Godinu 2020. bez grižnje savjesti možemo opisati kao godinu „od zla oca i gore matere“. A 2021. mogla bi se lako pokazati njezinom sestrom blizankom. Stjecanje kolektivnog imuniteta na koronavirus obilježit će barem prvu polovicu, ako ne i cijelu godinu, a za očekivati je da će još neko vrijeme trajati i ograničenja s kojima živimo posljednjih desetak mjeseci. Budući da se Vlada nakon potresa iz ožujka nije odlučila na sveobuhvatno rješenje za prevenciju, obranu i sanaciju od prirodnih katastrofa, već na lex specialis koji regulira isključivo sanaciju jednog lokaliteta od jednog potresa, i u ovoj nas godini čeka donošenje novog parcijalnog zakonskog rješenja o sanaciji Sisačko-moslavačke županije koje, po svemu sudeći, neće uvažiti činjenicu da potresi u Hrvatskoj više nisu izolirani incidenti koji se događaju jednom u sto godina, nego realnost s kojom ćemo morati naučiti živjeti.
A to znači da više nećemo moći donositi zaseban zakon za svako selo pogođeno potresom ili nekom drugom katastrofom, izlažući unesrećene ljude dodatnom stresu i neizvjesnosti dok čekaju da se političari smiluju nad njima i počaste ih nekakvim polurješenjem ili državnom milostinjom, ovisno o političkom trenutku. Hrvatska treba sveobuhvatno rješenje za ovakve krizne situacije – kombinaciju državne intervencije i privatnog osiguranja imovine prema nekom od uspješnih modela iz svijeta – te znatno bolju javnu infrastrukturu. Je li dostupnost te infrastrukture moguće osigurati baš svakome na velikom, rijetko naseljenom prostoru, veliko je pitanje. Budući da kao društvo moramo težiti tome da nitko ne bude izoliran i marginaliziran, treba razmisliti o gradnji potpuno novih, modernih, montažnih i energetski održivih naselja u Sisačko-moslavačkoj županiji. Tako bi se ne samo zbrinulo postojeće stanovništvo nego sutra možebitno privuklo i novo. Trendovi pokazuju da mlade obitelji nakon lockdowna i razornog potresa u Zagrebu pojačano traže životna utočišta izvan grada i na tome bi Sisačko-moslavačka županija, bude li se planiralo za budućnost, mogla profitirati. Što model obnove – i od nedavnih i od budućih katastrofa – bude jasniji i transparentniji, manja će biti mogućnost manipulacije i diskriminacije, a veće povjerenje u sustav. A to je povjerenje opasno poljuljano, što pokazuju i reakcije građana nakon zadnjih potresa. Sva sila ljudi sjatila se, uz velik rizik za vlastitu sigurnost, u potresom pogođeno područje.
Neki da bi na raspolaganje stavili svoje vještine koje su u ovom trenutku iznimno tražene, a neki da bi bili viđeni. No jedno je sigurno – nikoga od tih ljudi ondje ne bi bilo da postoji povjerenje u sustav. Premijer Plenković dobro primjećuje koliko je takvo stanje opasno, ispravno utvrđuje i to da neki to nepovjerenje namjerno potiču radi vlastitog političkog probitka, ali izbjegava prihvatiti odgovornost vlastite stranke i Vlade kojoj je na čelu, što pokazuje da ni sam nije cijepljen od loših navika i neodgovornog ponašanja koje prepoznaje isključivo kod drugih. Nepovjerenje u sustav djelomično je potencirala i koronakriza, točnije upravljanje tom krizom, koje je isprva djelovalo kao rijedak primjer dobre prakse u Hrvatskoj, no s vremenom je sve više kontaminirano dvojbenim političkim odlukama koje se nemušto pokušavalo opravdati epidemiološkim razlozima. Sasvim predvidivo, takvo ponašanje nije kompromitiralo politiku, od koje se ništa drugo osim služenja vlastitim interesima i povlađivanja svom biračkom tijelu i ne očekuje, već struku koja je propustila jedinstvenu priliku nametnuti se kao stvarni autoritet u državi prezasićenoj politikom, politikantstvom, korupcijom, nepotizmom i posebnim interesima. Posljedice tog velikog propusta brzo su se očitovale rastućim ignoriranjem ili čak otvorenim kršenjem mjera i preporuka Stožera te bujanjem teorija zavjere koje mjesecima pune internetski prostor. Pa su tako ljudi koji inače imaju puno povjerenje u medicinsko osoblje kad ih treba pregledati, postaviti im dijagnozu ili prepisati lijekove za povišeni krvni tlak, dijabetes tipa 2 i hipertireozu te na njima izvesti čak i najsloženiji operativni zahvat, odjednom postali skeptični prema istom tom osoblju kad im treba dati jednostavno cjepivo.
