Kokošje jaje ukrašeno tehnikom voska sa srcolikim motivima pronađeno tijekom arheoloških iskopavanja na lokalitetu Gudovac – Gradica 2003. godine najstarija je hrvatska pisanica. Gudovac, malo mjesto u blizini Bjelovara, skrivalo je, uz ostale arheološke iskopine, ukupno 146 fragmenata pisanice koji su restaurirani i konzervirani u Hrvatskom restauratorskom zavodu.
Upravo je ovaj arheološki nalaz rijedak sačuvani primjer kontinuiteta tradicije narodnih običaja vezanih za blagdan Uskrsa od srednjega vijeka do današnjih dana. Datira se u vrijeme vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina u drugoj polovici 15. stoljeća, a pronađena je na dubini od tri metra.
Površina kokošjeg jajeta čokoladnosmeđe je boje, a bilo je ukrašeno jednostavnom tehnikom voska. Na jajetu su najprije rastopljenim voskom uz pomoć žice nacrtani željeni motivi, a zatim se kuhalo u vodi s biljnim dodacima koji su ga obojili. Znak je to, kažu iz muzeja, da je tradicija ukrašavanja pisanica starija najmanje tri stoljeća od samog grada Bjelovara koji datira iz 1756. godine.
– Postoji i pisanica pronađena u Ukrajini, u gradu Lavovu, koja pripada istome razdoblju kao gudovačka te povezuje slavenski svijet i kršćansku vjeru i pokazuje veliku rasprostranjenost ovog načina ukrašavanja jaja. Dvije su razlike među pronađenim pisanicama, a prva je vrsta ukrašenog jajeta. Ono iz Gudovca je kokošje, a lavovsko je guščje. Gudovačko je urešeno srcolikim motivima, a lavovsko nosi motive beskonačnosti. Prema svim dostupnim izvorima i pronađenim arheološkim nalazima, sve upućuje na zaključak da je u razdoblju kasnog srednjeg vijeka tradicija bojenja jaja na širokom europskom prostoru bila posve uobičajena, iako ne možemo sa sigurnošću rekonstruirati društveni kontekst tog običaja zbog malobrojnosti dostupnih pisanih i materijalnih ostataka. Iako su na lokalitetu Gudovac – Gradina pronađeni sporadični nalazi neolitičke i antičke keramike, lokalitet je definiran isključivo svojom srednjovjekovnom fazom datiranom od 14. do 16. stoljeća – objašnjava kustosica Gradskog muzeja Bjelovar Marijana Dragičević, koja je s timom kolega iz muzeja uredila zbornik “Ab ovo”, u kojem su prikazali uskrsne tradicije.
Bavili su se našim krajevima, Češkom i Slovačkom, s čijim je ustanovama Muzej već surađivao, te Ukrajinom, zbog pisanice iz Lavovu, koja potječe iz istog razdoblja kao gudovačka pa možemo reći da se radi o dvije najstarije pisanice na svijetu.
Ukrašavanje pisanica i poznata uskrsna hrana samo su vrh brijega bogatog opusa staroslavenskih uskrsnih običaja, prepričava kustosica Marijana. Običaj u Slovačkoj, slično kao i u drugim dijelovima Europe, slijede kršćanske tradicije, a koji se umnogome podudara s običajima i u drugim europskim zemljama. Preko Slovačke, naime, vodi zamišljena kulturna granica između zapadne Europe, gdje je tijekom uskrsnih blagdana bio rasprostranjen običaj šibanja djevojaka i mladih žena pletenim korbačem, i istočnog dijela, gdje prevladava običaj polijevanja djevojaka vodom. U Slovačkoj su se udomaćila oba uskrsna običaja, objasnila je. Već je poznata činjenica da Uskrs kod kršćana počinje Svetim tjednom u kojem se kršćani podsjećaju na posljednji tjedan Isusova zemaljskog života. Unatoč tome što se govori o tjedan dana, riječ je o devet dana od kojih svaki ima svoj naziv, počevši s Cvjetnom nedjeljom, a završivši s Uskrsnim ponedjeljkom.
– Razdoblje posta za naše je pretke značilo da su u to doba jeli jedanput dnevno, da nisu konzumirali meso, ribe, jaja i mlijeko. Na Zeleni četvrtak jeli su samo zelena jela, poput špinata i kelja, te vjerovali da će zbog toga cijelu godinu biti zdravi. Toga dana posljednji su put zazvonila crkvena zvona koja su zatim utihnula do Uskrsa. Na Zeleni četvrtak ljudi se nisu smjeli svađati i ništa iz kuće ne bi smjeli posuditi. Kad bi se pridržavali ove tradicije, izbjegli bi sporove i imali bi novca – kaže Marijana.
