Iz Nusa Due krenuli smo istočnom obalom u daljnje istraživanje i utaborili smo se u Candidasi na samoj obali oceana u bungalovima. Boravak nadomak valova ima cijelu rapsodiju romantičnih nota, ali isto tako i onih manje romantičnih ako niste ljubitelj jakog vjetra predvečer i hukanja valova noću. Bez obzira na navedene mane, već po dolasku smo se zaljubili u pješčanu plažu ispred infinity bazena, plimu koja donese more do samog vrta i oseku koja otkrije pedesetak metara pješčane plaže prije nego noga zakorači u ocean/more koraljnog grebena, prirodnu prepreku valovima i morskim psima.
Koliko god smo bili oduševljeni našim smještajem, najviše smo se veselili posjetu tradicionalnom selu Tenganan, jednom od najstarijih sela na cijelom Baliju čiji se stanovnici još i danas nazivaju Baliage, tj, praiskonski stanovnici Balija. Selo čuva stare tradicije stoljećima od kojih je kao i svuda na Baliju najvažnija duhovna praksa, Baliage su hinduisti, ali sa snažnim primjesima animalizma. Žive u strogoj hijerarhiji gdje starješine odlučuju o svemu, a u upravljanju selom sudjeluju svi odrasli muškarci pod uvjetom da se nisu ogriješili o stare zakone. Jedan od tih isključivih zakona je udaja i ženidba unutar sela. Ako se muškarac oženi ženom izvan sela, gubi pravo sudjelovanja u odlukama, a ako se žena uda izvan sela, nikada se više ne smije vratiti, čak ni u posjet.
Bili smo gosti u obitelji g. Wayana koji se po drugi puta oženio i u tom braku ima dvoje djece, kao i u prvom, dakle, sve zajedno četvero. Njegova prva žena nije iz sela i time je izgubio pravo odlučivanja, ali druga je iz sela i njihov sin će naslijediti očevo pravo sudjelovanja u seoskim odlukama pod uvjetom da se ne ogriješi o drevne zakone. Starija kći se zove Ketut Turiska Juni, ime koje znači Treća Nema Turizma (jer je rođena godine kada je bio teroristički napad pa nije bilo turizma) Lipanj jer je rođena u lipnju. Svi ju zovu Turiska. Turiska je posebna po tome što radi i živi izvan sela, a dolazi samo vikendom kad je slobodna. Rođena u tradicionalnom selu, radi u Canggu, rekli bismo najviralnijem mjestu otoka u kojem žive gotovo isključivo digitalni nomadi.
Domaćice su se za naš posjet obukle u tradicionalne nošnje: komad široke tkanine zavezan u sarong (suknju) i komad manje tkanine za topić. Kuhale su nam piletinu u umaku od povrća s krastavcima na salatu. Kuhinja je starinska s ognjištem umjesto peći, puna čađi i prašine jer se loži na drva s osam mačaka kućnih ljubimica. Pokazali su nam cijelu kuću koja se sastoji od ulaza s hramom kućnim bogovima, krevetom za porode i umiranje, dvije spavaće sobe i kuhinje. Nakon ručka prošetali smo selom, vidjeli pijetlove koje drže za borbe, školu i seosku vijećnicu. Svi u selu izrađuju kalendare koji pokazuju kojem je bogu posvećen koji mjesec, a uz boga tu je demon jer sve je pitanje balansa. Vidjeli smo i način na koji nastaje dvostruko tkanje, tkalački stol pod koji se tkalja zavuče i mjesec dana tka šal dužine metra koji služi za vezanje saronga. Kako smo proveli dan, vidi se u priloženim videima.
