerojatno najveći proizvođač magarećeg mlijeka u Hrvatskoj je Neven Ciganović (ne “onaj” Neven Ciganović), koji na farmi u Tupolju, sedam kilometara od Ivanić-Grada, hrani 85 grla.
– Ide polako, kao i prijašnjih godina, nit’ je gore, nit’ je bolje. Puno ljudi još ne zna za to mlijeko, slično kao i prije devet godina kad sam počeo s tim poslom – kaže. On se u tom magarećem biznisu našao slučajno. Djeca su poželjela jahati konja, pa su ga stala nagovarati da im ga kupi.
– Preselili smo se iz zgrade u centru grada u rubni dio gdje ljudi drže domaće životinje, no meni je konj bio onako malo bez veze, prevelik... Znao sam da se djeca neće previše s njime igrati. I tada sam se odlučio za magarca. Kupio sam prvu ženku i kad se opulila, počeo sam je musti zajedno s kravama i kozama koje smo također imali na farmi. Čitao sam nešto malo o magarećem mlijeku o kojem tada još nije bilo puno informacija. Kušao sam ga da vidim što to jest, dao sam i djeci. Dopalo im se. Prestala su kašljati, a poboljšao im se i imunitet. Dao sam i susjedima i rodbini da probaju, i tako je u stvari sve počelo. Zapravo slučajno – priča nam. Danas ima i 70 hektara zemlje, četiri krave, turopoljske svinje. Hranu sami proizvode. Cijeli ciklus je zaokružen.
– Gnojivom od magaraca gnojimo zemlju, na toj zemlji sijemo žitarice, kukuruz i sijeno koje dajemo magarcima da jedu, a oni opet daju gnoj, i tako ukrug – sumira jednostavnu poljoprivredu filozofiju. Država daje subvencije za magarce kao autohtonu pasminu, a dobiva se 200 eura po grlu.
– Nije to nešto na čemu se može zaraditi. To je poticaj da održiš proizvodnju. Tih 1500 kuna je dovoljno da se dva puta godišnje režu kopita i očiste paraziti, te pokrije dio troškova za hranu i vodu. Samo mlijeko nije u sustavu subvencija – ističe. Ima puno zemlje pa se zaradi i na prodaji žitarica, dobiju se i poticaji za ratarsku proizvodnju. Sajmova zbog korone nema, pa prodaja ide uglavnom preko interneta i usmenom predajom. Objašnjava nam da kod nas postoje tri vrste magaraca – primorsko-dinarski ili dalmatinski su mali i njih je najviše, sjeverno-jadranskih je brojčano najmanje, dok su istarski najveći, imaju od 350 do 400 kilograma žive vage, znatno više od dalmatinskih koji se drže na oko 140 kilograma. Najkvalitetnije mlijeko, tvrdi, daju primorsko-dinarski koji, na nesreću, daju i najmanje količine, dnevno od pola do dva ili najviše tri decilitra. Istarski daju najviše mlijeka. Kako je s proizvodnjom kod susjeda, zanima nas, je li njihova trava zelenija?
Ima mlijeka u Bosni i Hercegovini, pa u Makedoniji, Bugarskoj... Italija ima relativno razvijenu proizvodnju, a nešto malo i Francuska. Proizvod je to koji nije baš poznat u svijetu. Ne znam zašto, ali eto nije. Bilo je magaraca oduvijek, ali su se koristili za rad. U 18. i 19. stoljeću farme magarica otvarale su se pokraj ustanova za nezbrinutu djecu, pa su dojenčadi davali magareće mlijeko. Ono je, naime, po sastavu najsličnije majčinom. U Dalmaciji, što je apsurd, ima najmanje proizvođača mlijeka. Oni se bave turizmom i ne zanima ih ovo. Dosta je to težak posao jer magarica nije kao krava, koza ili ovca. Treba ih češće musti, a to mnogima ne paše. Treba puno raditi, to je otežavajuća okolnost – kaže. U Hrvatskoj je u registriranom uzgoju oko 1300 magaraca, no stvarni broj je veći i vjerojatno iznosi oko 2000. Mlijeko se, osim za konzumaciju, koristi i u proizvodnji kozmetike, pa se često ističe da se i Kleopatra umivala u magarećem mlijeku (danas bi to bio pravi luksuz, napuniti lavor ili kadu tim skupim mlijekom), kao i u izradi slastica poput čokolade. Znanstvenici su razvili teoriju da današnji domaći magarci potječu od afričkog pretka. Rintao je tovar već za stare Egipćane u dolini Nila prije 6000 godina. Ne zna se točno kad je dobio reputaciju da je tvrdoglava, pa i glupa životinja.
Zaštita da ne izumru
U OPG-u Antunović iz Kune Pelješke kod Orebića pamte staru dalmatinsku koja kaže: “Kad ti dite ima kučji kašalj, triba digo nać tovaricu i nabavit malo mlika za dite”. S uzgojem su počeli 90-ih godina. Prva magarica stigla im je 1992. godine, kako bi djeca znala što je tovar i kako izgleda uživo, a ime joj je Stara. Stara je tri godine kasnije opulila Moniku koja je postala atrakcija na Pelješcu. Naime to je nakon dugo godina bilo prvo pule, iako je poluotok stoljećima bio pun magaraca. Zahvaljujući jednom njemačkom turistu koji je po Dalmaciji tražio magareće mlijeko, shvatili su kakav se potencijal krije u mužnji.
Josip Antunović kaže da danas imaju stotinjak magaraca, ali nisu svi za mužnju. – Glavni cilj bio mi je zaštititi magarce da ne izumru. Nekad je svaka kuća imala po jednog, dva ili tri magarca, kao što danas imaju automobile. No onda su došli traktori i druga mehanizacija, pa magarci više nisu trebali. Kad sam ja počinjao, nije još ni bilo tri tipa magaraca, a ja i danas priznam samo dvije vrste, manju dalmatinsku i veću istarsku. Nekad se brodovima odlazilo u Istru po magarce jer su nam trebali ti njihovi veći za rad u vinogradima – kaže Josip i dodaje da je on pionir u proizvodnji magarećeg mlijeka.
– Počeo sam s cijenom od 200 kuna za litru, a držim je i dandanas. Neki su se proizvođači bunili, govorili su čak da miješam mlijeko s kravljim, što nije istina. Za mene je to mlijeko neka vrsta lijeka i ne treba nabijati cijene. Mi držimo i druge životinje, pa i da ostanemo bez mlijeka, ne bismo propali. I dalje bismo držali magarce, iz čiste ljubavi – veli. Najsretniji je kad ljeti dođu turisti i dive se tovarima.
Novinari,ako je stvarno toliko unosan posao sa magarcima,dajte otkaz i bavite se s tim!