Hoće li Vlada Andreja Plenkovića uopće uspjeti kupiti borbenu eskadrilu do kraja mandata ili barem dogovoriti kupnju novih ili drugih rabljenih zrakoplova u tom roku? Dakle, u sljedećih godinu i pol...
Mediji su ovih dana prenijeli Plenkovićevu izjavu danu s rezervom u kojoj kaže da ne može jamčiti nabavu druge borbene eskadrile do kraja mandata Vlade. Kako su nedavno i ministar obrane Damir Krstičević i načelnik Glavnog stožera OSRH general zbora Mirko Šundov dali do znanja da očekuju da bi se druga odluka o nabavi eskadrile trebala dogoditi moguće i do kraja 2019. godine, postavlja se pitanje što će se dogoditi ako se spoje Plenkovićeva “rezerviranost” i “žurba” ministra i vojnog vrha. Tri su mjeseca prošla od kada je propala nabava eskadrile borbenih zrakoplova F-16 Barak iz Izraela i od kada je Vlada bila izložena jakim političkim napadima oporbe i javnosti zbog odgovornosti nakon propalog posla. Hrvatski premijer Plenković i njegov potpredsjednik Vlade Krstičević šute kao zaliveni tako da nema informacija jesu li i kako uopće i pristupili “popravnom” ispitu i nabavi eskadrile iz drugog pokušaja, kako su bili i najavili kada je objavljeno da je prvi posao propao.
Video - Damir Krstičević o kupnji vojnih zrakoplova
No, kako su svi radoznali, Plenkovića su ovog vikenda pitali, onako sa strane, može li on jamčiti da će do kraja mandata svoje Vlade biti kupljena nova (druga) eskadrila. Premijer je na to pitanje odgovorio logično, da to ne može jamčiti. Dodatno se “u prijevodu” i prijenosu ta njegova rečenica, a bez citiranja pitanja brzo pretvorila u poruku da Plenkovićeva Vlada ne može jamčiti, dakle vjerojatno i neće kupiti borbenu eskadrilu do kraja mandata. To, međutim, premijer nije tako rekao, tako da je još rano za zaključke da nove eskadrile neće biti. Naprotiv, i nakon propalog posla i Plenković i Krstičević ponovili su da se tu strateški ništa ne mijenja jer Hrvatska, odnosno njezin cijeli politički vrh i većina parlamentarnih stranaka, i dalje drže da RH treba tu eskadrilu i da se ne smije dopustiti gašenje te snažne komponente i sposobnosti HRZ-a i HV-a. Istina, svaki nastavak priče o novom odabiru borbenog zrakoplova već je sada u startu otežan fijaskom s nabavom aviona iz Izraela pa premijer i njegova Vlada mogu zaključiti i da im se nije pametno ponovno upuštati u temu u kojoj mogu samo izgubiti političke poene.
Osim, naravno, kada bi bilo pronađeno neko drugo brzo, isplativo i priuštivo rješenje koje bi donijelo pozitivne poene. O čemu, pak, još nema nikakvih informacija. Primjetan je oprez i kod Plenkovića, a posebno kod Krstičevića i na sam spomen “novog pokušaja” nabave eskadrile. Javnost jedino zna da su se Plenković i Krstičević u Münchenu na sigurnosnom Forumu sastali s vrhom američkog proizvođača F-16 Lockheed Martinom te vrhom švedskog SAAB-a, proizvođačima JAS-39 Gripena. Nakon toga, doznaje se po kuloarima, došlo je do nekih preliminarnih dogovora s Amerikancima, a i hrvatska će strana u SAD poslati svoje pregovarače. U kojem sastavu te je li to ekipa iz MORH-a ili ona proširena još nekim stručnjacima i iskusnim pregovaračima iz drugih ministarstava ili gospodarstva, kako je Plenković najavio, još se ne zna.
Činjenica je da Hrvatska, čak ni da su državne financije u još boljem stanju – a nisu jer je iznenada uletio problem Uljanik težak više milijardi kuna – ne bi mogla osigurati novac za 12 potpuno novih američkih F-16 blok 70/72 koje SAD nudi i za koje je Slovačka odlučila izdvojiti 2,9 milijardi dolara za 14 aviona plus infrastrukturu. A Bugarska se predbilježila za prvih šest za 1,1 milijardu dolara. Hrvatska je imala spremnih oko 500 milijuna dolara za eskadrilu pa, premda su hrvatska izaslanstva otišla u Slovačku, a u kontaktu su i s Bugarima, svako kopiranje nekog od ova dva rješenja znatno bi opteretilo državnu blagajnu.
Galerija - Ruski vojni centar u srcu Zagorja
Osim toga, te nove zrakoplove, kada bi ugovor sa SAD-om bio potpisan i ove godine, Hrvatska bi morala čekati “u redu” barem pet godina. Druga je mogućnost nabava rabljenih F-16 uz pomoć SAD-a. Problem je što SAD ne prodaje svoje rabljene F-16, s obzirom na to da kasne u uvođenju F-35, nego čak i produljuju životni vijek starim F-16-cama. Naši bi, naravno, bili zadovoljni kada bi nam SAD mogao povoljno prodati eskadrilu F-16, ali blok 50/52, koji su najbliži onom neprežaljenom Baraku iz Izraela. Što se Šveđana tiče, oni su našoj Vladi pokazali, onako kako to već tradicionalno rade “low profile”, da su – tu. Bez obveza, zaželi li Hrvatska opet pregovarati i na popis željenih opet stavi njihov JAS-39 Gripen, razgovarat ćemo.
Opet iz kuloara može se doznati da bi ponuda Gripena ovoga puta bila i nešto isplativija i jeftinija nego na proteklom natječaju, dakle znatno niža od onih više od 900 milijuna eura za eskadrilu koliko je bilo traženo prije godinu i pol. Moguće je, pak, da se Hrvatskoj javi i neki prodavatelj koji nudi i neko drugo rješenje, koje još do sada nije bilo predstavljeno. U sljedećih godinu i pol moguće je, dakle, donijeti novu odluku o izboru eskadrile, premda je realno da ćemo u svakom slučaju morati čekati koju godinu da bismo na našim pistama vidjeli prve ili barem prvi dio neke buduće eskadrile.
Problem je što prolaze resursi za naše MiG-ove 21 i motivacija naših pilota supersonika da se isplati čekati preobuka za novi zapadnjački tip zrakoplova. Stoga, a to jest nešto što pretpostavlja odlučnost Vlade i premijera, valja žurno odabrati način izbora buduće eskadrile. To nikako ne bi trebalo biti ponavljanje “klasičnog” natječaja jer on je dug i traje barem godinu i pol do donošenja odluke. Natječaj bi trebao, zbog uštede vremena, biti pozivni. A moguć je i “deal” bez natječaja. Što jest najefikasnije, no i najmanje moguće s obzirom na do sada pokazanu brzinu, učinkovitost i fleksibilnost Plenkovićeve Vlade u donošenju odluka.
Koliko pretpostavki u ovome članku. Ne kužim, zar bi netko trebao nešto sa sigurnošću obećavati i govoriti, ako nije siguran postoje li adekvatni preduvjeti za isto?