U cijeloj priči oko Egipta posebno je zabrinjavajući domino-efekt koji bi mogao biti na djelu. Nemiri iz Tunisa i Egipta prelijevaju se i u ostale zemlje regije, a to su područja u kojima su liberalne ili demokratske snage vrlo slabe. Muslimansko bratstvo u ovome trenutku nije, niti ima potrebu, biti u prvom planu. Promjene u Egiptu, koje su uvjetovane korupcijom i teškim socijalnim stanjem, sada svi žele, pripadali oni islamistima ili ne. Tek treba vidjeti što će se događati u budućnosti.
Odlaskom Mubaraka odlazi i vladajuća elita koja je zemljom upravljala gotovo tri desetljeća, a vladajuća je stranka ista od rušenja Faruka pedesetih godina.
Veliko je pitanje postoje li ljudi koji ih mogu zamijeniti. El Baradei je obrazovan, demokrat koji je niz godina živio na Zapadu, no upitno je ima li ekipu koja bi mu pomogla u upravljanju zemljom. Situacija sada uvelike podsjeća na vrenje u Iranu uoči svrgavanja šaha i pretvaranja tih događaja u Iransku revoluciju iz 1978. i 1979. godine. Svi su rušili šaha, a vlast je na kraju preuzeo Homeini. I tada je riječ bila o jednom od najvažnijih američkih saveznika u regiji, i tada je masa svrgnula režim koji je godinama upravljao zemljom ispreplićući je korupcijom.
Jedina je razlika da u Egiptu pa čak ni u arapskom svijetu, nitko nema tu karizmu koju je u svoje vrijeme imao Homeini. No teško je predvidjeti kakav će doista biti razvoj događaja, a SAD u ovome trenutku oprezno postupa, čekajući tko će isplivati kao pobjednik.
Pionir Jakovina, gdje ti titvoka i crvena marama oko vrata? Sto ti filozofiras, nikada nisi imao djelotvoran posao nego zivis od prodaje komunistickoh lazi.