Prerano je da bih mogla misliti o Ivici Račanu u prošlom vremenu. Bio
je negdje u mom vidokrugu cijelog mog života: veći dio kao dio politike
koju sam promatrala iz veće ili manje udaljenosti, a posljednjih
desetak godina kao netko s kim sam surađivala na važnim zajedničkim
projektima i u nekim dramatičnim situacijama.
Počeli smo zaista raditi zajedno nakon izbora 3. siječnja 2000., datuma
koji se podudara s početkom druge tranzicije u Hrvatskoj. Bez obzira na
sve teškoće i nespretnosti koje su pratile tu prvu koalicijsku,
Račanovu vladu i naše “šestorke” i “petorke”, kako smo zvali
koordinacijske sastanke predsjednika koalicijskih stranaka, to je bilo
razdoblje u kojem je Hrvatska prešla iz autoritarnog režima izabranog
na višestranačkim izborima – neke vrste demokrature, u institucionalno
još slabu, ali ipak – demokraciju.
U tim uzbudljivim i dramatičnim vremenima susrela sam se prvi put
neposredno s Račanovim načinom odlučivanja u politici. Bila je
općepoznata njegova sklonost da odluke donosi vrlo oprezno, nakon
dugotrajnog razmišljanja i nikada naprečac i momentalno. Volio je
kompromisne odluke, koje su uključivale ponešto od stavova svakog tko
je sudjelovao u raspravi.
To se smatralo njegovom smišljenom političkom taktikom i mnogi su
pisali o tome kao o njegovu lukavstvu i rezultatu političkog iskustva.
Budući da sam sama sklonija bržim i jednoznačnim odlukama, moja prva
reakcija bila je frustracija. Ta frustracija bila je to veća što
sam s vremenom iz naših razgovora u četiri oka shvatila da on najčešće
ima jasnu sliku o tome što i kako bi trebalo odlučiti, ali je rijetko
iznosi. Druga spoznaja bila je da se tu uopće ne radi o političkom
lukavstvu.
To je jednostavno bila istinska Račanova priroda. On je volio i bio
sposoban čuti različita mišljenja, osjećao je vrijeme kao saveznika, a
ne kao pritisak i oprez je bio njegov instinkt. Takva njegova priroda i
stil koji je iz nje proizlazio bio je ponekad apsolutno primjeren
situaciji i uspješan, a ponekad neuspješan. No u posttuđmanovskoj eri
druge tranzicije, sa šest koalicijskih stranaka bez koalicijskog
iskustva, taj Račanov pristup i njegova priroda bilo je jedino što je
moglo održati tu vlast.
Na neki način, nakon mnogo godina političkog iskustva, bio je prava
osoba na pravom mjestu ili, još točnije, jedina moguća osoba u tom
trenutku na tom mjestu i za taj posao. Već sam u to vrijeme postala
svjesna da je njegov način omogućio drugu tranziciju u Hrvatskoj i
istodobno otvorio prostor njegovoj vladi da bude prva koja će učiniti
realne korake prema europskom identitetu Hrvatske i prema dinamičnijem
gospodarskom rastu.
Vesna Pusić, predsjednica HNS-a, godinama je s Račanom surađivala na
Vesna Pusić: Oprez je bio njegov instinkt
