Tri godine mandata Vlade Zorana Milanovića obilježio je neuspjeh. BDP je u padu za 0,50 posto, nezaposlenih je 306.170, inozemni dug iznosi 45,8 milijardi eura, a prosječna neto plaća je 5442 kune. Brojke nemilosrdno svjedoče ono što svi osjećamo, a to je da smo i dalje u recesiji. Međutim, ako se pregleda njihovo kretanje kroz sve tri godine mandata Milanovićeve vlade, proizlazi da one ipak nisu presudne što aktualna vlada sve češće dobiva epitet najlošije do sada.
Kada je Kukuriku koalicija preuzela vlast, BDP je bio na nuli, 2012. godine bio je u minusu 2 posto, a u 2013. minus se smanjio na 1 posto. Nezaposlenih je prije tri godine bilo 305.333, u 2012. godini bez posla su bile 324.323 osobe, a prošle godine prijavljeno je bilo 345.112 nezaposlenih. Kretanja inozemnog duga idu od 45,7 milijardi eura u godini kada je Kukuriku savez došao na vlast, preko 44,9 milijardi u 2012. godini do 46 milijardi eura, koliko je iznosio lani. Prosječna neto plaća sada je za kunu veća nego što je bila kada je aktualna politička garnitura došla na vlast.
Dakle, podaci govore da Vlada negativne trendove kako-tako drži pod kontrolom. Da nisu izostala ulaganja, vrlo bismo vjerojatno svi puno lakše disali. Ključno je, međutim, da je vlast dopustila da joj prođu pune tri godine a da se nije upustila u reformu javne uprave (a to neće učiniti ni u zadnjoj godini mandata) niti je uspjela stvoriti pozitivnu društvenu klimu. Građani su depresivni, ne vjeruju joj, a po tome se ravnaju i oni koji bi mogli uložiti svoj novac u Hrvatsku.
Zato bi potpredsjedniku Vlade Branku Grčiću, koji ovih dana prosipa optimizam i govori nam kako je zadovoljan rezultatima “jer nisu smanjena socijalna prava”, bilo bolje da malo skrene pogled s gore navedenih brojki i da ih usmjeri na svježe rezultate istraživanja javnog mijenja što ih je objavila agencija Promocija plus. A te brojke pokazuju da je njegovu SDP-u popularnost pala na 21,9 posto (dok se HDZ-ova odmaknula na 26,7 posto), a njihovi partneri iz Kukuriku koalicije ne prelaze ni izborni prag. Da se malo zadrži na raspoloženju i mišljenju birača i da malo razmisli zašto je ono takvo, optimizam bi mu brzo splasnuo. Valjalo bi mu se prisjetiti da je njegova koalicija dobila povjerenje građana zato što su vjerovali da su SDP i njegovi partneri drugačiji od HDZ-a koji je završavao svoj drugi mandat. Svjedočivši podizanju optužnica protiv HDZ-ova premijera Ive Sanadera, pa i protiv samog HDZ-a kao političke stranke, građani Hrvatske mislili su da sa SDP-om i njihovim partnerima dobivaju, ako ne sposobniju, onda barem pošteniju vlast.
Pokazalo se, međutim, da su se tu grdno prevarili. U ovome trenutku protiv nekoliko SDP-ovaca, koji su imali vrlo visoke funkcije u stranci i bili utjecajni, vode se kazneni postupci. Bivšem gradonačelniku Vukovara Željku Sabi, koji je čak bio nositelj jedne od frakcija u SDP-u, sudi se zbog političke korupcije. Bivša sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel, koja je bila u Predsjedništvu stranke, pod kaznenim je progonom zbog zlouporabe funkcije i klasičnog lopovluka kojim je sebi i svojoj obitelji stekla zavidan imetak. Pod kaznenim je progonom i bivša šefica Porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec. No kruna je svega što je sam premijer Milanović svog ključnog ministra Slavka Linića, koji mu je ujedno bio nosilac rijetkih konkretnih mjera, javno prikazao lopovom i onda ga smijenio.
Nadalje, pokazalo se na još jednoj stvari da se aktualna vlada po (ne)poštenju bitno ne razlikuje od bivše HDZ-ove. Riječ je o nepotizmu. Mislili smo da su jedino HDZ-ovci pravi majstori toga zanata, no struktura zaposlenih u Apisu ili u Hrvatskoj lutriji vrlo zorno svjedoči da Milanovićeva svita po tome pitanju nije ništa bolja. Milanovićeva je vlada, dakle, neuspješna zato što se ni po čemu bitnom ne razlikuje od one koju je naslijedila.
Naše potonuće nije vezano za to da li su na vlasti ovi ili oni, nego kakvi. Nama je potrebno 2000 ljudi na ključnim pozicijama koji nisu ideološki opterećeni, koji su stručni i pošteni. Ljudi čiji su kapaciteti takvi da su se u stanju nositi s tekućim problemima, ali i definirati strategije. E sad, da li mi imamo tih 2000 ljudi, to neznam. Možda i postoje ali se ne bave politikom.