U prljavoj vodi koja je preplavila New Orleans naočigled cijelog
svijeta utopio se mit o svemoćnoj Americi, a njezina bešćutnost,
nastala kao posljedica robovanja profitu koji je ugušio svaki socijalni
osjećaj, ogoljena je do srži.
U staroj, tradicionalnoj Europi potpuno je nezamisliva situacija u
kojoj bi država ostavila na milost i nemilost prirodnoj stihiji i
naoružanim bandama svoje vlastite građane ma koliko bijedni ili crni
bili. Nezamisliva je situacija u kojoj bi neka država starog
kontinenta, ma koliko joj bile skromne financijske mogućnosti, u
stoljeću nesaglediva tehnološkog napretka dopustila da joj vlastiti
ljudi umiru od gladi ili dizenterije. Za europski je mentalni kod
nezamislivo da pogođenim područjima, a ima ih i u Europi, zavladaju
pljačkaši, da se razara i ono što je priroda poštedjela.
Američka je tragedija pokazala da je solidarnost onaj detalj koji
“staru” Europu, čiji socijalni sustavi godinama izazivaju ironičnu
reakciju američke administracije okrenute ponajpriej interesima krupnog
kapitala, razlikuje od “mlade” svjetske velesile, koja je
samoinicijativno preuzela ulogu globalnog policajca i pojavljuje se, s
pozivom ili bez njega, praktično u svim kriznim situcijama.
Na kraju je potpuno neočekivano moralno skrahirala u vlastitom
dvorištu, a pitanje je kako će se nakon svega trenutačna američka vlast
oporaviti od činjenice da je novac namijenjen održavanju brana oko New
Orleansa lani preusmjerila za potrebe rata u Iraku. Katastrofa koju
proživljavaju američki građani suočeni s neočekivanom impotencijom
vlastitog državnog aparata, koji bi im trebao pomoći da prežive i
obraniti ih od naoružanih bandi koje pljačkaju, ubijaju i siluju,
pokazuje koliko je europski pristup kakvom-takvom očuvanju sustava
socijalne skrbi u kojem se čovjeka ne ostavlja na cjedilu bolji,
humaniji i svrsishodniji.
U Hrvatskoj se, primjerice, nije moglo dogoditi da prognanici koji su
se slijevali iz okupiranih područja, a poslije i izbjeglice koje su u
konvojima stizale iz Bosne i Hercegovine, ostanu nezbrinuti, da im se
ne osiguraju nužni smještaj, hrana i lijekovi, ili da ih se nagura u
kampove nalik na koncentracijske logore. Kad je bilo najteže, cijelo se
društvo solidariziralo s onima koji su u tom trenutku bili najviše
pogođeni, a država se pokazala dorasla rješavanju problema s kojima se
nikad dotad nije morala nositi.
U jednom se trenutku hrvatska država, čiji je godišnji proračun i danas
kad se ne mora naoružavati kap u moru novca kojim raspolaže neka
američka multinacionalna kompanija, brinula za milijun prognanika i
izbjeglica. Za zemlju od četiri milijuna stanovnika to je nesporno bio
golem napor, ali nikome nije padalo na pamet da ih ostavi i da zatvori
oči nad njihovom tragedijom.
Sad se vidi da je, koliko god bila skupa socijalna država, elementarna
sigurnost koju ona podrazumijeva vrijedna svake cijene. Unatoč
zahtjevima tržišnog gospodarstva koje potencira smanjivanje socijalnih
izdataka, kresanje prava i eliminaciju solidarnosti, većina europskih
država, a među njima naravno i Hrvatska, ipak jamči da će senzibilitet
za ljude u nevolji ostati sačuvan. Kako u ljudima, tako i u državnom
aparatu, što je u vrijeme katastrofa kao što su američke poplave ili ne
tako davni rat koji je proživjela Hrvatska, još važnije. Iako je
Amerika vojna sila, sveprisutna država koja ureduje gdje god je odvede
interes ili potreba da demonstrira svoju snagu, stara Europa je još
kontinent po mjeri čovjeka.
U toj staroj Europi još je normalno i prihvatljivo da se, primjerice,
Nijemac bori za očuvanje postojećih radnih prava koja, među ostalim,
podrazumijevaju 37,5 satni radni tjedan i zajamčenu trinaestu plaću za
Božić. Skandinavcima je normalno da plaćaju visoke poreze kako bi
cijelo društvo živjelo u blagostanju. Hrvatima je normalno da, unatoč
nedostatku novca, imaju zajamčenu zdravstvenu zaštitu i osnovno
obrazovanje...
To su standardi koje je Europa uspjela sačuvati i u kapitalizmu, a koje
Amerika nikad nije uspjela dosegnuti. No, to je Europa, i u njoj
Hrvatska. Amerika je sasvim drugi civilizacijski krug. Nadajmo se da mu
se Europa nikad neće priključiti.
[lijepa naša politika]
Velesila poražena u vlastitom dvorištu
