Iako je prošlo već petnaest godina od raspada Jugoslavije, u Beogradu se još pod strogim nadzorom čuvaju dosjei o tajnom djelovanju jugoslavenske vlasti. Kao što je poznato, bivša Jugoslavija na čelu s Josipom Brozom Titom, jednim od osnivača pokreta nesvrstanih, javno je podržavala sve oslobodilačke pokrete u svijetu, ali šira javnost nikad nije bila upoznata s činjenicom da su Tito i tadašnje vodstvo Jugoslavije slali dragovoljce da ratuju na strani tih oslobodilačkih pokreta.
Reporter Večernjeg lista došao je do senzacionalnog otkrića da je Josip Broz Tito 1948. godine poslao jednu diviziju sastavljenu od iskusnih i dobro izvježbanih partizana da ratuju na strani Arapa u I. arapsko-izraelskom ratu. Istodobno je skupina od 150 ustaša iz Handžar divizije, koji su u međuvremenu oslobođeni iz talijanskih logora, krenula istim putem – ratovati na strani Palestinaca i Arapa. Tako su u Vojsci spasa, koju je osnovala Arapska liga, rame uz rame protiv Izraelaca ratovali negdašnji ljuti neprijatelji – partizani i ustaše.
Zatražili politički azil
Mnogi od tih boraca koji su preživjeli arapsko-izraelski rat odbili su
Titovu naredbu da se vrate u Jugoslaviju te su zatražili politički azil
u Kanadi, Australiji i Americi, a malobrojni, koji su se u međuvremenu
oženili, ostali su živjeti u Libanonu. Pripadnici ustaškog pokreta i
nekadašnje Handžar divizije, suočeni s neizbježnim suđenjem u tadašnjoj
Jugoslaviji, ostali su živjeti u zemljama Bliskog istoka. Jedan od njih
je i Kamel Rustomović, bivši pripadnik Handžar divizije koji živi u
Beirutu. Danas umirovljeni libanonski časnik, 78-godišnji Kamel,
oženjen Libanonkom, otac sedam kćeri i petorice sinova, nerado se sjeća
ratnih dana. Premda je već 57 godina izvan svoje domovine, Kamel
izvrsno govori
bosanski jezik, no inzistirao je da razgovaramo na arapskom.
– Rođen sam 12. rujna 1928. u Bosni, u malom selu Kuti, koje se nalazi
između Han Pijeska i Sokolca. Kad je izbio Drugi svjetski rat, četnici
su upali u moje selo, za dva sata zapalili 150 kuća i noževima poklali
većinu mještana. Moja obitelj i ja uspjeli smo pobjeći u Sarajevo. Kao
najstariji od braće, s nepunih šesnaest godina odlučio sam se osvetiti
za sve nedužne ljude te sam se početkom rujna 1943. godine prijavio u
Handžar diviziju. Kako je Handžar divizija tada surađivala s Nijemcima,
njihova elitna postrojba SS pozvala je mene i nekolicinu mojih suboraca
u svoje redove. Dobili smo moderno oružje te smo prebačeni
na rusku frontu, gdje sam ostao do završetka rata.
Nakon što je rat završio, povukli smo se s ruske fronte te se predali Englezima, koji su nas poslali u vojni logor Grotalia u Italiji. Tamo sam ostao godinu dana, a potom su me prebacili u civilni zatvor Fermo, gdje sam se upoznao s mnogim ustašama koji su, kao i ja, ratovali na strani Nijemaca. Dok sam bio u u logoru, u Palestini je izbio arapsko-izraelski rat te sam se sa suborcima dogovorio da ćemo, ako preživimo logor, otići pomoći Palestincima u borbi protiv Izraelaca.
Uskoro smo zaista bili oslobođeni te je nas 150 krenulo prema Siriji, točnije u Damask. Iz Damaska su nas prebacili u palestinski grad Nablus, jer su se tamo vodile najžešće borbe. Nakon što smo uspjeli stabilizirati frontu, zahvaljujući ratnom iskustvu, prebacili su nas do grada Jaffe, odakle sam ja sa svojom skupinom suboraca, među kojima su bila i dva Hrvata, Mario Galić i Zoran Dakić, nastavio prema gradu Jeninu jer sam bio stručnjak za protutenkovske mine.
Na istoj strani
U Jeninu smo vodili žestoke borbe s izraelskim snagama, uništili smo im
desetke tenkova i oklopnih transportera te smo oslobodili velik dio
teritorija oko toga grada. Na žalost, u tim borbama poginula su dva
moja prijatelja, Mario Galić i Zoran Dakić. Nakon toga dobili smo
naredbu o povlačenju i prepuštanju fronte jordanskoj vojsci. Povukli
smo se do grada Malkije, na granici Libanona i
Izraela.
Tamo smo doživjeli pravo iznenađenje. Glavni zapovjednik Vojske spasa Fawzi Al-Kawkji zatražio je da se spojimo s jugoslavenskom divizijom koju je poslao Tito, pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića, te da zajednički pripremamo akciju za oslobođenje grada Nasre. I sami pomalo zbunjeni pojavom Titove divizije u Vojsci spasa, upitali smo ga kakva je bila prva reakcija nekadašnjih žestokih neprijatelja.
