Istinskom unutarnjem bogatstvu, dubokom shvaćanju stvari i ozbiljnoj zauzetosti u životu nužno odgovara i veća sposobnost prosuđivanja. Krist poziva da budemo ljudi kriterija, da znamo prosuditi osobe, situacije, okruženja i događaje s Duhom Božjim i praktičnim smislom za život. Stoga, ne poznajem čovjeka koji bi licemjernu osobu uzeo kao savjetnika. Licemjerna se osoba hvali neučinjenim, ona jedno priča – drugo radi, ona obeća – ne učini i nije je briga, ona stvara iluziju, ona je zapravo laž.
Vjerovati licemjernoj osobi je ludost. Licemjernost je ludost, pogotovo danas. Ona se više ne skriva u pukotinama društva, naprotiv ona se danas nudi kao sredstvo, ne samo kroz institucije, medije, politiku nego i u „zaštićenim“ krugovima, zapravo je prisutna na svakom koraku. Vidljiva i toliko prisutna da smo svi otupili na nju. Kad je primijetimo kao da je ne vidimo, jer smo se očito svi navikli na licemjernost u ovom društvu.
Danas je potrebno, više nego ikad, sposobnost prosuđivanja svakog dana sve više povećavati i pročišćavati. Jedno je sigurno – ta sposobnost, tako važna za naš život, bez koje bi teško urezali u svoje ponašanje ozbiljnost i kršćansku snagu, ima svoje granice. Održavati je i vježbati unutar svih životnih ograničenja i okolnosti, približavanje je Bogu; dopustiti si u svojoj preuzetosti nadići ograničenja i okolnosti, vježbajući je bez kršćanske mjere, bez ljubavi, suosjećanja, iskrene zauzetosti za život, udaljavanje je od Boga. O, kada bi u našem društvu svaka prosudba, bila prosudba iskrenog čovjeka, prijatelja, kako bi bila konstruktivna, ljupka, svrhovita i posvećujuća. Kada bi imala na umu dobro osobe i njezine nakane te se s poštovanjem zaustavila pred svetištem svake osobe i njenim unutarnjim svijetom.
Licemjeri i fantazeri
Veliki smo mi utopisti kod se usuđujemo ovako razmišljati - reći će većina, zato licemjernost postaje kućna luđakinja. To je ona luda koju kad vidimo i čujemo, rastresa svojom bukom i raspršuje svojom dernjavom; koja nam prenosi svoje zebnje i uznemiruje svojim brigama; koja nam na uho prišaptava neutemeljene sumnje i lažna obećanja; koja nas terorizira svojim ambicijama i grize svojom zavišću; koja se kune u socijalu, domoljublje i moral a svjedoči lopovluk, indiferentnost na patnju i nekulturu.
Da, ta luda nas izvodi iz stvarnosti s umišljenim snovima punim euforije ili pesimizma i uvijek ulijeva slatki otrov pripadnosti. Ta pripadnost koju nam licemjer nudi najgora je od svega, jer ona postavlja u pitanje svrhu svega. Svaki licemjer ima svoj program, svoj slogan, svoj styling i svoj…
O, kada bi u našem društvu svaka prosudba, bila prosudba iskrenog čovjeka, prijatelja, kako bi bila konstruktivna, ljupka, svrhovita i posvećujuća
Fantazeri, fantazije i fantazmi stvaraju nam zamišljene „križeve“ koji nas često muče i opterećuju od gornjeg do donjeg grada, od juga do sjevera, od Istre do Vukovara. Ne pretjerujem ako kažem da je najviše naših patnji, onih patnji, koje zbog nepoznavanja stvarnog Križa Kristova nazivamo križevima – nametnuto – ili su uvećane i izobličene okrutnom nadmoći licemjera u našem društvu. To je razlog zbog kojeg su nam naši ljudski, životni, stvarni i spasonosni Kristovi Križevi postali tako teški, neshvaćeni i neplodni!
Poruka pape Franje
Mi znamo da se svaka prosudba oslikava u duši koja se iza nje skriva i u unutarnjoj otvorenosti koja iz nje slijedi. Stoga s pravom trebamo imati na umu da je to ono što postavlja siguran kriterij ispravnog i moralnog korištenja našeg kapaciteta prosudbe. Promašeni, zavidni, ironični, oholi i nadmetni, uhljebljeni, poltroni i fanatici, licemjeri, farizeji, ugroženi, uvrijeđeni i ambiciozni imaju zlu, iskrivljenu dušu koja se odmah očituje u njihovoj prosudbi. Iskreni, prijateljski, radosni, slobodni, otvoreni, kreativni, tolerantni, Duhom Božjim ispunjeni ljudi i nadasve molitelji Srcem imaju u sebi dobru dušu koja se naziva Ljubav, želi svima dobro, koja prosudbi osigurava sve kvalitete kojima dobra prosudba treba biti urešena.
Ako se istinska pedagogija sastoji od potvrda a ne od negacije, te svodi na dvije stvari: postupati razumno i nadnaravno, tada je ispravno prosuđivanje vrhunac sposobnosti. Da ta sposobnost bude prava i konstruktivna, djelotvorna i posvećujuća, potrebno je uistinu iskreno ljubiti ljude, ne samo bližnje, ta i pogani tako čine. Vježbanje prosuđivanja današnjih licemjera i luda uvijek je pomak u kreposti onoga koji je koristi i pomoć onomu koji je prima. U tom duhu i papa Franjo ovih dana političarima poručuje: „Ne može se vladati bez voljenja naroda i bez poniznosti“. Jer, sve suprotno od toga je licemjerstvo. Stoga s pravom zaključujemo da sposobnost prosuđivanja zadobiva samo ponizno Srce.
Ako se ne ne baviš politikom,politika će se baviti tobom-stara je poslovica,kad dođe do toga obično je već kasno.