Pozdrav „Za dom spremni“ posljednjih je godina pretvoren u „stari hrvatski pozdrav“ iako se prvi put pojavljuje tek prije osamdesetak godina. Nikad do pojave ustaša pozdrav u tom obliku nije postojao.
Dobar broj Hrvata ima živuće bake i djedove koji su stariji od tog „starog hrvatskog pozdrava“. To je jednostavno činjenica. Isto je tako činjenica da ga je HOS preuzeo baš zato što je ustaški. Nema taj pozdrav nikakve veze s operom Nikola Šubić Zrinski, kao što nemaju ni Rafael Boban i Jure Francetić po kojima su nazvane bojne HOS-a u Hrvatskoj i BiH. Inspiracija tvorcima HOS-a koji su se uredno pozivali na NDH i granicu na Drini, a dragovoljce oblačili u crne uniforme, nisu bili ni Nikola Šubić Zrinski, ni Ivan pl. Zajc, nego Ante Pavelić i njegovi zapovjednici. Znali su to oni, znao je to Franjo Tuđman, a znamo to manje-više i svi mi ostali samo se 25 godina nakon što je to pitanje zatvoreno pripajanjem HOS-a Hrvatskoj vojsci odjednom pravimo blesavi.
Fanatično hrvatstvo, neizmjernu hrabrost i veliku žrtvu dragovoljaca HOS-a ništa ne može umanjiti. Iz perspektive vojnika koji brani svoju domovinu, ali i svih nas čije su živote HOS-ovci čuvali, bilo je svejedno kakva je uniforma i prišivka na rukavu. Mlada država koja se branila od stravične agresije tek je ustrojavala pravu vojsku, teškom je mukom pod embargom pribavljala oružje i trebala je svakog čovjeka na bojišnici. Sveta je dužnost bila iznad folklora i svjetonazora.
Zato dragovoljce koji su za sve nas glavu držali na panju, a mnogi među njima i dali svoje živote, treba što manje stavljati u kontekst politike koja je okruživala HOS. Ona je tad, kao i danas, nosila puno više štete nego koristi. Ustaška je ikonografija savršeno korespondirala sa srpskom propagandom o „obnovi fašističke Hrvatske“, a i danas je glavno oružje u rukama neprijatelja ove države. I dok je početkom 90-ih taj crnokošuljaški folklor možda bio i koristan u zastrašivanju protivničkih vojnika, 2017. kad Hrvatskom naoružani šetaju samo oni koji ponosno nose hrvatski grb na kapi donosi samo štetu.
Razumljivo je da je oslobođenje hrvatskog naroda iz ralja komunizma na površinu donijelo neka sjećanja i osjećaje koje je režim zatirao. Tisuće obitelji koje su još davnih dana, kojih se malo tko više i sjećao, bile označene neprijateljem konačno su prodisale. Izbijanje ustaškog sentimenta na površinu i romantizaciju NDH 90-ih vjerojatno nismo mogli izbjeći. Ali danas zato možemo. Da je ploča s ustaškim pozdravom postavljena tad – a pitanje je zašto nije nego tek sad – bilo bi to puno lakše razumjeti. No, postavljena je krajem 2016. kad smo se već morali dozvati pameti. Na gubitničkoj strani iz Drugog svjetskog rata od koje glavu okreće sav civilizirani svijet nema ničeg osim sramotnog poraza. Nejasno je zašto bismo si nakon što je praktički cijeli svijet priznao postojanje moderne hrvatske države i veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu priuštili tako nešto. Imamo ono što smo sanjali i za što su se branitelji borili i nemojmo to ugrožavati.
Pozdrav „Za dom spremni“ trebao bi doduše moći stajati na ploči poginulim HOS-ovcima. Ovo je slobodna država i kriminalizacija riječi, kad se njima ne poziva na nasilje, nema prevelikog smisla. Dapače, postiže se kontraučinak. Zabranjeno je voće najslađe, što potvrđuje i ovaj jasenovački slučaj. No, ako je nešto legalno, ne znači i da je mudro i ispravno. U ovom je slučaju potpuno pogrešno, a najveću štetu pretrpjet će upravo branitelji.
Republika Hrvatska njihovo je životno djelo i buduće će ih generacije poštovati onoliko koliko im ova država bude značila. Nema tih pjesama, filmova, parada i priča uz blagdanski ručak koje će to promijeniti. Najbolji su primjer partizani koji su iza sebe imali cijelu propagandnu mašineriju, a na kraju im je presudila komunistička Jugoslavija. Što je stanje u njoj bilo gore, to je sedam ofenziva više zvučalo kao sedam patuljaka iz bajke o Snjeguljici.
Bude li se vlada i dalje morala baviti ustaškim pozdravima i pred svijetom Hrvatsku prati od ustaštva, teško je očekivati poboljšanje situacije. Mladi i obrazovani nastavit će odlaziti, mirovinski i zdravstveni sustav bit će u još većim problemima i na kraju nam se lako može dogoditi da u Hrvatskoj ostanu samo oni koji nemaju kamo. Nasljeđe heroja Domovinskog rata tad neće vrijediti previše. Zato bi za sve bilo najbolje da u ovoj godini, kad konačno padaju i simboli komunizma, raskrstimo i s ustaštvom.
Nikog nije briga za ustasku ikonografiju, pa da nas pristanete zamarat s tin.