– Možete zamisliti kako smo se osjećali u tom trenutku. Vjerujem, jednako smo bili zbunjeni i mi i oni. Prije samo tri godine gledali smo se preko nišana i ratovali jedan protiv drugoga. Siguran sam u jedno, mi smo više obraćali pozornost na njih nego na Izraelce, a tako i oni na nas. Nitko nikome nije vjerovao. Jednako sam se pribojavao metka Izraelaca kao i Titovih partizana.
Olakšanje za nas, a vjerujem i za njih, bilo je pridruživanje boraca iz Maroka, Iraka, Sirije i Saudijske Arabije našoj postrojbi. Napokon smo neopterećeni krenuli u akciju oslobođenja grada Nasre, zašavši duboko u izraelski teritorij. Međutim, unatoč našoj spremnosti, doživjeli smo poraz, o kojem i dan-danas razmišljam kao o arapskoj izdaji. Neshvatljivo je da nam Sirija i Irak pošalju vojsku i tenkove bez streljiva.
Dr. Mustafa Baze priprema novu knjigu
Sirijski tenk s topom od 40 milimetara mogao je bez problema uništiti izraelski položaj, ali nije imao streljiva, kao ni irački tenkovi. Osjetivši našu slabost, Izraelci su krenuli u protuofenzivu i potisnuli nas do libanonske granice, do sela Malkije, gdje su se vodile žestoke borbe i gdje je poginulo osam Jugoslavena iz Titove divizije. Tada je poginuo i moj najbolji prijatelj i ratni drug, Slovenac Franc Robotnik. U tim borbama poginuo je i najveći arapski heroj Muhammad Zugajib.
Nakon teškog poraza Vojske spasa, pridružio sam se saudijskoj
brigadi koja je bila smještena u Majis Al-Jabalu i u njoj ostao do
završetka arapsko-izraelskog rata, na području Palestine.
Zanimalo nas je kako se Kamel nakon rata odlučio zauvijek nastaniti u
Libanonu, odbivši se vratiti u rodnu Bosnu ili otići u neku treću
zemlju.
– Povratak u Bosnu bio je nemoguć jer me Titova partija osudila na
smrt zbog, kažu, neprijateljskog djelovanja. Oženio sam se Libanonkom i
zbog zasluga u ratu dobio libanonsko državljanstvo 1950. te sam odlučio
ostati i odslužiti trideset godina u libanonskoj vojsci, sve do
umirovljenja.
Oprostili smo se s Kamelom i njegovom suprugom Karimom te se zaputili
prema gradu Bint Jubeilu, udaljenom samo pet kilometara od granice s
Izraelom, koji je svojedobno bio poprištem sukoba Vojske spasa i
Izraelaca. U tom gradu susreli smo se s dr. Mustafom Bazeom, jedinim
arapskim povjesničarom koji je u svojoj knjizi “Jug Libanona u
okruženju arapskog svijeta 1864.-1948.” pisao o ulozi Jugoslavena u
arapsko-izraelskom sukobu. Dr. Baze najprije nam je zahvalio jer, kako
kaže, prvi put netko od svjetskih medija pokazuje interes za te
događaje.
– Sve je počelo 7. studenoga 1947., kada je Arapska liga zasjedala u gradu Aleji, u Libanonu, i kada je njezin predsjednik Abdel Rahman Azam zatražio od arapskih zemalja da osnuju Vojsku spasa radi oslobađanja Palestine. Nakon toga, pod zapovjedništvom Fawzi Al-Kawkjia, počele su stizati vojske iz cijelog arapskog svijeta. No, Arapska je liga zatražila slanje vojske i od socijalističkih zemalja, a jedina zemlja koja se odazvala tom pozivu bila je Titova Jugoslavija, koja je odmah poslala diviziju s Fuadom Šefkobegovićem na čelu. Osim te divizije, Vojsci spasa priključilo se mnogo jugoslavenskih dragovoljaca. Jugoslaveni su se tada žestoko borili i puno ih je poginulo.
Prva borba koju su vodili bila je 22. studenoga 1948. na području
Blida i Maijs Aj-Jabal, gdje su pokazali veliku hrabrost i spretnost
jer su vodili gerilsku borbu protiv Izraelaca, isto kao što su je
vodili protiv Nijemaca. Drugu borbu, nazvanu “Haram”, vodili su 29.
studenoga 1948. Trajala je 60-ak sati. Tada se dogodila velika izdaja
Arapa, koji su povukli svoju vojsku. Jedini koji su ostali na
položajima bili su Marokanci pod zapovjedništvom Ibrahima Bega Sudana i
Jugoslaveni pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića. U tim borbama
poginulo je osam Jugoslavena i pedesetak Marokanaca, a na kraju su ipak
bili prisiljeni na povlačenje.
Nepoznata povijest
Umirovljenog libanonskog vojnika Kamela Rustomovića upitali smo zna li koliko je jugoslavenskih boraca poginulo u tom ratu. – Puno ih je poginulo, više od pedeset, ali nisu bila vremena za vođenje evidencije. No pouzdano znam da su osmorica Titovih boraca pokopana u zajedničkoj grobnici u gradu Bint Jubeilu. Na žalost, većina mojih drugova nema grobove. Ne znam što je s tijelima Marija Galića, Zorana Dakića i Franca Robotnika, a ne vjerujem da to itko zna.
