U 97. godini preminuo je 30. prosinca 2019. godine grof dr. Karl Drašković, javio je bečkim Hrvatima dr. sc. Marijan Brajinović, austrijski ministar savjetnik u mirovini, osnivač i prvi predsjednik Austrijsko-hrvatskog društva u Beču, čiji je član bio i pokojni dr. Drašković. Rekvijem za pokojnika održan je u subotu 4. siječnja u 14 sati u bazilici u Güssingu u austrijskom Gradišću, gdje se nalazi i dvorac obitelji Drašković, nakon kojega je lijes s pokojnikovim tijelom položen u obiteljsku grobnicu. Sveta misa zadušnica služit će se 20. siječnja 2020. godine u franjevačkoj crkvi u Beču, a kako piše na osmrtnici, u jednom kasnijem terminu i u župnoj crkvi u Velikom Bukovcu u Hrvatskoj.
Važna uloga u povijesti
– Grof dr. Karl Drašković bio je član Austrijsko-hrvatskog društva u Beču i poznajem ga kao izuzetno zanimljivu osobu – rekao je za Večernji list dr. Brajinović. Taj predstavnik toga starog hrvatskog roda posljednjih se godina života bavio uglavnom poljoprivrednim poduzetništvom zajedno sa sinom Nikolausom (51), i to u tvrtki Agroludbreg.
Kao nositelj nasljednih prava, uspostavom samostalne Hrvatske otkupio je 1998. godine svoj nekadašnji posjed u Velikom Bukovcu pokraj Ludbrega, a isti posjed sada bi trebao naslijediti Nikolaus, koji je inače oženjen libijskom plemkinjom Rujom s kojom ima blizance Ivana Aleksandra i Mariju Alisar te mlađeg sina Karla koji je ime dobio po svojem djedu.
Da podsjetimo, grofovi Draškovići hrvatska su plemićka obitelj koja je tijekom niza stoljeća imala važnu ulogu u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom životu hrvatskog naroda i hrvatske države. Uz to dala je i četiri hrvatska bana: Jurja II., Ivana II., Ivana III. i Ivana V.
Iako do 15. stoljeća nema puno vjerodostojnih podataka o Draškovićima, pretpostavlja se da je, prema rodoslovlju, začetnik obitelji bio Ivan Drašković, koji se navodno istaknuo u vrijeme kralja Andrije II. Arpadovića kao zapovjednik križarske vojske u bitkama za Damask početkom 13. stoljeća.Prvi u izvorima potvrđeni pripadnik obitelji bio je Juraj Drašković koji je živio negdje između 1450. i 1490. godine.
Naime, zna se da su Draškovići u 15. stoljeću imali posjede oko Zažičnog Donjeg, sela koje se nalazilo na području današnjeg Donjeg Pazarišta u zapadnoj Lici, i da su pripadali ondašnjem nižem plemstvu. U trima ispravama pisanima glagoljicom iz 1490. godine, koje se čuvaju u mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, spominje se „35 plemenitih ljudi Draškovića“, među kojima je i Juraj Drašković.
Upravo je hrvatskom banu i zagrebačkom biskupu Jurju II. Draškoviću rimsko-njemački car i hrvatsko-ugarski kralj Maksimilijan II. 1569. godine darovao Trakošćan, koji je danas jedan od najpoznatijih i najposjećenijih dvoraca u Hrvatskoj. Obitelj Drašković posjedovala je dvorac tri i pol stoljeća, s malim prekidom od šest godina između 1645. i 1651., kada je Trakošćan bio u vlasništvu Nikole Zrinskog. Dva je puta Trakošćan bio opsjedan i zauziman tako da je ostao prilično oštećen. Zbog toga su ga Draškovići napustili i preselili se u susjedni Klenovnik.
“Recite poštovanom barunu Karlu da sam mu voljan prodati ovaj moj Klenovnik. Novac mi je hitno potreban, jer ću ubrzo početi s pripremama za obnovu našeg Trakošćana. Mislim da će barun Bruck prihvatiti ponudu i kupiti Klenovnik. Ta on je austrijski ministar financija! Ima taj Bečlija novaca”, dio je sadržaja pisma koje je grof Juraj VI. Drašković sredinom 19. stoljeća poslao u Beč kako bi skupio novac za obnovu tada zapuštenog Trakošćana. On je prodao sve svoje druge posjede da bi obnovio upravo taj, kako mu danas tepaju, biser Zagorja.
Nacionalizirali im imovinu
Jedan od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji u toj velikaškoj lozi, bio je najstariji hrvatski preporoditelj Janko Drašković koji je svojim ugledom i kulturno-društvenom djelatnošću bio prethodnik Ilirskog pokreta koji će početi šezdesetak godina nakon njegova rođenja.
O Janku Draškoviću, koji je završio studij filozofije i prava u Beču, a uz to je tečno govorio latinski, mađarski, rumunjski te niz slavenskih jezika, novine su pisale kao o najobrazovanijem čovjeku u Hrvatskoj koji je ugled stekao u stranim zemljama u kojima je često boravio, ponajprije kao vojnik, a zatim kao društveni djelatnik, preporoditelj i ilirac. Najveća zasluga Janka Draškovića jest njegovo propagiranje ilirizma i znamenitih ilirskih književnika.
Svoja je gledišta na jezik i na književnost, politiku i gospodarstvo iznio u djelu čiji se naslov najčešće navodi kao “Disertacija”. S obzirom na to da je isticao potrebu da se umjesto latinskog kao službeni uvede narodni jezik, upravo je “Disertaciju” napisao hrvatskim jezikom.
Osim toga bio je i osnivač poznate čitaonice u Zagrebu, čija je zadaća bila okupljanje iliraca, prikupljanje knjiga i širenje književnosti i korisnih znanosti. Nakon Drugoga svjetskog rata Draškovići su izgubili svoja tada nacionalizirana imanja u domovini i odselili se u inozemstvo te su se naselili u Güssingu u Austriji, a 1992. godine nedavno preminuli grof dr. Karl Drašković vratio se u Hrvatsku s kojom je i poslovao iz austrijskog Gradišća.