Veliki petak je dan Kristova raspeća, dan spomena na njegovu patnju i smrt. Narodna vjerovanja i rituali koji su se održavali toga dana isprepliću se s magijom. Vjerovalo se da se toga dana otvaraju planine koje pokazuju svoja skrivena blaga. Ništa se na Veliki petak nije trebalo posuđivati jer bi se posuđena stvar mogla vratiti začarana, nije se smjelo raditi na zemlji, a ni prati rublje. Tradicija je nalagala da se ljudi na Veliki petak izjutra odlaze umiti na potok jer se vjerovalo da će ih tada bolesti zaobići. Mladići su pokušavali ustima dohvatiti kamenčić s dna potoka, koji bi zatim bacili lijevom rukom iza glave. Ako bi im to uspjelo, ne bi patili od zubobolje. Prelje su prele „pasionske“ niti i njima bi napravile nekoliko bodova. To je cijelu obitelj štitilo od uroka i zlih duhova. Tko je nosio košulju sašivenu „pasionskim“ nitima, bio bi zaštićen od udarca groma. Na Bijelu subotu narod je čistio, spremao i bijelio kuće te postoji i objašnjenje da je Bijela subota dobila taj naziv zbog krečenja kuća. Ljudi su se brinuli i za usjeve. Stavljali su na polja, u oranice, križiće od ogorjelih drvaca i sipali na livade pepeo iz posvećene vatre. Kod kuće se nije samo čistilo i spremalo. Peklo se obredno pecivo, mazanec ili slatki kruh, i janje, pleli su se korbači i bojila jaja. Uskrsno jutro isto je kao i svugdje – jutarnja misa i posveta hrane.
– U Slovačkoj su tijekom Uskrsa slični običaji kao i u susjednim zemljama. Poznat je, primjerice, običaj da gosti, kad dobiju komadić posvećenog jela, to jelo odnose poslije na polje ili ga bacaju u bunar i u vrt. Zajedno su se jela jaja skuhana na Veliki petak ili Bijelu subotu. Najvažniji simboli Uskrsa u Slovačkoj su janje, cicamace, zec, križ i jaja. Izvorni simbol bila je palmina grančica kojom su pozdravljali Isusa nakon što je ustao iz mrtvih, ali kako u Slovačkoj ne raste ovo drvo, simbol su postale cicamace.
Hrvatsko stanovništvo donijelo je sa sobom u Moravsku visoki stupanj religioznosti. Hrvati su Uskrs zvali Vazma ili Vázma i slavili su ga u čast dolasku proljeća i obnovi života.
– Kako je to opisao moravski Hrvat Josef Regen, na Uskrs se održavao veliki post. Mesa nije bilo, pripremalo se tek nakon Uskrsa. Na Cvjetnu nedjelju gazdarice su dale posvetiti vrbine grančice te su ih stavile iznad ulaza u kuću kao zaštitu protiv udara groma. Tada se pod pojmom novo ljeto podrazumijevao početak vegetacijskog ciklusa. Stoga je njegov atribut grančica zimzelenog drveta, obično bora, pa se ovi ophodi nazivaju chození s borkem ili hodanje s borom. U vezi s donošenjem „novog ljeta“ pojavljuju se i drugi ophodi. Tako je „iznošenje smrti“ jedan od najvažnijih proljetnih obreda. U običaju su sudjelovale ponajprije djevojke, često i one koje su sudjelovale u nošenju létečka. Običaj se održavao ne samo u seoskoj nego i u gradskoj sredini. Slamnati lik Smrti simbolizirao je zimu i svako zlo koje zima sa sobom donosi, uključujući bolesti ili nedostatak hrane te se on na kraju uništavao – kazala je Marijana.
Osim pisanica, u Gradskom muzeju Bjelovar, u Zbirci čestitaka i razglednica nalazi se 395 uskrsnih čestitaka koje svjedoče o običaju čestitanja najvećeg kršćanskog blagdana putem kartica ilustriranih najprepoznatljivijim uskrsnim simbolima, kao što su pisanice, zec, proljetno bilje i cvijeće te one s religioznom tematikom koja govori o Isusovu uskrsnuću.
– Uskrsni običaji dio su godišnjih običaja i sastoje se od niza radnji koje su se tijekom stoljeća mijenjale i dopunjavale. Osim toga, s vremenom su se uvodili i novi običaji, a jedan od njih je pisanje i slanje uskrsnih čestitaka. Ovaj običaj, iako se održava otprilike stotinu i trideset godina, smatra se „novijim“ – kazala je kustosica Silvija Sitta. Najstarija sačuvana razglednica nosi nadnevak 30. ožujka 1899., što može značiti da je možda i godinu-dvije starija, a najmlađa je iz 2018. godine.