Ljudi koji godinama uredno uzimaju propisanu terapiju za razna zdravstvena stanja, a svaki taj lijek ima podužu listu potencijalnih nuspojava, nakon višemjesečne „Facebook terapije“ histeriziraju oko svake, i najmanje, nuspojave cjepiva protiv COVID-a. Kad je u pitanju koronavirus, sve ono što većini ljudi inače nije pretjerano važno odjednom je postalo najvažnije na svijetu. Struka će za to „novonormalno“ stanje svijesti sasvim sigurno okriviti niz društvenih faktora, koji nedvojbeno imaju određeni utjecaj, no najveća je odgovornost upravo na njoj samoj. Da nisu izgubili povjerenje u stvarne autoritete, ljudi ne bi utjehu i pomoć tražili kod lažnih. Isto se može primijeniti i na hijerarhijsku Crkvu koja gubi bitku s fundamentalizmom i prorocima s društvenih mreža, ali i na medije koji se godinama bune protiv konkurencije s ruba medijskog prostora, a pritom ne vide slona u prostoriji. Kako je moguće da ljudi više vjeruju nekom jučer osnovanom portalu s nepotpisanim novinarima nego etabliranom mediju s višedesetljetnom tradicijom? Mora da je taj tradicionalni medij nešto zgriješio kad konzumenti medijskog sadržaja očajnički traže alternativu i zadovoljavaju se onom koja ne zadovoljava ni minimum profesionalnih standarda. Struka se zbog lijeganja u krevet s politikom našla u poziciji svojevrsnog „palog anđela“ koji, začudo, iskupljenje ne traži od građana čije je povjerenje izgubio, nego od političara zbog kojih je i pao u nemilost onih čiji bi mu interesi morali biti primarni.
Posljednja se prilika za iskupljenje stručnjacima nudi u finalnom činu ove tragedije, u kojem će politika, ako je vjerovati najavama, pokušati ozbiljno ograničiti ustavna prava i slobode onim građanima koji se iz bilo kojeg razloga odbiju cijepiti protiv COVID-a. Iako se trenutačno radi o prijetnji praznom puškom, budući da će dostupnost cjepiva biti prilično ograničena sljedećih nekoliko mjeseci, treba je uzeti jako ozbiljno jer može predstavljati preludij nekog novog totalitarizma. Neovisno o tome hoće li se realizirati, ovakva je prijetnja sama po sebi vrlo zabrinjavajuća. Punu konzumaciju Ustavom zajamčenih prava uvjetovati cijepljenjem protiv sezonalnog respiratornog virusa koji u sljedećih godinu dana pod utjecajem različitih okolišnih faktora diljem svijeta može više puta mutirati i tako dovesti u pitanje učinkovitost postojećih cjepiva, skandal je bez presedana. Riječ je, naravno, o političkoj odluci koju će se, kao i nebrojeno puta u posljednjih godinu dana, pokušati umotati u epidemiološki celofan. Pitanje koje se postavlja je zašto bi stručnjaci, koji su već pristajali na uvođenje diskriminatornih mjera i ograničavanje ustavnih prava građana na vrlo tankim osnovama, ovaj put postupili drukčije. Odgovor je jednostavan – zato što će u protivnom njihov poljuljani autoritet biti u potpunosti uništen, što će im posao učiniti praktički nemogućim kod budućih epidemija. A njih će, barem tako tvrde svjetski znanstvenici, sasvim sigurno biti i mogle bi biti opasnije od ove s kojom se trenutno suočavamo.
