Hrvatski premijer Andrej Plenković jučer je u Bruxellesu, na početku nastavka dan prije prekinutog summita lidera EU, bio izvan svih kombinacija za popunjavanje najviših dužnosti u institucijama EU, i to unatoč tome što je bugarski premijer Bojko Borisov javno, u izjavi bugarskim novinarima, nudio Plenkovića kao kandidata pučana za predsjednika Komisije, a u izjavi za Večernji list rekao: “Može, važi” na pitanje hoće li Plenković postati predsjednik Europskog vijeća, ako socijalisti daju Fransa Timmermansa za predsjednika Komisije.
No, vjerojatno to nije najbolji znak ozbiljnosti nečije kandidature, kad vas bugarski premijer spominje i hvali, ali sa smiješkom na licu, tako da nitko ne zna govori li ozbiljno ili to iz njega progovara neprospavana noć. A nije dobro zvučalo ni to što su jučer svi novinari koji prate summit u Bruxellesu interpretirali izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona kao kritiku usmjerenu prema Plenkoviću. Premda se kasnije proširio glas da je Macron jučer prišao Plenkoviću na marginama summita i rekao da nije mislio na njega.
Predvodio pokret otpora
– Ovaj neuspjeh dogodio se, s jedne strane, zbog podjele unutar EPP-a, što je bilo očito u razilaženju između njihovih lidera. Možda i zbog osobnih ambicija koje po meni ne bi trebale biti izražavane za stolom – rekao je Macron u ponedjeljak nakon prekida summita. Unutar EPP-a, upravo je Plenković, zajedno s premijerima Letonije, Irske i Rumunjske, predvodio pokret otpora prema ideji s kojom se njemačka kancelarka, kao najiskusnija među pučanima, vratila iz Osake: ideji da pučani prepuste mjesto šefa Komisije drugoplasiranim socijalistima i njihovom “spitzenkandidatu” Timmermansu. A od tih pobunjenika protiv Merkel jedino je Plenković percipiran kao čovjek s osobnim ambicijama za neku od čelnih dužnosti, premda je on javno te ambicije demantirao, a nagađanja o sebi kao kandidatu nije želio komentirati.
– Istina je da se Plenković žestoko borio, ali nije istina da se borio za sebe i osobne interese – rekao je jedan izvor blizak Plenkoviću, upućen u sadržaj razgovora iza zatvorenih vrata i na skupu EPP-a uoči summita i na samom summitu u zgradi Europskog vijeća. Za Hrvatsku je dogovor iz Osake bio apsolutno neprihvatljiv, dodaju, a isto vrijedi i za EPP, čiji je vrh ostao šokiran idejom Angele Merkel da kao relativni pobjednici ne dobiju ni Komisiju ni Vijeće. Izvori bliski EPP-u kažu da shvaćaju da su Plenković i premijer Letonije Karinš bili frustrirani kad su doznali da je Merkel u Japanu dogovorila nešto drugo, gdje EPP-a “nema nigdje” u čelne dvije pozicije, a oni su kao pregovarači EPP-a bili poslani da se tjednima “bore za nemoguće, za to da Weber bude predsjednik Komisije”.
No, jučer je summit nastavljen pokušajima da se konsenzus izgradi oko novog prijedloga; ne više s Timmermansom na čelu Komisije, jer se toj ideji u besanoj noći usprotivilo čak deset država, nego s Ursulom von der Leyen, njemačkom ministricom obrane iz redova CDU-a/EPP-a, na čelu Komisije. I s mjestom predsjednika Europskog vijeća rezerviranom za liberala, vjerojatno Belgijca Charlesa Michela, mjestom predsjednika Europskog parlamenta podijeljenog između pučanina Manfreda Webera i bugarskog socijalista Sergeja Staniševa, a visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku postao bi španjolski socijalist Josep Borrell.
Vraća se u Hrvatsku
Tako bi se izbjeglo ponižavanje Mađarske, Poljske i ostatka skupine V4, koji su se protivili Timmermansu zbog pitanja vladavine prava (Hrvatska, Irska, Letonija, Rumunjska protivile su se Timmermansu zbog principa da pučani trebaju dobiti to mjesto, ne zbog vladavine prava). No, s Ursulom von der Leyen princip “spitzenkandidata”, uveden 2004. godine i zamišljen kao veliki korak u demokratizaciji institucija EU, bio bi službeno mrtav i tek bi trebalo vidjeti, najvjerojatnije već danas, može li takav potez biti prihvaćen u Europskom parlamentu, koji je “spitzenkandidatima” jačao svoju ulogu.
U tom scenariju, a prijedlog s Ursulom von der Leyen u trenucima zaključenja ovog izdanja tek je bio stavljan na raspravu i odlučivanje na summitu, Plenković i društvo unutar EPP-a koje je vodilo pokret otpora protiv plana Angele Merkel iz Osake mogli bi tvrditi da su izvojevali pobjedu za EPP, jer je EPP zadržao mjesto predsjednice Komisije, jedine institucije koju je zapravo želio.
Ako ih je i imao, Plenković nije izvojevao pobjedu za svoje osobne ambicije na čelu institucija EU i vraća se u Hrvatsku kao premijer kojeg čekaju politički problemi što su se posljednjih dana, dok je on pregovarao u Bruxellesu, samo gomilali.
