Vrijeme nasilja. Dijagnoza je jednostavna pa silni stručnjaci koji se javljaju s ozbiljnim izrazima lica i još ozbiljnijim frazama uvjeravaju: nasilje, pogotovo kod mlađe populacije, uvjetovano je sadržajima filmova, videoigrama, televizijama, portalima. Težište borbe za dobrotu prebacilo se na teško dokazivu platformu estradno-medijskih paralela koji niti su stvarni svijet niti doista imaju tolik utjecaj na kreiranje kulture nasilja. Osim toga, postoji niz institucija koje odnedavno djeluju u zaštiti različitih građanskih grupacija, među njima i mladih, koje, recimo, moja generacija nije imala. No, kad sam već kod moje generacije, meni nije jasno kako smo uopće preživjeli djetinjstvo. Nasilja kojima smo bili izloženi nisu bila u sferi zabave, nego u obrazovanju, igrama uživo, ne na ekranima, u sportskim odmjeravanjima, ne u kladionicama. Dakle, nas su sa školom, kolektivno, odvodili na gledanja partizanskih filmova u kojima se ljudima čupalo smrznute prste, u kojima su psi trgali ranjenike, u kojima se klalo prsa o prsa, a na ekskurzijama smo obilazili kosturnice.
Dane smo provodili na ulici igrajući se s “šprihericama” i puhaljkama koje su lako mogle odnijeti oko, puškama koje su “radile” na kamenje pa su protivnički redovi trpjeli stvarne gubitke u ljudstvu, ganjali smo se na poni-biciklima po cijelom gradu i rušili “ulov”, kada bismo ga dostigli, bez okolišanja na asfalt, igrali smo “trule kobile” u kojoj su mogla pucati rebra, vratovi i kičme, skrivača po gradilištima na kojima je sve vrvjelo od “zamki” koje su nas mogle obogaljiti ili raspoloviti, kartu za kino nisi mirno mogao kupiti od žicara koji su šamarom ili šakom reagirali na svaki izostanak sitnog iz tvog džepa... I nitko nije radio studije o porastu nasilja pa kao da je uvijek približan i očekivan postotak nasilnika iznjedrila svaka generacija. Istini za volju, nije me ovih dana samo ta inverzija vratila u sjetne dane skupljanja masnica i ožiljaka, nego sam doživio osobnu epifaniju u paraleli koja je doletjela kroz vrijeme. Odjednom mi se učinilo da društvo u kojem se stišćemo prolazi kroz identično implozične procese kao ono determinirano autopropašću s kraja 80-ih. Na mala vrata se, recimo, ovih dana vraća u život čuveni članak 133. Kaznenog zakona među podanicima poznat kao članak o verbalnom deliktu. Nije daleko vrijeme kada ćemo zbog ispričanog vica o nekom od uglednika završavati u zatvorima, kad je to jedini način da se sačuva autoritet vlasti koja je sama od sebe napravila sprdnju i moralni pestis, a sve nas dovela u blaženstvo stuporičnog stanja.
Suvremeni verbalni delikt ipak će biti demokratiziran, i to kroz arbitrarnost pa će ono što jest, a što nije uvredljivo ili opasno određivati arbitri nacionalne podobnosti i kapitalističkog moralnog diskursa. Suspenzivnost će odrediti i ljepotu neizvjesnosti jer nikad nećeš znati hoće li ono što govoriš ili pišeš od tebe učiniti uznika ili heroja. Heroji, a ne verbalni zločinci, ha! Neprocjenjivo. Tamo 80-ih govorili smo o demokratskom centralizmu i delegatskom sustavu kojim se vlast legitimirala u ogledalu smisla. Svi procesi su se odvijali unutar jednog političkog organizma, a sva prateća tijela bila su tek nemaštovita fasada dominantnoj snazi. Poznato? Idemo redom. SKH je tada, naravno, bila avangarda radnih ljudi i građana i svi bitni društveno-politički procesi odvijali su se unutar partije. SSRNH ili Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske bio je kvazistranačka struktura koja je trebala sugerirati plural političke prakse, a u stvari je bila neobično zaslinjena duda varalica mogućnosti izbora. U to vrijeme možda ste i mogli na trenutke birati, ali niste imali i izbora. Za sve funkcije bilo je presudno usuglasiti stavove na unutarpartijskih užim forumima. A danas? Pa imate HDZ kao nacional-kapitalističku avangardu s koalicijskim prirepcima i opozicijom koji su još zapljuvanija varalica od onog SSRNH i s još manjim vrijednosnim društveno-političkim potencijalom. Jer predsjednik SSRNH postojao je kao statutarno-statusni subjekt koji se i na prvim višestranačkim izborima subjektivizirao kroz izbornu kandidacijsku listu, dok današnji HDZ-ovi koalicijski pripuzi i opozicija ne posjeduju ama baš nikakav potencijal samostalnog izbornog izlaska.
U ovo vrijeme se također svi bitni politički procesi odvijaju unutar HDZ-a što je i najveća opasnost ne samo za ovaj pokret, nego i za cijelo društvo jer će se neminovni lom preliti preko rubnjaka trga fašističkih žrtava. Osim toga, za rezultate izbora i ljude koji će zaposjesti fotelje opet je najvažniji dogovori na unutrašnjim forumima HDZ-a, budući oni koji prođu hadezeovski kadrovsko rešeto u pravilu osvoje vlast. Što nas opet dovodi do delegatskog sistema pa danas možda i možete sve češće na izbore, ali nije i da opet imate izbora. Uglavnom, jedina stvarna sloboda koju imamo je slobodno rastezljiva interpretacije toga što jest sloboda. Nekad su državom drmali Milka Planinc i Stane Dolanc, danas je sve ionako zbrda-zdola, nekad se za smijenjene političare govorilo da su „zglajzali“, danas se govori da su otrčali svoju dionicu. I tu ću stati. Jer, ako aktualnu vladajuću i opozicijsku bulumentu prozovem boljševicima, još će netko od njih iskoristiti slobodu govora pa će me prijaviti za uvredu i prijetnju.
Nevjerojatno kakvo cviljenje zbog nazovi verbalnog delikta, i to od novina koji dopuštaju slobodu komentiranja razine one sjevernokorejske i koji su u stanju izbrisati i do 100% komentara po pojedinom članku ako se to ne uklapa u uređivačku gay-austro-udbašku politiku.