Daljnja erozija povjerenja u stručnjake značila bi da će u budućnosti represija morati biti sve žešća kako bi se građani pridržavali epidemioloških preporuka. Politici to sasvim sigurno ne bi predstavljalo naročiti problem, pogotovo u našem društvenom kontekstu u kojem su koncentracija političke moći, ograničavanje i kršenje građanskih i ljudskih prava te discipliniranje politički nepodobnih i neposlušnih korištenjem državnih represivnih poluga prirodno nagnuće političke klase. Taj naš specifični kontekst razlikuje nas od razvijenih demokracija u kojima su izvanredne ovlasti i mjere uistinu izvanredne, dok se kod nas poluge moći puno teže „razdužuje“. Znanstvena bi zajednica, iz koje dolaze i Vladini stručnjaci, pristajanjem na tu igru sama sebi kopala grob zato što se sužavanjem prostora slobode u društvu dugoročno sužava prostor i za neovisni i slobodni istraživački rad. Hrvatska, sa svojom bremenitom poviješću dvaju totalitarizama, treba težiti upravo suprotnim procesima provjetravanja okoštalih struktura, osnaživanja demokratskih institucija i inzistiranja na slobodi pojedinca. To je jedini put prema tome da postanemo uistinu uređeno društvo. Sloboda je preduvjet ispunjenog života te osobnog i društvenog razvoja, ali samo ako dolazi s odgovornošću. Tu odgovornost samo se djelomično može postići zakonodavnom inicijativom koja ima i odgojnu komponentu budući da pretpostavlja kaznu za kršenje propisa. Ostalo mora doći izgradnjom svijesti te nagrađivanjem i promicanjem moralnog ponašanja. A upravo su posljednji razorni potresi pokazali da Hrvatima odgovorno i moralno ponašanje nije strano.
Dapače, kad je najteže, naš se narod mobilizira uz neviđenu pozitivnu energiju, spreman nadvladati i prepreke koje na prvu izgledaju teško premostivima. Ljubav otuđene pojedince spaja u odlučan i hrabar kolektiv, a njihovo individualno malo transformira u zajedničko puno. Susjed odjednom više nije stranac s kojim se periodički prepire oko trivijalnosti, regionalni stereotipi rasplinu se kao balon od sapunice, etnička pripadnost važna je samo etnobiznismenima, a hrvatski se jal pretvori u val dobrote. Taj je duh stvorio i obranio modernu Hrvatsku, taj je duh tolikim unesrećenima svake godine davao nadu u bolje sutra, taj duh spaja sve Hrvate svijeta, taj duh jedino je što vrijedi zadržati iz 2020. i prenijeti u novu godinu. Jer, trebat će nam. Protekla godina donijela je puno potresa koji se ne daju izmjeriti Richterovom ni Mercallijevom ljestvicom. Potresla je svakoga od nas na ovaj ili onaj način, oštetila nas i obilježila, a da mi toga možda nismo ni svjesni. Tjelesno je zdravlje u našem društvu uvijek imalo prednost pred mentalnim, a o ovome drugome zbog stigme se rijetko govori. Svaka će ljudska interakcija, jednom kad one opet budu frekventne kao u dobra stara vremena, stoga tražiti razumijevanje kakvo imamo prema žrtvama potresa ili obiteljima stradalih od korone. Da bi 2021. doista bila bolja godina od prethodne, a mi uspješni u saniranju posljedica svega što nas je pogodilo, trebamo prihvatiti činjenicu da ćemo rane uzrokovane „novonormalnim“ vidati još jako dugo. Svatko boreći se s vlastitim izazovima koje će biti moguće nadvladati samo uz razumijevanje i pomoć zajednice.
Ustavom zajamčena prava uvjetovati cjepljenjem nije nikakav skandal nego ucjena, kriminal, zločin... Kada zdrave snage preuzmu vlast, današnje vlastodršce koji sudjeluju u svemu ovome treba utamničiti i oduzeti im imovinu!